Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izlazak: 1973
Ocjena: 5/5
Bez sumnje, ovo je ploča kojom su Genesis dosegnuli kreativni vrhunac svog “klasičnog” razdoblja i ploča koja je postavila većinu standarda današnjeg simfonijskog progresivnog i neo-progresivnog rocka. Istodobno je riječ o jednoj od najboljih ploča u rocku uopće i jednom od najvećih glazbenih dosega 20. stoljeća. Ova je ploča naime toliko dobra i takva glazbena i artistička perfekcija da joj svaka recenzija doslovno čini medvjeđu uslugu. Za mene bez dvojbe jedna od pet najboljih rock ploča koje sam ikad čuo. Teško je povjerovati da je bend tada iz godine u godinu izdavao sve bolju ploču. Dok su glazbeno i osobno sazrijevali, razvijala se i njihova glazba. “Foxtrot” (1972) bila je ploča koja im je donijela širu pozornost glazbenog svijeta, a “Selling England By The Pound” ih je konačno upisao među besmrtnike. Istodobno je to i komercijalni vrhunac razdoblja s Gabrielom, a s tom su pločom dosegnuli 3. mjesto na britanskoj ljestvici albuma.
Iako je genijalni pjevač, flautist, dramatičar i glumac Peter Gabriel nesumnjivo glavni faktor artističkog razvoja sastava u njegovu ranom razdoblju i ponovno središnja “zvijezda” ploče, doprinos ostalih članova nipošto nije zanemariv. Stvaralaštvo svih glazbenika i ovaj je put na najvišoj razini i nigdje se ne osjeća nikakva dominacija. Sastav je po doprinosima pojedinih članova ravnopravan, a i to je jedna od odlika tog razdoblja benda. Od klavirskog virtuoza Tonyja Banksa bilo bi pogrešno očekivati išta manje od savršenog orkestralnog vrhunca na orguljama, melotronu i klaviru. Ovo je ujedno i prvi album sastava na kojem je upotrijebio sintesajzer. Steve Hackett također je jedinstvena pojava i izvrstan gitarist koji je u sviranje gitare unio brojne novosti. Jedan od najboljih bubnjara rocka i jazza (ili oboje istodobno), mogu reći svih vremena, Phil Collins, kao i obično je odličan, osobito svojom šarolikom upotrebom činela. Jednako je važan i njegov vokalni doprinos. Mike Rutherford, basist i povremeni gitarist koji je oduvijek rado koristio i 12-žičanu gitaru i bas pedale, još je jedan svestran glazbenik koji je bio dio jedne od najboljih ritam sekcija tog vremena. Gabrielovi tekstovi, pjevanje i sviranje flaute dosegnuli su vrhunac.
Neka odmah kažem da je “Selling England By the Pound” napola konceptualna ploča koja govori o propadanju suvremene Velike Britanije, odnosno britanskog imperija, i da se skladbe preljevaju jedna u drugu (što je odlika većine konceptualnih ploča). Cijelom pločom uopće struji “viktorijanski” konceptualni duh. Gabriel je u tekstovima konačno obračunao s britanskim klasnim društvom i njegovim lažnim moralom. Ploču krase brojni epovi, ali i kraće skladbe čija je odlika složena glazbena struktura s visokim stupnjem melodičnosti i virtuoznosti među pojedinim članovima sastava. Ukratko, sve najbolje što taj sastav ima ovdje je. I to razvijeno na 10. potenciju! Čak je i produkcija za ono vrijeme fenomenalna. Treba li uopće podrobnije predstavljati tako odličnu ploču?
“Dancing With the Moonlit Knight”, jedna od najboljih uvodnih skladbi u progresivnom rocku, otvara ploču na visokoj noti, kao što je to već tradicija sastava. Skladba dočarava materijalni i duhovni propadanje britanskog imperija, što dočarava i naslov ploče koji se u njoj spominje. Mirnom uvodu slijedi melodičan refren i Gabrielov dramatični, do kraja uživljeni i uvijek promjenjivi vokal. A onda nas ritam dvojca Collins-Rutherford ubrzo odnese u “progresivne nebesa”. Hackett se ovdje služi tada revolucionarnim prstnim “tappingom”, čiji izum pripisuju upravo njemu. Maestro Banks na orguljama i melotronu stvara onu mističnu vezu koja je, uz Gabrielov vokal, glavni nositelj glazbenog identiteta sastava.
