Seks, droge i punk’n’roll ovaj put s greškom (2013)

Name: Misþyrming (Owls Woods Graves, Profanation, Gorrch), Ljubljana (Orto bar), Slovenija
Start: 2026-10-20
End: 2026-10-20
Location: Orto bar

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. listopada 2026.

Autor: Sandi Sadar Šoba

Mjesto: Orto Bar, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 08.11.2013
Broj posjetitelja: 40 – 50
Cijena karte: 5 €

Reprize užitaka su rijetke, a baš kao što nas nešto pogodi prvi put, ne znači nužno da će nas jednako kvalitetno prevrnuti i drugi ili treći, iznimno četvrti put. Istina je ipak da, kad ti nešto prirasta srcu, ostaje tamo i nakon kojeg kiksa, oštrih kritika ili špartanskih praksi zbog kojih treba nekoga razapeti ili pozvati na odgovornost. U glazbi to nema što tražiti i rekao bih da se takve stvari događaju i najboljima, no ovaj put će se poneka takva stvar i gorčina prikrasti i u petkovu retrospektivu događaja na daskama pozornice, čije su žrtve bili glavni nastupajući – ribniška postava Golliwog, a uz njih su pozornicu iskusili još i Project One te Gužva u bajti (G.U.B.). Ovaj put ne govorim o vrhuncu nad vrhuncima, ali mogu govoriti o trenutku otrježnjenja koji događaj poput koncerta znakovito nazvanog Drunk In Public može okrenuti u korist onoga što bi u glazbi trebalo značiti nešto najbitnije – mislim na koherentnost, transparentnost, srčanost i sve ono zbog čega glazbu volimo, poštujemo i nadamo se njezinu fenomenološkom djelovanju u određenoj koordinati prostora i vremena. Ostavimo filozofiranje po strani i prijeđimo na činjenice.

U ustajalom zraku studenoga, u gušećem zagrljaju smoga, ispred Orta, gdje se već oko devet sati skupila konkretna gomila ljudi željnih (i žednih) dobre punkerske svirke, nije se osjećalo ništa drugo osim optimizma i veselja. Punk u posljednje vrijeme doslovno doživljava preporod, a nakon dugo vremena, na poticaj izvanrednih vizionara i ljubitelja konkretne svirke, dečki i duševne braće iz kolektiva Dirty Skunks, Mateja i Črta, uživo možete vidjeti i ona lica koja ste prije 10, 15 ili 20 godina možda propustili. Punk je sa svojom kritičnom stranom u vremenima recesije i krize više nego dobrodošlo opuštanje, misaoni ventil za osjećaje nagurane u dušu, a ponekad je i pašeta staviti mozak na off, popiti koje pivo te uz sugestivnu kombinaciju oštrine, brzine i iskonske melodike, uz slušano, zaplesati i pogo ples primjeren trenutku.

