Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1974
Ocjena: 5/5
Legendarna dvostruka konceptualna ploča koja fanove Genesisa dijeli na one koji je priznaju kao alfu i omegu svih ploča Genesisa i one koji je nikako ne razumiju, slično kao fanove Yesa (Tales From Topographic Oceans, 1973), Pink Floyd (The Wall, 1979) ili Jethro Tull (A Passion Play, 1973). Ali oboje se nedvojbeno moraju složiti da je rad grupe s Peterom Gabrielom na njoj dosegnuo svoj stvaralački vrhunac i da se dalje jednostavno više nije moglo ići; i glazbeno i artistički. Zapravo, bend je ovaj put, nakon neponovljivog remek-djela “Selling England By the Pound” (1973), otišao čak i preko ruba. Genesis su otkrili jednostavan, a sjajan recept kako nadmašiti svoje dotad najveće remek-djelo – napraviti potpuno drugačiju ploču, s posve drugačijim glazbenim licem i konceptom. Recept koji se (i tada i danas) usudi provesti tek malo bendova, koji nakon svog “stvaralačkog vrhunca” obično pokušavaju oponašati svoj najuspješniji album (a kao što je općepoznata činjenica, više-manje neuspješno).
Dvostruki konceptualni album s nadrealnom pričom o siromašnom Portorikancu Raelu, koji dolazi u New York tražiti izgubljenog brata, a onda neočekivano putuje paralelnim fantazijskim i uglavnom mračnim svjetovima punim čudovišta i utvara kako bi spasio brata koji je ostao zarobljen u jednoj od tih dimenzija, fenomenalan je i glazbeno i konceptualno. Već sam koncept dokazuje kakav je genij bio Gabriel i koliko je daleko ispred svog vremena bio. Priča odiše nekom vrstom preteče suvremenih znanstvenofantastičnih koncepata o paralelnim svjetovima, odnosno dvama svjetovima (The Matrix, Constantine i sl.) koji su međusobno potpuno različiti. Nažalost, tada su se razlike između Gabrielova genija i ostalih članova počele sve više produbljivati, jer većina nije najbolje prihvatila, a kamoli razumjela njegov neobični koncept. Prema njemu je tada čak želio snimiti film uz pomoć redatelja Williema Friedkina (“The Excorcist”), ali od tog projekta nažalost nije bilo ništa. O Raelovim susretima s utvarama govore skladbe poput “Colony Of Slippermen”, “Lamia”, “The Carpet Crawlers” i sl. Brojne skladbe ujedno su i izravne reference na zabranjeni seks u kontroliranom društvu. Glazbeno je ovaj album takav kakav bend nije napravio ni prije ni poslije, pa je dakle svojevrstan, neponovljiv artistički dosezaj. Najviše me podsjeća na kasnije Gabrielove solo radove, ako već moram tražiti neku usporedbu s njim. Naslovna skladba, “The Carpet Crawlers”, “In the Cage”, “Back In NYC” i “Riding the Scree” postale su omiljeni dio koncerata i izvodile su se još dugo nakon Gabrielova odlaska iz benda.
I osobni problemi (težak porod njegove žene) tada su utjecali na sve veće razmimoilaženje između Gabriela i ostalih članova pri snimanju ove ploče. Gabriel prvi put nije doprinio glazbenim prijedlozima, nego samo tekstovima, dok su ostali članovi pisali glazbu posve odvojeno od njega. Posebno Banks nije bio previše oduševljen Gabrielovim konceptom i “osamljivanjem”. Ipak, na kraju su uspjeli napraviti nevjerojatno remek-djelo s brojnim raznolikim skladbama koje slijede jedna drugu bez pauze i pripovijedaju o Raelovim fantastičnim putovanjima.
