Autor: Rok Klemše
Mjesto: Dutchforum / Milano / Italija
Datum koncerta: 01.12.2006
Broj posjetitelja: 15
Cijena karte: 9.000 SIT
Kada? Subota, 2. prosinca u osam ujutro. Gdje? Parkiralište ispred dvorane Tivoli. Zašto? Polazak na koncertni vrhunac godine. Trebaju ti samo dvije riječi… IRON MAIDEN!
Opet treba zahvaliti Tadeju i njegovom Concert Freaku na organizaciji. Već u subotu smo napunili dva autobusa, a u nedjelju još dva. Dakle, oko dvjesto slovenskih fanatičnih fanova!
Nakon neprospavane petkove noći, zbog nervoze i iščekivanja, naravno, malo prije osam već smo se počeli skupljati na parkiralištu. U zraku se već osjećala napetost jer nas je do susreta s Djevicama dijelilo još samo nekih 12 sati. Nakon ukrcavanja i smještanja u autobus vozač nas je iznenadio milozvučnim napjevima Atomičnih Harmonika i sličnih vrhunaca slovenske glazbene industrije, pa se na ovom mjestu iz dubine srca zahvaljujem jedinom putniku koji je sa sobom donio cd-e i tako putnike oba autobusa spasio osmosatne patnje. HVALA!
Odmah nakon toga iz zvučnika su zagrmjeli taktovi novog albuma A Matter of Life and Death i autobus se u tren oka probudio i pridružio Bruceu Dickinsonu. Nakon manje neugodnosti – morali smo naime zamijeniti autobus – konačno je počelo naše hodočašće u Milano. Nekoliko piva kasnije… i oko pet sati već stojimo pred mastodontskom dvoranom DatchForuma (bivši FillaForum).
Nije preostalo ništa drugo nego da se postavimo u red koji se već vijugao kao zmija i pričekamo ulazak. Oko šest nam se ipak uspjelo probiti u dvoranu i izborili smo si nekoliko sjedala na tribini, koja je nudila izvrstan pogled na pozornicu i cijelu, stvarno ogromnu dvoranu. Pozornica je bila gotovo u cijelosti zavijena u crno i tako skrivala ono što su Maidni pripremili za nas. Brzinski smo obišli merchandise napuhanih cijena (cijene kratkih majica kretale su se od 35 pa sve do 45 eura) i još obavezno pivce prije početka koncerta po lihvarskoj cijeni od pet eura.
Oko pola sedam dvorana se zamračila i na pozornicu je doletjela Lauren Harris, Steveovo sjeme 🙂 Seksi gospođica u uskim kožnim hlačama u društvu trojice gospode odsvirala je polusatni set. Što reći, publiku je dobro zagrijala, Talijani su fanatično reagirali na sve njezine pozive, a mene osobno je ostavila hladnim. Od Harrisovih gena, legende metala, ipak sam očekivao nešto više. Možda i nepravedno, ali cura bi se ipak mogla malo više odmaknuti od smjernica američkog slatkastog pop rocka tipa Avril Lavigne prema samosvojnijim vodama. Od spomenute Kanađanke razlikuje se samo po tome što je njezin prateći bend tehnički ipak potkovaniji… iako gitarist već pomalo pretjeruje u imitiranju Zakka Wylda. Cura se na pozornici pokazala prilično energičnom, trčala je amo-tamo po pozornici i uspostavila iskren kontakt s publikom, iako se češće čuo smijeh kad se nespretno zahvaljivala s “Grazi”. Ni njezin vokal nije loš, ali zaslužila bi bolje ozvučenje jer je njezino pjevanje bilo prilično nerazgovijetno. I bubnjevi su bili ozvučeni prilično površno, bas bubnjevi su doslovno tresli cijelu dvoranu, dok su se činele slabo čule. Unatoč potpuno korektnom nastupu na kraju se ipak nameće pitanje koje je svima jasno – bi li si Lauren izborila mjesto predgrupe Iron Maiden da joj prezime nije Harris? Mislim da je odgovor na dlanu…
