sa ženom (tada još curom, odnosno khm… EMŠU primjerenije, partnericom, hehe) oduševio sam se Islandom i zaljubio u njega kad smo ga prvi put posjetili prije nepunih pet godina. Od tada smo ga posjetili još četiri puta i prevezli ga gotovo uzduž i poprijeko. O svim nevjerojatnim (prirodnim) ljepotama koje ova divna zemlja može ponuditi turistu na ovom mjestu nema smisla opširno pisati, a Island je najbolje opisala britanska televizijska voditeljica i matematičarka Hannah Fry, koja je rekla da je posebna u svojoj posebnosti. I te kako je u pravu. Ovdje se ipak ispričavam svim prijateljima i znancima zbog gnjavaže s Islandom, obećavam da ćemo se popraviti (recimo, hehe). Ok, dosta romantike, idemo na činjenice.
Peti posjet Islandu iskoristili smo tako za spajanje ugodnog s ugodnijim, dakle malo metaliziranja na Sátan festivalu, koji se ovaj put već treći put zaredom održao u gradiću Stykkishólmur. Ne, da objasnim odmah na početku, ime festivala nema nikakve veze s biblijskim Đavlom, Belzebubom ili Luciferom, nego je riječ o spretnoj igri riječi. Sátan (izg. sautan) na islandskom znači bala sijena i povezano je s mitovima i legendama koji okružuju Stykkishólmur. Okolna brda su naime, prema lokalnom narodnom predanju, okamenjene bale sijena koje je u bijegu pred izlazećim suncem (da ju je uhvatilo, okamenila bi se) odbacivala lokalna trolica. Stykkishólmur je od glavnog grada udaljen cca. 3 sata vožnje kroz zapanjujući, dah oduzimajući krajolik i s nešto više od 1000 stanovnika najveće je naselje na poluotoku Snaefellsnes, kojem kažu i Island u malom. Na relativno malom području naime se može vidjeti zapanjujuće mnogo – različite kamene strukture vulkanskog podrijetla, izvore geotermalne vode, plaže crnog vulkanskog pijeska, zapanjujuće planine, tuljane, kitove i islandske konje, a poluotokom na krajnjem zapadu dramatično kraljuje ledenjak Snaefellsjökull ispod kojeg se krije vulkan kroz koji je Jules Verne otputovao u središte zemlje u svojem Putovanju u središte Zemlje. Stykkishólmur je svoje mjesto pronašao i u filmu, naime pojavio se u filmu The Secret Life of Walter Mitty (doduše kao grenlandski Nuuk) redatelja Bena Stillera.
Od geografskih još na nekoliko tehničkih detalja o samom festivalu; Sátan je neka vrsta duhovnog nasljednika ugaslog festivala Eistnaflug, koji se godinama održavao na istoku zemlje. Na festivalu glavnu riječ imaju islandski bendovi, jer je glavna atrakcija, koja svirae kao posljednja, svakog dana isključivo islandski bend (simpatično i pokazuje poštovan odnos koji i organizator i publika imaju prema domaćoj glazbi[1]), a inače su na festivalu proteklih godina već nastupali bendovi poput Vader, Carcass, Taake, Discharge, High Parasite (2025.) te Vltimas, Arcturus, Blood Red Throne (2024.). Festival se održava u gradskoj športskoj dvorani (ona ulaz dijeli s gradskim bazenom, naravno – islandska kultura namakanja u geotermalnoj vodi nije džabe nedavno upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine), koja po mojoj laičkoj procjeni zasigurno može primiti barem tisuću, dvije tisuće glava, no nažalost je posjet barem prva dva dana bio prilično skroman. Na ovom mjestu stoga duboki naklon glavnom organizatoru Gísliju Sigmundssonu (inače i basistu i vokalistu prvog islandskog death metal benda Sororicide), kojem uz goru volontera uspijeva naizgled nemoguće. Da ne bude zabune, nikako ne omalovažavam nijedan drugi festival, jer znam koliko je financijski i inače zahtjevna danas (i, ili osobito zbog ljudi poput npr. nekog narančastog luđaka) organizacija festivala (pa i našeg Tolminatora!), ali treba uzeti u obzir da Island ima samo 400.000 stanovnika i u tom smislu mikro metal scenu, a povrh toga sve strane bendove treba dostaviti na udaljenu stijenu usred Atlantika.
