Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Magnum
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 2016
Trajanje: 54:26
Ocjena: 4/5
»Sacred Blood »Divine« Lies« devetnaesti je studijski album britanskih prog/melodičnorockerskih velikana Magnum, koji posljednjih godina na domaćem terenu uživaju pravu renesansu kad je riječ o novostečenoj popularnosti. »Sacred Blood »Divine« Lies« naime je nedugo nakon izlaska već premašio komercijalni uspjeh svog prethodnika »Escape From The Shadow Garden« (2014) i postao najbolje plasirani album Magnuma na britanskim ljestvicama nakon »Sleepwalking« (1992). Unatoč činjenici da Magnum već dugo nisu među najmlađima u svom poslu, da karizmatični pjevač Bob Catley ima već poprilično načet vokal i da zapravo već dugo ne mogu stvoriti ništa posebno inovativno, takav je uspjeh više nego zaslužen. Usprkos spomenutim tegobama, njihova studijska ostvarenja nakon povratka na scenu 2002. odlikuje izvanredna kvalitativna konzistentnost, a lavovski dio zasluga ide skladateljskom doprinosu neslužbenog šefa benda, gitarista Tonyja Clarkina, koji je kroz sve te godine manje-više ostao vjeran svojoj izvornoj zvučnoj viziji Magnuma kao skupine koja gradi mostove između melodičnog rocka, hard rocka i prog rocka, zbog čega ih nije moguće površno strpati samo u jedan žanr.
»Sacred Blood »Divine« Lies« je, slično kao prethodnik, skrojen točno po želji dugogodišnjih sljedbenika koji otprilike već znaju što mogu očekivati od suvremene verzije Magnuma, u čijem sastavu osim veterana Catleya, Clarkina i klavijaturista Marka Stanwaya već dugo imamo i basista Ala Barrowa te bubnjara Harryja Jamesa. Naslovnicu albuma i logotip ponovno je oblikovao stari suradnik, slavni grafički dizajner Rodney Mattews, koji je u prošlosti bio autor svih najboljih naslovnica Magnuma. Njegove usluge Magnum ponovno koristi od 2006. nadalje, kad su postali dovoljno samouvjereni da obnove poveći dio pobjedničke atmosfere iz osamdesetih, u koju su spadale i naslovnice s fantasy tematikom. Nekih posebnih glazbenih iznenađenja na albumu, koji se ipak ponešto razlikuje od srodnog i jednako vrlo pristojnog prethodnika, nema. Magnum se kunu u provjerenu melodic/heavy/prog rock formulu, ‘blagoslovljenu’ modernom produkcijom, što je doduše oprezna, ali u njihovim godinama, kad su se već odavno prestali opterećivati hitovima i zvučnim eksperimentiranjem, nekako logična praksa.
Album se otvara naslovnom skladbom, u kojoj iznenađuje nešto sirovij zvuk nego što se inače očekuje od Magnuma, a Clarkinova je gitara niže intonirana i zbog Catleyeva načetog vokala. Kompoziciju od prosječnosti spašava vrlo dobar, višeglasni refren, koji je ostao jedno od glavnih oružja Magnuma u dočaravanju epskih atmosfera i posve je usporediv s klasicima iz prošlosti. Power balada »Crazy Old Mothers« pobrinut će se za učinkovit kontrast, što joj polazi za rukom uvodnom klavirskom solažom i raskošnim simfonijskim aranžmanima koji će razveseliti sve ljubitelje Stanwayevih klavijaturističkih podviga. I ovaj put prateći vokali dobro pokrivaju Catleya onda kad je to najpotrebnije, tako da melodični refren postiže maksimalan učinak. U svojim najboljim pjevačkim trenucima Catley zvuči kao ‘dobri stari ujak Bob’ kakvog su sljedbenici navikli čuti na najboljim pločama Magnuma, dok u najlošijima njegov vokal izgleda kao da ga je već pošteno načela prevelika količina popušenih cigareta. Slijedi izravan prijelaz u nešto hard rockerskije začinjenu skladbu, »Gypsy Queen«, jedan od zanimljivijih trenutaka albuma, u kojem simfonijskom uvodu slijedi zabavan prijelaz u pompoznu sekciju, koju diktira žustar gitarski rif okrunjen epskim refrenom.