Nakon 5 komada i 35 minuta bilo je vrijeme da se Lauren oprosti i prepusti pozornicu Trivium. Nakon nekih 10 minuta tonskog dijela dvorana se ponovno zamračila i iza pozornice se već razvio logo Amerikanaca, koji među kritičarima važe barem za nasljednike kultnih bendova poput Metallice i Iron Maiden. Ako ću ovdje biti malo bezobrazan, svim se fanovima iskreno ispričavam, ali mislim da su Trivium (još) daleko od tako velikih imena. Malo prije sedam iz zvučnika je zagrmio epski simfonijski intro, koji je potjerao krv po žilama. Ako smijem biti malo zloban… najbolji dio Trivium seta, hehe. Trivium su si mjesto predgrupe najvjerojatnije zaslužili zbog iskazane podrške Maidnima nakon fijaska na prošlogodišnjem Ozzfestu. U čast legendama naime su svake večeri odsvirali komad The Trooper i pozivali publiku na skandiranje “Maiden, Maiden”. Svakako pohvalan potez američkih mladaca. Dečki s Floride pokazali su se na pozornici kao vrlo energičan bend, što naravno spada u žanr koji sviraju. Melodični metalcoreovci tehnički su iznimno potkovani, dvostruki soloi i dueli gitarista Matta Heafyja i Coreya Beaulieua stvarno kidaju, ni ritam sekcija nije za bacanje. No što ćeš, to je sve što nam Trivium imaju ponuditi. Glazba je potpuno neoriginalna, ako se dečki i iskažu u pisanju ludih supersoničnih solaža, u odstupanju od thrasherskih smjernica koje je postavila Metallica i melodike koju zastupaju Iron Maiden ne odstupaju puno, sve skupa samo zapakiraju u modernije ruho. Ni u vokalnom izričaju Trivium bi mogli zaboraviti na trendove današnjeg metala. Izmjenjivanje grlenog vriska i clean pjevanja refrena već je sto puta čuto i prežvakano. Ni ozvučenje kod Trivium nije bilo optimalno, ali ipak bolje nego kod Lauren. Soloi koji su u prvom planu bili su naravno dobro čujni, a bas gitare i bubnjeva čulo se tek za uzorak. Kao što se u metalu rado događa, imali smo priliku vidjeti ogromno poziranja s gitarama najnemogućih oblika, koje su Matt i Corey mijenjali gotovo uz svaki komad. Iako je 15 tisuća glava došlo samo zbog jednog razloga, Maidna naravno, Trivium su dobro zagrijali ponajprije prve redove, gdje se okupilo najviše njihovih fanova. Istina je ipak da je kod svake prilike koju smo dobili odmah počelo skandiranje Maidnima. Nakon tri četvrt sata Trivium su se oprostili i napetost je rasla svake sekunde.
Pozornicu su ponovno zauzeli tehničari i počele su pripreme golemog i tehnički zacijelo iznimno zamršenog odra. Nakon dobrih pola sata konačno je počelo… Začuo se komad još jedne legende, UFO, Doctor Doctor, koji je najavio da na pozornicu stižu Steve i njegova četa metal ratnika. Svjetla su se ugasila, počelo je grmljenje, zaorio se simfonijski uvod i pojavila se pozadina srušenog i spaljenog grada. Nakon šest mjeseci čekanja (od narudžbe karte) napokon sam dočekao taj trenutak… trnci po cijelom tijelu i naježene dlake nisu izostali. Nakon introa upalila su se svjetla i publika je bučno pozdravila Nicka, koji je sjeo za svoju bateriju i viknuo poznato “AI!” i tako najavio početak udarnog openera Different World. Teško je riječima opisati kakva nevjerojatna energija preplavljuje Maidne nakon skoro trideset godina nastupanja i zavidne starosti svih članova, koji već hrle prema pedesetoj. I pogled na pozornicu bio je zapanjujući, Nicko je bio ukopan u obrambeni rov iz Drugog svjetskog rata, a s golemog backdropa zurio je Eddie u potpunoj ratnoj opremi. Maidni su se prvi put u svojoj karijeri odlučili cijeli album odsvirati u cijelosti, od a do ž. Stvarno pohvalan i hrabar potez i stojim iza toga da je potpuno ispravan. Iako sam Maidne vidio tek drugi put, stvarno nisam želio čuti izlizani Run to the Hills, makar bi mi se uživo strgalo 🙂 Sviranjem cijele odlične ploče A Matter of Life and Death pokazali su koliko stvarno vjeruju u nju i koliko su ponosni na tu ploču. Posve opravdano, njome su dokazali da još imaju odlične ideje, što bi se teško moglo reći za njezinu prethodnicu Dance of Death, koja je izazvala strah da Maidni polako presušuju. Nakon Different World tako je slijedio komad These Colours Don’t Run, koji je Bruce najavio riječima “We’re Iron Maiden, and these colours don’t run!”