Iako se festival održava u dvorani koja za to nije namijenjena, to se nije osjetilo ni približno, jer su izvođači imali na raspolaganju pristojnu pozornicu, s rasvjetom na visokoj razini, a pogotovo treba pohvaliti zvuk, koji je praktički cijelo vrijeme bio nadodličan. Ove se godine događanje preselilo i u šator ispred dvorane, gdje su program preuzeli organizatori koncerata ReykjaDoom. U šatoru je svatko mogao opasati gitaru i zavihoriti se za bubnjarski set za malo improvizacije, a do večeri je u šatoru svaki dan nastupilo više domaćih bendova, od kojih su vjerojatno najpoznatiji energični hardcoreovci Gaddavír. U gradu je za posjetitelje smještaja i lokala dovoljno, a domaćini su, prema viđenom, festival i njegove posjetitelje već prihvatili kao svoje. U dvorani je šank, a ispred dvorane i burger štand. Cijene? Sitnica. Mala session IPA u limenci cca. 11 EUR (lager koji euro, dva manje). (Veganski) burger McDonald’s tipa cca. 15 EUR. Da, u dvorani kod šanka stvarno nije bilo nikakve gužve, čak su se i domaćini iz dvorane na zadnji takt svakog benda razišli kao magla i otišli piti na parkiralište. Povrh svega, Sátan ima i bogat popratni program, ove godine bili su na raspolaganju Metal Bingo i Metal Pub kviz, a prvi put se održao i metal golf turnir. Po uzoru na norveški Inferno festival, na Sátanu se u prijepodnevnim satima održavaju različiti okrugli stolovi sa zanimljivim temama (o njima više u prilozima o drugom i trećem danu festivala), a također i gitarske i bubnjarske klinike s članovima bendova koji nastupaju. Prvi dan smo poslušali zanimljiv razgovor s Nergalom i Dagurjem (Misthyrming) o tome kako je došlo do suradnje na projektu Sventevith, koji je kasnije tog dana i prvi put uopće stupio na koncertnu pozornicu, a ja sam imao čast i privilegij da kao delegat zastupam boje Tolminatora i sudjelujem na okruglom stolu naslovljenom »Getting Booked: What Festivals Are Really Looking For?«
Nažalost, zbog duge vožnje sa sjevera Islanda i umora preskočili smo prvi bend festivala, islandske pobjednike Wacken Metal Battlea, Sót, inače domaćine iz Stykkishólmura, ali smo uhvatili starosjedioce islandskog thrasha Bootlegs. Bend uz poneku stanku djeluje još od 1986. i jedan je od najstarijih, još aktivnih islandskih metal bendova, pa nije pogrešno povući paralele s našim Sarcasm. U karijeri su izdali tri studijska albuma, posljednji Ekki fyrir viðkvaema[2] 2015. godine. Bootlegs su ponudili konkretnu dozu klasičnog thrash metala, koji je varirao negdje između Metallice i ranih Exodus, uz prstohvat njemačkog thrasha, a nekoliko skladbi je svojim čudaškim rifovima podsjetilo i na Voivod. Energičan i glasan te time više nego prikladan početak festivala!
S idućim nastupajućima, Carpe Noctem, ostvarila mi se želja čuti i vidjeti islandski black metal na islandskom tlu. Sastav iz Reykjavika je u dobrih četrdesetak minuta povukao u bezdan depresivnog i sporijeg, ali uništavajućeg black metala, koji je blizu nekim Deathspell Omega, pa i islandskom kultu Svartidaudi. Carpe Noctem su namučili i zatezali ultra dugim skladbama, koje se u prosjeku zaustave negdje oko devet minuta. Inače, u njima te povedu od mirnijih, sporijih dijelova, punih disonantnih gitarskih zahvata, pa na drugoj strani preko kaotičnih eksplozija u kojima ne manjka ni stalno promjenjivih ritmičkih uzoraka. Svime tim zapovijeda psihotičan, zvjerski vokal Alexandera Dana Vilhjálmssona, koji je zvučao kao da viče iz duboke rupe očaja, a publici stoički nije uputio ni riječi. Carpe Noctem glazbeno definitivno nisu lak zalogaj i sigurno ni black metal koji bi mogao biti na svakodnevnom jelovniku, ali kad ti treba da te nietzscheanski bezdan pogleda natrag, iz njega svakako izađe nešto nalik Carpe Noctem.