Skladba se izravno preljeva u odličnu “I Know What I Like (In Your Wardrobe)”. To je bila skladba koja im je po izlasku donijela prvi hit na britanskim ljestvicama i skrenula pozornost na njih i glazbenim laicima. Tekst je izuzetno duhovit i sarkastičan, a govori o potpunoj apatiji britanske aristokratske mladeži koja se nije spremna odreći svog besciljnog života koji se temelji na “vječno trajućem trenutku užitka”. Ima sjajan melodičan refren (u kojem se dobro čuje i Collinsov prateći vokal) koji vam neće tako lako izaći iz ušiju. “I Know What I Like (In Your Wardrobe)” pokazala je koliki je potencijal za hitove taj sastav oduvijek imao, a do tada je bio poznat praktički samo po većinom duljim i složenim kompozicijama. Unatoč prividnoj jednostavnosti i melodičnosti, pjesma ipak sadrži mnoštvo raznovrsnih glazbenih elemenata. To je prvi od mnogih hitova koje je sastav stvorio u svom dugogodišnjem postojanju i, naravno, jedna od klasika progresivnog rocka.
“Firth Of Fifth” je prekrasna epska skladba koja može poslužiti kao primjer potpune spontanosti među pojedinim glazbenicima. Otvara je Banksovo brzo sviranje klavira. Cijela skladba daje osjećaj “prosvjetljenja”, a po ugođaju u srednjem dijelu zvuči čak pomalo “yesovski”. Po atmosferi je jedna od najsvjetlijih i najoptimističnijih skladbi sastava. Osobito posljednji stih “the sands of time were eroded by the river of constant change” zvuči kao čin konačnog prosvjetljenja, iako sam gotovo siguran da su samo dio jednog od Gabrielovih koncepata koji govori o društvenim promjenama. Ipak, stih zvuči kao središnji dio filozofije ovog sastava. Vječna promjena, uvijek naprijed u glazbi. Naravno, vrlo je mistična i dramatična, dakle sadrži oba zaštitna znaka sastava. Gabriel u tekstu spominje sirene i Neptuna, što su naravno metafore. Najljepši dio slijedi u drugom dijelu skladbe, kad nastupi prekrasan Hackettov solo. Jedan od najboljih solo dionica ovog gitarista koje sam ikad čuo. Naravno, na kraju ne manjka ni Banksov ezoterični melotron i solo na sintesajzeru. Jedan je od najboljih epova u povijesti benda.
“More Fool Me” je kraća balada na kojoj pjeva bubnjar Phil Collins (koji se u toj ulozi već okušao na baladi “For Absent Friends” (Nursery Cryme, 1971)) i na pravom mjestu malo smiruje dramu koja prevladava većinom ploče. Mogla bi se već označiti kao jedna od prvih Collinsovih “baladesknih” skladbi, koje naslućuju njegov kasniji rad sa sastavom i karijeru koju, naravno, nije potrebno posebno predstavljati. Otpjevana je srcem, a uz to tu su naravno odlični prateći vokali i pratnja na akustičnoj gitari.
“The Battle Of Epping Forest” je priča o sukobu dviju tadašnjih uličnih bandi i još jedan odličan ep. U biti je riječ o još jednoj sjajnoj Gabrielovoj metafori koja govori o tome kako se niži britanski slojevi danas radije međusobno tuku jer sada jednostavno više ne mogu služiti širenju nekadašnjeg imperija. Ritam u uvodu skladbe namjerno je blago militaristički. Tome slijede sve najbolje odlike glazbe Genesisa. Naravno, ni ovaj put ne manjka Gabrielovih vokalnih majstorija, odnosno akrobacija, koje uključuju i kraću naraciju, odnosno glumljenje različitih likova. Neki bi to nazvali i satiričnim izrazom tekstova. U tome mu zbilja nije bilo ravna. Ep ima potpuno drugačiji kraj od početka i spada među najsloženije kompozicije sastava, a njih nije bilo malo.