Nakon okupacije pozornice Orta, a prije dolaska zvijezda večeri, na jesenskom opijanju u javnosti slijedilo je još malo truda i muke. Kao prvi su pod pozornicu zvali muškarci s ljubljansko-ribničkim glazbenim korijenima, članovi sastava Not Looking Pretty (N.L.P.), Aktivna porpaganda i Golliwog, koji se zove Project One. Očekujete, čak i ako sastav ne znate po imenu, ultra brz punk-rock, za koji dečki kažu da tako nešto niste čuli od Simone Weiss nadalje, a »Das Hardkoa mit ein bisschen TuliLuli« me temeljito zaintrigiralo pa sam dečkima uz njihov drugi zajednički koncert pod imenom Project 1 rado izrekao podršku pod pozornicom. Skupinu čine zabavni likovi koji su s kalipunkom rasli od malih nogu: basist i glavno grlo postave Žiga Eržen, gitarski dvojac Vid Trdan i Jakob Ivanetič te Jernej Premru za bubnjevima, a svi zajedno na ultra pozitivnom pogonu srčanog špiritа dokazuju da melodike kod dečki ne manjka. Punkoidno oštar HC na kalifornijskoj osnovi kombinira udarne salve taman dovoljno sirovih gitara, a nakon instrumentalnog uvoda pjesme Metalac dečki posluže još malo razglašenog pjeva glasnica, što u koncept unosi još malo iskrenog osjećaja svježine i mirisa garaže u kojoj se rađa prava glazba. Stari punkerski mačkori s kratkim stažem zajedničkog stvaranja serviraju Dark Dildo bez predigre duboko u abdominalni predio publike. Gitare i bas zvuče kompaktno, bubnjevi čvrsto i suvereno, no mene Žigin vokal, usprkos trudu i uloženoj energiji, s krutim engleskim izgovorom i razglašenim traženjem prave intonacije na pozornici ne uvjerava. U maniri Fat Mikea (s početka karijere) Project One zvuče više kao NOFX u razdoblju albuma Liberal Animation nego kao muškarci koji bi servirali Punk In Drublic, Ribbed ili nešto novo, no zabave ispod površine ima dovoljno da se prvom ispodpozorničkom opuštanju frustracija prepuste prvi punkerski baletani. Project One zatim imaju na redu malo šunda u obliku pjesme Caged Dick, a nakon Time Took nastupa trenutak raščlanjivanja glavnog aduta franšize – pjesmom Tuliluli dokazuju da je ono malo HC sjemena pustilo korijenje koje veže postavu u jedan kompaktan skup, kojeg druži ljubav prema istim stvarima – glazbi (usprkos tome što dečki za sebe kažu da su u glazbu krenuli zbog žena, droga i slave, za sada se pokazuje da je za slavu prerano, žena pod pozornicom za sada nije bilo previše, a o intoksikaciji ne bih znao reći ništa …), D.I.Y. logika pak obećava uskoro čak i prvi konkretan snimak, nakon kojeg se renesansa punkerskog cvijeća za stare veterane doista ponovno obećava. Smatram da će usput trebati i brušenje i prerada grubo sastavljenih struktura, kojima trenutno nedostaje ono nešto malo zbog čega bi pjesme bile još efektivnije, a postava se na pozornici mora i malo više opustiti i pustiti svoje demone, male Lokije, na van, da fešta bude još bolja, a smijeha na usnama potresene i lagano pripite publike još više. Ostalo je ionako bez veze i nebitno, kao i imena pjesama koje su skliznule pod kožu i nagovijestile pravi glazbeni potencijal postave, s naglaskom na tome da se u kolektivu mora razjasniti hoće li tražiti još jednog člana za mikrofonom ili će Žiga početi malo češće opjevavati svojim glasom. S tom blagom kritikom mislim isključivo na kvalitativno dobro postave, naravno.

Nakon kratke leteće izmjene pozornički se elementi mijenjaju, a Gužva u Bajt (G.u.B.) sa svojom vizijom ljubljanskog street punka nude trunku svoje dekadentne naravi i alternativu modnim pussy punkerima kao i alternativu političkim aktivistima. Biafranska doktrina anarho punkerske neposlušnosti Dead Kennedys vidi se, osjeća i čuje, a između redaka se naravno osjeća još nešto više onog uličnog revolta koji tjera na barikade u obranu vlastitog integriteta. Četverac sa starodobnim i staromodnim punk krmarom čine izvrsni i suvereni Vladimir na basu i gitari, kojeg u pozadini s ludom snagom i nemilosrdnošću prati taman dovoljno podkrijepljeni Tulio, a bez Ferenca »Kenjaca« i Kosma na gitarama G.u.B. bi bio rušilac bez prijeko potrebnog eksploziva. G.u.B. dosad još nisam uspio konzumirati, ali činjenica je da su dečki sve prije nego klišejski modni dodatak slovenskoj podzemnoj sceni. Bliži su tome da je punk oduvijek bio visoko podignut srednjak prema svim normama, uštirkanosti i konvencijama, a po udarnim pjesmama kao što su Narkoman, izmiješana brojalica 1243, Debelolična gospodična, pa i Ismeta je punk, mogu priznati samo da su pravi kalibri koji ne miluju rukavicama po obrazima, nego ga deru bez obzira na sutra kojeg možda jednom nikad neće biti. Jebeno je istina da smo Prokleti brez sreče i da je vrijeme za revolt i revoluciju, no istina je i da White Riot, koji po Ljubljani miriše radije nego po Clashima, pokazuje da će publika s ustankom još malo pričekati, usprkos tome što je feeling pod pozornicom bio u skladu s nazivom koncerta …