Čast nastupiti kao prva strana skupina pripala je britanskim heavy metal uzdanicama Tailgunner, koji su se na pozornicu Sátana uz odličan zvuk zavihorili hitom Midnight Blitz, naslovnom skladbom ovogodišnjeg u veljači izdanog albuma, koji je producirao nitko drugi nego K.K. Downing. Tek dobar tjedan prije nastupa na Islandu odjeknula je vijest da zbog optužbi za navodno seksualno zlostavljanje, dok se okolnosti odnosno optužbe ne razjasne, iz benda istupa osnivač, basist Thomas Hewson (kad bi se tako barem ponašali i naši protukorupcijski, načelni, neomadeževani i oh i uopće političari…), a bend je u vezi s tim napustila i gitaristica Rhea Thompson. Tailgunner su tako na festivalu nastupili sa session gitaristom i basistom, što se na zvučnoj slici zapravo ni u čemu nije osjetilo, jer su dečki svoj posao odradili vrhunski i u nešto više kretanja pokrenuli i hladnu islandsku publiku. Za to je bio zaslužan ponajprije karizmatični vokalist Craig Cairns, koji se nije istaknuo samo vrhunskom vokalnom izvedbom, nego i povezivanjem s publikom. Tailgunner su najviše pozornosti posvetili aktualnom albumu, s kojeg su prednjačile ponajprije epska Tears in Rain i baladna War in Heaven, a na prvi album vratili su se u završnici s nabrijanim i još za nekoliko brzina bržim nego na albumu odsviranim Guns For Hire.
Idući strani bend, Cadaver, poznavao sam tek ovlaš po imenu i stažu na norveškoj death metal sceni, jer se ubrajaju među starije norveške metal bendove. Djeluju od 1988., a vodi ih neuništivi šef Anders »Neddo« Odden. Norveški trojac osvojio je pozornicu i publiku već prvom skladbom, koja je ponudila točno ono što se od Cadaver očekivalo – brz i jednostavan, ali »catchy« death metal, koji je žanrovski podsjetio na neke Autopsy ili čak na srednje razdoblje Carcass, bez melodičnih umetaka. Tople (geotermalne, hehe) vode Cadaver baš ne otkrivaju, ali eventualni manjak pretjerane originalnosti nadoknađuju iskrenim pristupom i odličnom izvedbom te karizmatičnim Neddojem, koji je nastup povezivao učinkovitim crnim humorom. Već nakon prve skladbe tako je publiku potaknuo na skandiranje »Norge, Norge!« Ono što je kod Cadaver pak bez sumnje originalno jest instrument basista Eilerta Solstada, koji ne svira klasičnu bas gitaru, nego kontrabas ukrašen oštricom kose. Impresivan i u metalu rijetko (ako uopće) viđen prizor, koji u živo zvučno nažalost nije došao do tako snažnog izraza kao vizualno. Cadaver su, prema viđenom i čutom, uspjeli ostaviti snažan dojam na islandsku publiku, a najsnažniji sa skladbom Decomposed Metal Skin s jednostavnim i zapamtljivim refrenom: »Jesus- Jesus- Jesus- Jesus is dead!«
Kanadski teškaši i thrash čudaci Voivod čest su gost na tlu europskog kontinenta, a na Islandu su nastupili uopće prvi put i bili su, prema razgovorima s domaćinima, jedan od najviše iščekivanih bendova. Zato je bilo pomalo smiješno vidjeti kako ih je stoički i hladno (a vjerujem da to zapravo nije bilo tako) pratila publika. Voivod su pod zapovjedništvom glavnog Izvanzemaljca, vokalista Denisa »Snake« Belangera, zauzeli pozornicu poput tornada (skladbu s tim naslovom su i odsvirali) i publiku u tren osvojili svojom zaraznom energijom. Učinkovit nastup Kanađana dodatno su podigle projekcije Awayjevih slika i ponajprije pozornicom divljanje Chewyja i Blackyja, kojem se nije vidio kraj, a njihove kovrčave grive neprestano su čupale od prvog takta nadalje. Bend je više nego očito bio dobre volje, a Snake karizmatičan i zgovoran kao i uvijek. Prije izvedbe jedine skladbe iz doba Erica Forresta, Nanoman, Snake je podsjetio da E-Force trenutno boluje od raka i da mu sredstva donirana preko GoFundMe dobro dolaze, a klasik Warriors of Ice posvetio je islandskoj publici. Voivod su se oprostili naravno himničnim Voivod i opet ostavili više nego dobar dojam.