. Uživo stvarno udaran komad i teško je povjerovati koliko svježe uživo zvuči baš svaka sekunda ploče A Matter of Life and Death. A najbolje je tek dolazilo. Slijedio je zacijelo jedan od boljih komada s ploče, atomski Brighter Than a Thousand Suns. Bruce Dickinson naprosto blista, “air raid” sirena se još nije pokvarila i njegovo je pjevanje jednako snažno kao u zlatnim osamdesetima, ako ne i bolje, jer se Bruce odlučio za pjevanje koje je nešto više u stilu njegovih solo ploča. I ostatak ekipe ne zaslužuje ništa drugo nego jednostavnu riječ nevjerojatno. Nickovo bubnjanje je iznimno dinamično, najvjerojatnije je pokazao čak i najbolje bubnjanje u svojoj karijeri. Harrisov bas ponovno štropoće kao u dobra stara vremena. Ako je bas na prethodne dvije ploče bio više u pozadini, sada je ponovno nezaobilazan dio ritam sekcije i Harrisu je uspjelo napisati naprosto odlične basovske linije. Sveto trojstvo Smith, Murray i Gers napokon je dokazalo da tri gitare u Iron Maiden nisu višak. Ponajprije je Adrian Smith ovaj put samo potvrdio da je njegov povratak u Maidne zajedno s Bruceom bio jednako važan kao i pjevačev. Rifovi, gitarske linije i soloi koje je Smith napisao za novu ploču su blistavi. Takvu melodiku na papir i na gitaru ne prenese svatko, a Smith je u tome više nego majstor. Nažalost su se i kod glazbenih velikana poput Maidna Talijani pokazali kao površni tonski tehničari. Stvarno šteta što su ponajprije Smithovi i Murrayevi soloi bili vrlo nerazgovijetni i izobličeni. No Željezne Djevice su pojam profesionalizma i čak i takve probleme pretvore tek u manje neugodnosti.
Nakon The Pilgrim na red je došla odlična balada Out of the Shadows, koja bi se prije nego na ploči Iron Maiden mogla naći na solo ploči Brucea Dickinsona. Komad uživo zvuči doista nevjerojatno, a potpunoj cjelini dodao je još i odličan light-show sa šarolikom paletom boja. Za light-show turneje A Matter of Life and Death čak je i službeni fotograf Maidna, Ross Haflin, rekao da je najbolji koji su si Djevice ikad priuštile. Slijedila je Reinkarnacija Benjamina Breega, za kojeg se još uvijek pitamo tko je to dovraga. Sve više imam osjećaj da nas je Steve ovaj put dobro potegnuo za nos. Prvi singl nove ploče uživo je pravi ubojica, pokazao se čak i kao jedan od vrhunaca koncerta. Nakon For the Greater Good of God i Lord of Light s fantastično otpjevanim uvodom slijedilo je Gersovo 10-minutno remek-djelo The Legacy, kojim je više nego dokazao da nije najslabija karika ekipe, što mnogi misle. Iako je Bruceu u trenucima malo napakostio vokal, komad je bio odsviran na visokoj razini. Tijekom instrumentalnih dijelova Bruce je trčao između dva reflektora, postavljena sa svake strane pozornice, i čim bi ih usmjerio na dio publike, taj bi potpuno podivljao. Reakcija 15 tisuća glava bila je doista nevjerojatna i pravi je užitak bio pogledati po dvorani; horne u zraku, skakanje, pljeskanje. U Dickinsonovim rukama bili smo kao marioneta; samo bi povukao jednu od niti (pozvao na pljeskanje) i u tren oka bi se pridružila cijela dvorana.