Kratak sinopsis ove nadrealne priče za sve koje zanima pozadina tog najneobičnijeg koncepta u povijesti rocka: Rael, siromašni portorikanski momak, jedne se večeri šeće Broadwayem, vraćajući se s napornog radnog dana grafitera, kad se najednom pred njim pojavi janje i legne pred njega. Rael se sagne nad njega i odjednom se nađe obuhvaćen “zidom smrti”, pretvoren u “muhu” na “vjetrobranu”, koji ga nosi bog zna kamo. Zatim počinje njegovo nadrealno putovanje u druge dimenzije. U jednoj od tih dimenzija odjednom ugleda svog brata kako radi u tvornici u kojoj proizvode beživotne pakete neobičnih humanoidnih oblika. Zatim se odjednom nađe zarobljen u kavezu vlastitih sjećanja, potom propadne kroz “želudac” sjećanja i nađe se u društvu kolonije tepisima sličnih utvara koje puze. Raelu uspije pobjeći i odjednom se nađe u sobi s 32 vrata, od kojih samo jedna vode van. Slijepa Lilywhite Lilth obeća mu da će ga izvesti uz trag povjetarca, ali ga umjesto toga odvede posve drugamo i ostavi u čekaonici. Ondje naleti na lamije. To je trio zmijolikih “bejbi” koje ga namame u svoj bazen pun ružičaste vode na “topless” masažu. Ali odjednom sve pođe po zlu kad lamije počnu grickati Raela i potom se skupljati. U očaju ih Rael pojede. Nakon što pronađe svoje tragove, upadne u koloniju razuzdanih Slippermena. Riječ je o odvratnoj hordi gadnih hedonista, podložnih samo tjelesnim užicima. Odjednom opet ugleda svog brata, koji je već postao jedan od njih, i uskoro se pokaže da su lamije i Raela pretvorile u jednog od njih. Jedino rješenje za to je kastracija kod zlog doktora Dypera. Rael i ostali Slippermeni nakon posjeta doktoru prisiljeni su svoje “mošnje” nositi u žutoj plastičnoj cijevi, obješenoj oko vrata. Kad se odjednom spusti gavran i ukrade Raelu njegovu neobičnu ogrlicu, ovaj se baci za njim, ali gavran ispusti ogrlicu u klanac. Rael se spusti niz brzac na dno klanca, gdje odjednom (ponovno) ugleda svog brata kako se u očaju pokušava održati na divljem brzacu. Rael ga spasi, da bi na kraju otkrio da je njegov brat…on!
Što sve to znači? Svatko si naravno može na svoj način tumačiti ovu Gabrielovu vrlo neobičnu priču (koja se usput nalazi i u knjižici albuma). Moja osobna predodžba poruke priče jest da je “Lamb” zapravo metafora za Raelovo duhovno putovanje odnosno osobni preporod kroz različite osobne “pakle” (koje predstavljaju dimenzije pune utvara) do konačnog otkupljenja. Time što na kraju otkrije “svog brata”, koji je zapravo on sam, znači da je naposljetku otkrio “samog sebe”, a time je i kraj njegova “paklenog” putovanja. Janje je oduvijek simbol čistoće, a kad ga siromašni useljenik Rael otkrije u New Yorku (koji je metafora za moderni Babilon, dakle simbol nečistoće i korupcije), ono ga vodi kroz paklene svjetove njegovih zabluda kako bi na kraju postigao vlastito otkupljenje i samospoznaju.
S glazbenog gledišta ovo je jedinstvena ploča. Na “Lambu” su skladbe uglavnom kraće, manje je epova, koji su do tada bili jedna od glavnih odlika benda, a više nešto kraćih i avangardnijih skladbi. Na albumu ima dosta glazbenih ideja koje bend nikad ni prije ni poslije nije upotrijebio. Ovdje se naime nalaze i neka prilično avangardna ostvarenja koja se obično ne povezuju s glazbenim licem Genesisa. Mnogo je manje baroknog zvuka klavijatura Tonyja Banksa, iako on uz Gabriela opet zauzima široki prostor na većini skladbi benda. Već sam zvuk ovaj je put potpuno drugačiji nego ikad prije.
Već uvodna, naslovna skladba ultra je melodična, kompaktna i upečatljiva skladba koja ima sve sastojke hit singla (a la “I Know What I Lie (In Your Wardrobe)” s prethodne ploče) i među fanovima je još i danas jedna od njihovih najomiljenijih skladbi. “Fly On A Windshield” dramatično je ostvarenje koje ne štedi na obilju ezoteričnih klavijatura. “Broadway Melody Of 1974” vrlo je kratka melodija na gitari i zvučnoj zavjesi i zapravo predstavlja samo kratku uvertiru u sljedeću skladbu. “Cucko Cuckoon” kratka je, enigmatična i simpatična skladbica izgrađena na melotronu, flauti i Gabrielovu karizmatičnom vokalu. Skladba je tipična za bend i smiruje atmosferu pred dramatikom. Pravo remek-djelo slijedi u epskoj “In the Cage”, koja nedvojbeno predstavlja jedan od vrhunaca cijele ploče i skladbu koju je bend