»Princess In Rags (The Cult)« zbog ‘retro’ zvuka sintesajzera i dramatičnog središnjeg aranžmana s baroknim prizvukom poprilično podsjeća na neko djelo Magnuma iz kasnih osamdesetih, a osobito se ističe višeglasni refren. »Your Dreams Won’t Die« tipična je budnička balada Magnuma sa svečanim simfonijskim aranžmanima, pozitivističkim ugođajem i porukom, dok je pobjednički refren opet izveden na provjeren, ‘starinski’ način koji će razveseliti sve dugogodišnje sljedbenike. »Afraid Of The Night« prilično je razigrano ostvarenje s brojnim vremenskim prijelazima i ambijentalnim promjenama, u kojem je osobito potrebno istaknuti Stanwayeve bogate simfonijske aranžmane. Općenito je njegova klavijaturistička prisutnost znatno osjetnija nego na »Escape From The Shadow Garden«. »A Forgotten Conversation« nabijen je epskim pasažama i bombastičnim napjevima te, usprkos solidnosti, ničim posebno ne odskače. Znatno zanimljivije ispada pompozni »Quiet Rhapsody«, koji je zahvaljujući moćnim gitarskim frazama, zanimljivim udaraljkaškim efektima, bogatim harmonijama i pohvalnom Catleyevu pjevačkom doprinosu jedan od boljih trenutaka cijelog albuma. Slično vrijedi i za melodičnorockersku poslasticu »Twelve Men Wise And Just«, koju krasi sjajan refren, a ujedno sadrži simfonijski uvod te obvezan prijelaz u dramatičnu sekciju s jahaćim ritmom, ukusnim klavijaturnim teksturama i taman dovoljno angažiranim vokalnim nastupom. Epski oproštaj naslovljen »Don’t Cry Baby« predstavlja lijep i pristojan završetak albuma s iznenađujućom klavirskom solažom u srednjem dijelu.
Mladenačkim elanom prožeti »Sacred Blood »Divine« Lies« jasan je dokaz da Magnum, unatoč tome što su im najbolji kreativni trenuci odavno iza njih, još uvijek nikako nije moguće otpisati. Neki će albumu doduše zamjerati opreznost i predvidljivost, no pritom se nameće ozbiljno pitanje zašto bi Magnum, koji su se opekli svaki put kad su u prošlosti pokušali pretjerano mijenjati svoj zvuk, na stare dane uopće mijenjali uspješnu zvučnu formulu. U usporedbi s prethodnikom »Sacred Blood »Divine« Lies« predstavlja čak blagi napredak, jer je na njemu manje balada, a i Stanway je primjetno aktivniji u građenju simfonijskog raskošja, pa album kao cjelina ostavlja iznimno pozitivan dojam. Ujedno je lijepo vidjeti da Magnum polako opet počinju sve više cijeniti i na domaćem, britanskom terenu, osobito nakon što su morali uložiti ogromno truda prije nego što su opet stekli poštovanje zahtjevnih domaćih sljedbenika, ali i svih onih koji su tek nedavno otkrili što je dobra glazba i prestali slušati razne korporativističke traparije s jednodnevnim rokom trajanja.
Postava
Bob Catley – vokal
Tony Clarkin – gitara
Mark Stanway – klavijature
Al Barrow – bas-gitara
Harry James – bubnjevi
Produkcija
Tony Clarkin
Popis skladbi
1. Sacred Blood “Divine” Lies (6:41)
2. Crazy Old Mothers (5:48)
3. Gypsy Queen (4:29)
4. Princess In Rags (The Cult) (5:27)
5. Your Dreams Won’t Die (5:25)
6. Afraid Of The Night (4:32)
7. A Forgotten Conversation (4:56)
8. Quiet Rhapsody (5:40)
9. Twelve Men Wise And Just (6:18)
10. Don’t Cry Baby (5:05)