Najbolje uvijek dolazi na kraju i priznajem da sam prema Ortu sam hrlio upravo zbog ribniških udarnih aktivista pravde, veganstva i nenasilja nad svijetom kojeg uzimamo za svoj bez potpisane povelje o opravdanosti takvih djela. Golliwog sam ove godine slušao i osjetio već triput, a svaki su me put pozitivno potresli, napunili optimizmom i srećom te željom za nadopunama i nadogradnjama. Melodični HC iz pothranjenog i deprivilegiranog kutka Slovenije, iz Ribnice, ima jaja i sadržaj, nakon posljednje ploče Plague Allegiance, koja je još nadmašila meridijalne zasnove albuma More Than Meets D.I.Y. i, kod potonjeg ću morati vjerovati na riječ jer se pločica jednostavno više nigdje ne može dobiti, Gandhi Fans Against Gun Defence. Novi svjetski poredak je na tapeti i fakof svim izmima, nepravdama i razdjeljivanju čovječanstva na naše i druge, utoliko je više na mjestu. Revoluciju su Golliwog uz glazbu započeli i na tanjurima, a ja vegansku inicijativu poštujem utoliko više jer doista možeš promijeniti svijet upravo na onom komadiću porculana na kojem sitite svoje apetite. Ovaj sam se put u Orto, u podršku Saši, Mateju, Vidu i Boogieju, uputio jer cijenim intelekt, dobre ljude i prije svega dobru glazbu, koju Golliwog na svoj udarni način serviraju već dugih 15 godina. Te se večeri pak u zraku osjećalo nešto posebno. Ovaj put malo promiješan program iz ožujka ove godine Golliwog počinju pjesmom My Philosophy s prošle ploče. Udarna snaga D.I.Y. stampeda konkretnih gitara je tu, Vid i Saša, Matej i ultra brzi Boogie (trenutačno čak toliko da je ubrzavao ionako brze pjesme u izvorniku) za bubnjevima zaoru punom parom u ledinu, a melodijski udar kalipunkerske oštrine ovaj je put malo zapacan jer se Saša u monitoru ne čuje najbolje, što pak falange ljubitelja Golliwog ritmike ne zaustavlja. Vrijeme je za nastavak s Places You Have Never Seen, ali tehnički gremlin i dalje pomalo smeta. Golliwog se postave u obranu svojih normativa kvalitete ponovnim ugađanjem gitara i ponovnim uravnoteženjem zvuka u monitoru, a na pozornici sam primijetio blagu napetost, tenziju, nešto što prije kod četvorke nikad nisam osjetio. Zbog toga standardi užitka Mask Of Sanity i Antiheroes, izvanredni Solitary Confinement, pa Xanax i Optimus Prime postaju manje bleštavi i sjajni nego prije, a u srcu osjećam da to nije bilo ni u planu ni u repertoaru postave koja je davala sve od sebe, no dizanje na onaj dobro poznati plato užitka i osobne sonične nirvane nekako nije bilo moguće zbog sad nevažnih faktora. Narod u Ortu ipak je dobio dobru solidnu svirku, no opuštanje je nekako kvarila komunikacijska buka na pozornici, ona pola tona razlike između lijevog i desnog zvučnika, onih par samokritičnih pogleda među članovima postave koji nisu bili zadovoljni serviranim i ponuđenim setom od prvog trenutka, a pri kraju je moral pao toliko da je Vid, vidno uzrujan i zrevoltiran okrnjenom zvučnom slikom postave, prerano napustio pozornicu, i nakon poziva publike za bis na pozornicu se ne vraća, pa tako Matej, Saša i Rok sami otrgnu približnu verziju pjesme Sixpack, a Linoleum i Cause Ljubljana ovaj put ne čuje. Pozornica se isprazni, muškarci i dama odlaze u backstage, a po viđenom i čutom krivo počne sebe stavljati u prvi plan pred zid za strijeljanje.

Prigovora izrečenih na račun kvalitete moglo se čuti više među samim članovima benda, što je, ako je čovjek zakleti čuvar kvalitete, nešto potrebno, a publika je bila sa šokom pijanstva i punkerske oštrine zadovoljna i zadovoljena. Optimalan ton koncert nije ponudio, to je istina, ali bilo bi besmisleno da se nakon 15 godina zbog jedne izgubljene bitke prekine djelovanje, raspusti redove i prepusti malodušju. Golliwog jesu i bit će postava koja na prvo mjesto stavlja poštenje prema samima sebi i publici pod pozornicom, zato se potpuno zavjedam da jedan spotaknuće ne predstavlja faktor za izračun vjerojatnosti sličnog ponavljanja u budućnosti. Jedna izgubljena bitka, dragi moji, ne znači izgubljen rat, a usprkos možda malo napetoj igri živaca, piva i umora te na kratko izgubljenom unutarnjem kompasu mogu, na utjehu svima, reći da vam trenutak slabosti nitko nije zamjerio i neće ga ni zamjeriti, jer je dio toga da nekoga voliš (kao i da voliš njegovo stvaranje) i opraštanje, da nije uvijek sve tako savršeno kako bi po snovitom scenariju možda trebalo biti. Nakon svake kiše zasja sunce, a ovaj će koncert, vjerujem, zamijeniti bolji dojam pri sljedećem ponavljanju, koji će osjećaj gorčine zauvijek isprati u bezdane zaborava, a dobro je i da na malim pogreškama učimo i naučimo ono zbog čega hegelijanski recept, po kojem se stvar kad se prvi put dogodi pojavljuje kao tragedija, a drugi put kao farsa, nije nešto što ćemo ikada i nikada povezivati s Golliwog u istoj rečenici.