“After the Ordeal” ima srednjovjekovni, mistični uvod na flauti, gitari i klaviru. Možda je čak i najbolja instrumentalna skladba koju su ikad stvorili. Ovdje opet blistaju prije svega Tony Banks i Steve Hackett. Skladba spada među najbolje prikaze Banksovih orkestralnih majstorija. Skladba doista zvuči kao iz nekog drugog, davno zaboravljenog vremena.
“The Cinema Show” je nedvojbeno jedan od vrhunaca ploče (kojih je inače prilično) i, uz “The Musical Box” (Nursery Cryme, 1971), još i danas omiljena skladba među obožavateljima sastava. Hackettov solo u sredini skladbe čista je klasika. Jednako tako i Collinsovo bubnjanje. Višeglasne vokalne harmonije kroz skladbu nevjerojatne su. Očito se Gabriel ovdje opet ruga engleskom lažnom moralu i zabranjenoj ljubavi. To je farsa na modernog Romea i Juliju koji su “uzeli stvar u svoje ruke”, a ipak zvuči romantično. Posebno mi je zanimljiv dio teksta u kojem Gabriel spominje lik iz grčke mitologije, vidovnjaka Tiresiju. On je prema legendi zbog svoje drskosti više puta bio kažnjen od bogova: pretvoren u ženu, zatim opet u muškarca, a na kraju su mu oduzeli vid, ali je zato zadržao sposobnost vidovitosti i nakon svoje fizičke smrti. To govore stihovi “Once a man- like the sea I raged. Once a woman- like the earth I craved…There is in fact more earth than sea.” To je ujedno dio u kojem nastupa melodični prijelaz i skladba dobiva “prosvjetiteljsku” auru. Dionice na flauti, melotron i višeglasni vokali stvaraju pravo keltsko ozračje. Sve najbolje što Genesis predstavljaju obuhvaćeno je u ovoj skladbi.
“Aisle Of Plenty” predstavlja završetak ploče. Kratak je to Gabrielov satirični manirizam koji tužno i duhovito istodobno zaključuje ploču. Opet se čuju melodija i glavni rif iz “Dancing With the Moonlit Knight”, koji se uz zavjesu melotrona stupnjuju u “vječnost”. Ne, Peter Gabriel zacijelo nije glazbenik kojeg bi se kraljica usudila pozvati na obljetnicu svog krunjenja ili na sviranje na vrhu Buckinghamske palače. U kritici lažno moralnog britanskog klasnog društva s njim se po mom mišljenju može mjeriti još samo Ian Anderson (Jethro Tull), inače Škot.
Jedna od najboljih ploča u rock glazbi uopće. Jednostavno ne nalazim dovoljno pohvalnih riječi. Rijetko je tko tada očekivao da će bend nakon “Foxtrot” (1972) stvoriti još ambicioziju ploču, ploču koja će značiti konačni umjetnički vrhunac razdoblja s Peterom Gabrielom. “Selling England By the Pound” klasik je i majstorija prog rocka koja je promijenila život većini slušatelja dobre glazbe. Ja sam upravo s ovom pločom otkrio čudesni svijet glazbe Genesisa, pa mi ta ploča znači posebno puno. Unatoč tome, osobno mi je teško odlučiti je li to doista njihova najbolja ploča ili je to ploča koja ju je potom slijedila – najneobičnija konceptualna ploča svih vremena. Tko bi se uz ovakvu ploču kao što je “Selling England By the Pound” uopće usudio pomisliti da je sastav sposoban napraviti još jedan, posljednji korak u svom glazbenom razvoju?
Postava
Peter Gabriel – vokal, udaraljke, flauta, oboa
Tony Banks – klavijature, 12-žičana gitara
Steve Hackett – električna gitara, najlonska gitara
Mike Rutherford – bas-gitara, 12-žičana gitara, električni sitar
Phil Collins – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal, vokal(3)
Produkcija
Genesis, John Burns
Popis skladbi
1. Dancing With The Moonlit Knight (8:01)
2. I Know What I Like (In Your Wardrobe) (4:06)
3. Firth Of Fifth (9:34)
4. More Fool Me (3:09)
5. The Battle Of Epping Forest(11:43)
6. After The Ordeal (4:12)
7. The Cinema Show (11:06)
8. Aisle Of Plenty (1:31)
Trajanje albuma: 53:22