još puno godina poslije rado svirao uživo. Jedna je od najdramatičnijih kompozicija na ploči, s Gabrielovim doslovno klaustrofobičnim vokalima i “izlupanom” ritam linijom (iako Collins na ovom albumu ne zauzima toliko manevarskog prostora kao na prethodnom, ovdje se ističe tehnički još avanturističkijim bubnjanjem). Središnja melodija pazi da skladba ne zazvuči previše mračno. Slijedi još jedan Hackettov ukusni solo. Harmonija između njega i Banksovih orgulja u srednjem dijelu odlična je i predstavlja ono što je kod benda najprepoznatljivije. “In the Cage” dakle je jedan od rijetkih epova na “Lambu”, pa i taj je nešto potpuno drugačije od bilo kojeg epa prije. Slijedi zanimljiva skladba “The Grand Parade Of Lifeless Packaging”, koja je jedno od najneobičnijih, pa i bizarnih ostvarenja na ploči. Ali naravno i izuzetno duhovita. Takva je vrlo dobrodošla jer donekle smiruje napetu atmosferu prethodne kompozicije. Gabrielov satirični vokal i bizarni tekst o ljudskim paketima koje u tvornici proizvodi Raelov brat doista ne ostavljaju nikoga hladnim. Odlični Brian Eno (ex-Roxy Music) ovdje kao posebni gost svojim soundscapeovima sjajno pridonosi atmosferi, a prije svega je efektima znatno izobličio Gabrielov vokal.. Slijedi “Back In NYC”, kompozicija koja ima sve sastojke hita Genesisa i, iskreno rečeno, mene čak već blago podsjeća na neke rane radove Gabrielove solo karijere. Gabrielov vokal u srednjem je dijelu ponovno kroz efekt. Skladba ima sve što si fan Genesisa može poželjeti. Odličan refren, Hackettov izuzetno domišljat rif i odličan solo, ezoterične Banksove klavijature, jazzerski ritam Collins-Rutherford i “isključenog” Gabriela. Pa i kratak, zabavan dio koji mene blago podsjeća na melodiju iz neke igrice o Super Mariju. “Hairless Heart” opet je kraća instrumentalna kompozicija posve drugog tipa. Ovdje Banks blista u svoj veličanstvenosti drame svog melotrona. Skladba koja bi bila odlična za neki epski film. I slijedi najzabavnija skladba cijele ploče, “Counting Out Time”, koja je izuzetno duhovita i simpatična kao rijetko koja skladba u povijesti benda. Zato nije teško pogoditi da je Gabriel ovdje izuzetno razigran i mnoge zna nasmijati. Skladba ima i odličan “metalski” Hackettov rif. Slijedi sanjivo epska “Carpet Crawlers” sa svojim vokalnim linijama između Gabriela i Collinsa od kojih ti se ježi koža, i ezoteričnim klavijaturama. Jedna od najomiljenijih i najpoznatijih skladbi s ovog albuma, koja je bila i uspješan singl, čemu se nije čuditi s obzirom na melodične vokalne harmonije i sjajan refren koji ti zlu ne uspijeva izaći iz ušiju. Skladba je važna i zato što se bend 1999. nakratko ponovno okupio u svojoj “klasičnoj postavi” i snimio novu verziju te skladbe, što znači da je ona za bend imala poseban značaj. “The Chamber Of 32 Doors” po stilu je najsličnija ostvarenjima s prethodnih ploča i posebno se ističe Gabrielovim sarkastičnim stihovima “I rather trust a country men than a town man” i “I rather trust a man who works with his hands”. Sam tekst spada među bolje na ploči. Pa i izuzetno tužni Gabriel sa stihovima “I am so alone with my fear, with everything I fear…”, koji predstavljaju Raelovu izgubljenost kad ne zna pronaći prava vrata koja bi ga spasila iz druge dimenzije odnosno njegova osobnog “pakla” i dovela na pravi put.
Drugi dio, koji je još eksperimentalniji i avangardniji od prvog, otvara se hiper melodičnom “Lilywhite Lilth”, koja je nabijena višeglasnim harmonijama i melotronom. Gabrielov glas opet je nabijen optimizmom jer je Rael napokon otkrio nadu koja bi ga mogla dovesti na pravi put. Slijedi jedno od najavangardnijih ostvarenja benda, “The Waiting Room”. Sa svojim snimljenim zvukovima “razbijajućih čaša” i “eksplozija” na Banksovu sintesajzeru (vjerojatno je i Eno imao prste u tome) i jezivom atmosferom skladba je koja nije za svakoga, jer je vjerojatno čak i najavangardniji rad u povijesti benda. Zvuči pomalo zlobno. U zadnjem dijelu Rutherfordov bas zauzima priličan prostor. “Ayway” je još jedna skladba s “tužnim” Gabrielom i izuzetno dramatičnom atmosferom; prava završna kataklizma. “The Supernatural Anaesthetist” Hackettov je “zvjezdani” trenutak na ploči, jer ima sjajan solo, praktički kroz cijelu skladbu, jedan od njegovih najboljih