Slijedio je vjerojatno najiščekivaniji nastup prvog dana, ako ne i svih dana festivala. Pozornica je naime bila pripremljena za posve prvi nastup projekta Sventevith u kojem je Nergal iz Behemoth snage udružio s islandskom black metal silom Misthyrming, s ciljem da u cijelosti odsvira prvi album Behemoth iz 1995., Sventevith (Storming Near the Baltic). Na prijepodnevnom intervjuu Nergal je objasnio da mu se ideja o sviranju prvog albuma na taj način porodila kad je uživo vidio Proscriptora (Absu), kojem se za sviranje albuma The Sun of Tiphareth uz njegovu 30. obljetnicu pridružio grčki black metal sastav Zemial. Rekao je i da su Misthyrming jedan od rijetkih bendova koji ga uživo toliko uvjeri da nije zamišljao projekt realizirati ni s kim drugim (za Behemoth je rekao da bi album izveli previše savršeno, dok je njegova želja da stvar zvuči prirodnije, iskonskije i divlje). Kako je riječ o posve prvom nastupu projekta, naravno nije bilo posve jasno što očekivati. Jasno je pak bilo da će u usporedbi s pompoznošću današnjih Behemoth biti riječ o mnogo »skinutijoj« verziji Nergala, što je dalo naslutiti već jednostavno ukrašena pozornica, koja nije bila ni približno toliko urešena kao kod Behemoth. Priznajem da nisam baš obožavatelj Behemoth, ni ranih ni kasnijih, a ni Sventevith se barem u mojim ušima nije baš otmjeno ostario, pa sam prema nastupu projekta pristupio relativno suzdržano i bez prevelikih očekivanja. No dečki su me ušutkali već u prvim trenucima, kakav šus! Porkodijo, rekli bi Primorci! »Nevihtanje« od Baltika do Sjevernog Atlantika nije jenjavalo od prvih sekundi Chant of the Eastern Land do posljednjih sekundi Transylvanian Forest, a za šlag na kraju dečki su dodali i Pure Evil and Hate s EP-ja And the Forests Dream Eternally. Dobro raspoloženi Nergal nije se silio u prvi plan, nije ni previše govorio, ali je govorila glazba, koju su Misthyrming podigli na posve drugu razinu. Uz odličan zvuk zablistala je vokalna izvedba, Nergalova uživo naravno poprilično drukčija od one sedamnaestogodišnjeg Nergala s albuma, niža, ali ipak uvjerljiva, pogotovo kad su mu se pridružila čak tri vokala Misthyrming, stvar je zvučala moćno i epski. Tako intenzivan nastup nisam vidio već dugo i za fanove Behemoth (i Misthyrming), pa i općenito, bio bi grijeh propustiti tih devet ili deset koncerata koje projekt ima u planu za ovu godinu.
Prvi dan zaključile su islandske horror/shock rock legende Stripshow, ali umor je učinio svoje i prvi dan smo tako zaključili šetnjom do hotela pod ponoćnim suncem.
P.s.: fotografije loše kvalitete služe samo kao uzorak i grubi prikaz onoga što nudi Sátan
[1] Islandski nacionalni ponos tako se i u glazbi očituje na sličan način kao u športu – sjećate se simpatičnih islandskih navijača na nogometnom (pa i košarkaškom) prvenstvu prije nekoliko godina?
[2] Kao zanimljivost: na naslovnici je Svarti Álfur iz islandskog punk muzeja, koji je jedan od simpatičnijih muzeja u glavnom gradu Reykjavik – u nekadašnjem javnom zahodu;
