Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: IQ
Izdavač: Giant Electric Pea
Izdanje: 1993
Trajanje: 50:23
Ocjena: 4.5/5
Engleski neoprogrockovski prvaci IQ su na veselje većine fanova 1990. u svoje redove ponovno primili originalnog pjevača Petera Nichollsa, što je ujedno donijelo dugo očekivani zvučni preporod. Taj je preporod bio više nego očit na njihovu petom studijskom albumu, »Ever«, koji je izašao 1993. Moglo bi se reći da je tada za IQ nastupilo svojevrsno novo rođenje, a od tada su zadržali iznimnu konzistentnost u kovanju kvalitetnih ostvarenja, što im mogu zavidjeti mnogi neo-prog rock vršnjaci. Originalnog basista Tima Esaua, odnosno njegova neuspješna, kratkotrajna nasljednika Lesa Marshalla, na »Ever« je zamijenio tehnički još usavršeniji John Jowitt (ex-Ark, kasnije Jadis i Arena), koji je pridonio i prateće vokale. Jowitt, koji je nagradu za najboljeg basista britanskog udruženja Classic Rock Society dobio čak sedam puta, bio je član IQ-a respektabilnih dvadeset godina prije nego što ga je, pomalo ironično, zamijenio povratnik Esau.
»Ever« je bio prvi IQ album koji je izašao za nezavisnu izdavačku kuću Giant Electric Pea, koju su suosnovali gitarist Mike Holmes i klavijaturist Martin Orford. Taj je potez bitno utjecao na novostečeno samopouzdanje članova benda, koji su se tada prestali opterećivati mogućnošću komercijalnog proboja. IQ su se na »Ever« pobjednički vratili svom prepoznatljivom simfonijskoprogrockovskom zvuku, dok je eksperimentiranje s komercijalnije obojenim elementima novog vala, odnosno pop rocka, na prethodna dva albuma, koji nisu bili po želji i očekivanjima većine fanova, ostalo samo još kao loša uspomena. »Ever« u usporedbi s onim što je slijedilo u idućim godinama, kad su IQ postajali ambijentalno sve mračniji, ima općenito prilično pozitivistično ozračje, no ipak ne manjka melankoličnih i dramatičnih trenutaka.
Nicholls, koji je ujedno autor svih tekstova, u toj je fazi karijere zamjetno promijenio svoj pjevački pristup, koji je postao bolji; za nijansu manje ‘plačljiv’ i odlučniji, s fleksibilnijim vokalnim rasponom. Orford je tada prestao koristiti sintisajzersku tehnologiju osamdesetih, što se na »Ever« snažno osjeti, jer je u usporedbi s IQ albumima iz osamdesetih, koji su u mnogočemu produkt određene ere, odlično izdržao test vremena i zvuči kao da je nastao jučer. Holmes nije posustajao u stvaranju odlučnih, često udarnih, trenutačno gotovo hardrockerskih gitarskih pasaža, koje su oduvijek bile ključne da IQ ne bi zvučali pretjerano slično kao Peter Gabriel i Steve Hackett era Genesis, inače njihovi glavni uzori iz zlatnog doba progresivnog rocka.
Od šest skladbi na »Ever« samo su dvije prelazile deset minuta. Prva od te dvije skladbe bila je uvodna klasika »The Darkest Hour«, koja je izašla i kao singl te brzo postala redovit dio IQ-ova popisa koncertnih izvedbi. Dramatičnom instrumentalnom uvodu slijedi prijelaz u elegantnu sekciju s prelijepim simfonijskim aranžmanom, koju odlično povezuje Nichollsov, kao i uvijek teatralan vokal. Orford i Holmes kao za okladu kuju predivne klavijaturističko-gitarske harmonije. Unatoč kompleksnim ritmičkim nijansama cijelo vrijeme vlada iznimna melodičnost predvođena lijepim refrenom, dok se u Nichollsovu pjevanju ne može previdjeti optimistični zanos nakon što se bend uspješno podigao iz pepela. »Fading Senses« sadrži dug, gotovo elegičan uvod s primjereno ‘pokunjenim’ Nichollsom. Usred instrumentalne sekcije ta skladba dobiva još mračnije ambijentalne dimenzije s brojnim agresivnim gitarskim pasažama te zloslutno obojenim sintisajzerskim zavjesama. »Out Of Nowhere«, koji se otvara dramatičnim ritmičkim stupnjevanjem, za uobičajene je IQ prilike prilično kompaktno ostvarenje s iznimnim, hipermelodičnim refrenom i moćnim gitarskim rifom, što ga čini pristupačnim i manje zahtjevnim ljubiteljima glazbe.
Više od 14-minutni »Further Away« epska je pustolovina kompleksnih ritmičkih skokova i razgranatih simfonijskih aranžmana, koje međusobno na fascinantan način povezuje Nichollsovo melodramatično pjevanje. U pozadini se čuje i pastoralna melodija na flauti. Uvod prožet tajanstvenim ozračjem ustupa mjesto udarnoj i kompleksnoj instrumentalnoj sekciji, gdje polako nastaje tjeskobna atmosfera. Jowittove fantastične bas linije dodatno naglašavaju razigrane vremenske prijelaze, dok je Nichollsova vokalna teatralnost opet posebna priča za sebe. Ep doseže klimaks s Holmesovim monumentalnim gitarskim solom, nakon čega slijedi pobjednički završetak, koji sadrži jedan od najboljih završetaka u povijesti engleskih neoprogrockovskih prvaka.
»Leap Of Faith« otvara se klavirskom melodijom, nakon čega Nichollsov vokal brzo izgradi višeslojnu, pomalo ‘viktorijansku’ atmosferu, pri čemu je refren ponovno obdaren snažnim pratećim harmonijama te podržan šumećim sintisajzerskim teksturama. Sporijim tempom poduprt »Came Down« predstavlja svečano obojen završetak albuma, u klasičnom IQ stilu, iako se ne može previdjeti da su se mnogim trikovima kako uspješno stvoriti pobjedničko simfoprogrockovsko otkrivenje naučili od svojih velikih uzora, to jest Genesis.
IQ su na »Ever« obnovili pobjedničku simfoprogrockovsku formulu, pristojno modernizirali svoj zvuk i stvorili nekoliko iznimno uzbudljivih skladbi, koje uglavnom razgoni melodramatičnost, pa nije čudno da je riječ o jednom od ključnih dosega njihove šarolike karijere i ujedno britanske (neo) prog scene iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Upravo su skupine poput IQ, Pendragon, Jadis te nešto kasnije još Arena i Pallas u devedesetima uspjele revitalizirati britansku staroškolsku progrockovsku scenu nakon što se krajem osamdesetih te nakon mutacije Marillion u artrockovsku postavu činilo da će neo-progrock scena postati stvar prošlosti. IQ je pozitivan odjek na »Ever« dao važan zalet pri kovanju njihova budućeg, konceptualno obojenog, dvostrukog studijskog projekta naslova »Subterranea« (1997).
Postava
Peter Nicholls – vokal
Mike Holmes – gitare
Martin Orford – klavijature, flauta, prateći vokal
John Jowitt – bas gitara, prateći vokal
Paul Cook – bubnjevi
Produkcija
Mike Holmes
Popis skladbi
1. The Darkest Hour (10:52)
2. Fading Senses (6:35)
3. Out of Nowhere (5:09)
4. Further Away (14:30)
5. Leap of Faith (7:21)
6. Came Down (5:56)