s bendom uopće. “The Lamia” još je jedna od rijetkih skladbi koje po atmosferi donekle podsjećaju na prethodne albume benda odnosno na njihove rane dane. Melankolični Gabriel i epska atmosfera isprepleću se uz bizaran tekst o tri zmijolike djevojke koje Raela licemjerno namame u bazen na masažu, gdje ga pokušavaju proždrijeti, ali im se on odupre i vrati “milo za drago”. “Silent Sorrow In Empty Boats” s odličnim Eno-sofisticiranostima predstavlja gotovo transcendentalni trenutak ploče. “Colony Of Slippermen (The Arrival/A Visit To The Doktor/Raven”)” otvara se jezivim zvukovima uz koje nije teško zamisliti zgrčene i moralno uništene utvare koje vrebaju sve što je “lijepo i svijetlo”. Jedna je od najraznolikijih skladbi na ploči. Intro skladbe “The Arrival” s jezivim zvukovima i mrmljanjem utvara uopće ne daje naslutiti da je riječ o još jednom veličanstvenom epu. Slijedi odličan dio “A Visit To The Doktor, kad se Rael odlazi na kastraciju kod zlog doktora Dypera. Taj dio sadrži neke od Gabrielovih najbizarnijih stihova, ali ima odličnu glazbenu kulisu. Posljednji dio “Raven” najbolji je jer sadrži sve najbolje elemente benda. “Ravine” je još jedan kratak instrumental pun zvučnih zavjesa koji sjajno stvara atmosferu klanca kroz koji teku divlji brzaci i puše hladan vjetar. “The Light Dies Down On Broadway” jedina je skladba na albumu čiji tekst nije napisao Gabriel, nego Banks i Rutherford. Sporija je, dramatičnija i mističnija ponovljena verzija naslovne skladbe. Zvuči prilično “svemirski”. “Riding The Scree” još je jedan odličan prikaz Banksovih majstorija i Gabrielove vokalne igre te jedna od najboljih skladbi albuma. “In The Rapids” prava je elegija, dakle gotovo balada. Album se zaključuje s “It”, koja se otvara kataklizmičnim zvukom sirene, nakon čega slijede “izlupana” ritam linija, do kraja uživljeni Gabriel i monumentalni Hackettov rif (osobno meni njegov najdraži na ploči). Refren je fenomenalan i jedan od najboljih koje je bend stvorio. Doista me iznenađuje da ta skladba nije postala hit odnosno da je ostala tako naširoko zanemarena. To je najbolji mogući završetak ploče i jedna od mojih najdražih skladbi na albumu. Kad Rael naposljetku otkrije svoju bit, osvijesti sebe i spasi se svog dugog lutanja u metafizičkim svjetovima (dakle besciljnog života) kamo ne pripada. Svijetao i pozitivan završetak ipak po atmosferi prilično mračne ploče. To je to. Čisto otkrovenje!
Peter Gabriel, duša Genesisa, napustio je bend nakon ove ploče i šokirao većinu fanova. To je ujedno značilo i početak njegove vrlo uspješne solo karijere, a za Genesis kraj njihova najplodnijeg razdoblja, kraj “klasične” ere i postupno usmjeravanje prema kompaktnijim skladbama. Produkcija albuma već je za ono vrijeme sjajna, a reizdanje je doseglo još viši standard. Glazbeno je bend s ovom pločom postigao najveći umjetnički dosezaj svog stvaralaštva. Upravo je to glavni razlog zašto je “Lamb” najveličanstveniji i najzreliji album u povijesti benda. Predstavlja vrh svega što su Genesis ikada stvorili. “The Lamb Lies Down On Broadway” album je koji ozbiljni ljubitelji dobre glazbe jednostavno morate imati, a o fanovima progresivnog rocka da i ne govorim.
Postava
Peter Gabriel – vokal, flauta
Tony Banks – klavijature
Steve Hackett – električna gitara, nylon gitara
Mike Rutherford – bas gitara, 12-žičana gitara
Phil Collins bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Produkcija
John Burns i Genesis
Popis skladbi
CD 1 trajanje: 45:34
1. The Lamb Lies Down on Broadway (4:50)
2. Fly on a Windshield (4:23)
3. Broadway Melody of 1974 (0:33)
4. Cuckoo Cocoon (2:11)
5. In the Cage (8:15)
6. The Grand Parade of Lifeless Packaging (2:45)
7. Back in N.Y.C. (5:42)
8. Hairless Heart (2:13)
9. Counting Out Time (3:42)
10. The Carpet Crawlers (5:15)
11. The Chamber of 32 Doors (5:40)
CD 2 trajanje: 48:49
1. Lillywhite Lilith (2:42)
2. The Waiting Room (5:24)
3. Anyway (3:07)
4. The Supernatural Anaesthetist (2:59)
5. The Lamia (6:57)
6. Silent Sorrow in Empty Boats (3:07)
7. Colony of Slippermen (8:13)
a) The Arrival
b) A Visit to the Doktor
c) Raven
8. Ravine (2:04)
9. The Light Dies Down on Broadway (3:32)
10. Riding the Scree (3:57)
11. In the Rapids (2:26)
12. It. (4:15)
Trajanje albuma: 94:23