Nakon završetka The Legacy slijedilo je ono što je množica vjerojatno čekala, barem sudeći po reakciji. Slijedio je naime Fear of the Dark. Reći ću samo da nitko više nije sjedio. Naravno nije izostala ni naslovna skladba Djevica Iron Maiden, tijekom koje se pokazao Eddie u svoj svojoj spektakularnosti. Iza Nicka se tijekom komada podigao golemi tenk, a pozornica se pretvorila u njegove tračnice. Otvorio se otvor… i iz njega se podigao Eddie, koji nas je promatrao dalekozorom. Reakcija na klasike bila je naravno očekivana, ali i kod novih komada europska se publika iskazala, jer je većina refrena bila otpjevana u duetu s Dickinsonom. Stvarno pohvalno, jer je na snimkama s koncerata američke turneje bilo upravo obrnuto. Na jednom od koncerata Bruce je na pozornicu čak dobio plakat s natpisom “We want the classics”, koji je vehementno i posve opravdano pocijepao. Nakon završetka Iron Maiden dečki su se povukli s pozornice i tek što je s pozornice otišao posljednji Nicko, već je počelo skupno vikanje “Ole, ole, ole, ole. Maideeen, Maideeen”.
Naravno, vratili su se na pozornicu i kao prvo je Bruce upitao koliko je sati. Iz publike su mu rekli da je oko jedanaest. Odgovor Brucea: “Wrong. It’s Two Minutes to Midnight!” Maidni su nam ponudili još i The Evil That Men Do, koji je ponovno prvi put odsviran nakon turneje iz 2001., a na pozornicu se opet vratio naš stari znanac Eddie. Ovaj put odjeven u uniformu vojnika iz Drugog svjetskog rata. Slijedilo je naravno obavezno igranje Gersa s Eddiejem, tijekom kojeg je Janick izvodio svoje lude vragolije s gitarom. Bruce nam je zatim otkrio da se ponovno vidimo ljeti 2008., kad se vraćaju na pozornice s “Golden Years” turnejom, na kojoj će svirati isključivo komade s kultnog četverca Powerslave, Somewhere in Time, Seventh Son of a Seventh Son i No Prayer For the Dying. Pomalo tajanstveno dodao je još da će se s nekima susresti i prije. Što je samo mislio s tim… Dodatne koncerte turneje naravno sasvim neslužbeno (naglašavam NESLUŽBENO, da ne bude prevelike euforije) objavio je neki engleski radio, koji je najavio već odlazak Brucea iz grupe i posljedično njegov povratak, objavio datume i mjesta tih koncerata… među njima bi 15.6. 2007. trebala biti i Slovenija. Držimo fige. Za kraj je slijedila još metal klasika Hallowed Be Thy Name i koncert se doista spektakularno zaključio. Nakon skoro dva sata (sat i 50 minuta) druženja s Maidnima ostao sam bez riječi. Savršen koncert i stvarno pravi završetak ovogodišnje koncertne sezone.
Ako ne prije, vidimo se ljeti 2008. A do tada: UP THE IRONS!!!
Setlista
Lauren Harris:
1. Your Turn
2. Let Us Be
3. Steal Your Fire
4. Come On Over
5. Hurry Up
Trivium:
1. Entrance of the Conflagration
2. Detonation
3. Like Light To The Flies
4. A Gunshsot To The Head Of Trepidation
5. To The Rats
6. Unrepentant
7. Anthem (We’re The Fire)
8. Pull Harder On The Strings Of Your Martyr
Iron Maiden:
1. Different World
2. These Colours Don’t Run
3. Brighter Than a Thousand Suns
4. Pilgrim
5. Longest Day
6. Out of the Shadows
7. Reincarnation of Benjamin Breeg
8. For the Greater Good of God
9. Lord of Light
10. Legacy
11. Fear of the Dark
12. Iron Maiden
– encore –
13. 2 Minutes to Midnight
14. The Evil that Men Do
15. Hallowed Be Thy Name
Galerija slika
