Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: White Widdow
Izdavač: AOR Heaven Records
Izlazak: 2011
Trajanje: 45: 36
Ocjena: 4.5/5
Australski AOR “revival” kvintet iz Melbournea White Widdow vraća se na scenu, samo godinu dana nakon izlaska istoimenog studijskog prvijenca! Taj je album po izlasku pokupio visoke ocjene, a grupa je njime dokazala da se postignuća AOR žanra i u novom dobu mogu izraziti jednako uvjerljivo, makar je žanr davno izgubio opći fokus masa.
“Serenade” je album koji odličnog prethodnika čak nadmašuje u nadogradnji zvuka, kao i u definiranju njegova sadržaja. Zvuči gotovo kao misija nemoguće, ali očito je riječ o grupi koja jaše na krilima pravog nadahnuća i stvara u zdravoj klimi, u kojoj se pet aktera idejno i u glazbenim vizijama međusobno podupire tako da se jedinstveni fokus sve petorice izrazno multiplicira, a to se posljedično odražava na uvjerljivost same art entitete, koju grupa može u punoj mjeri uživati na sceni.
I “Serenade” je miksan i masteriziran u Švedskoj, baš kao i prvijenac “White Widdow”. Ovaj put za mastering je pobrinuo Palle Saether, koji je za razliku od sunarodnjaka Martina Kronlunda dodatno razapeo i razgolitio kontraste među instrumentima te tako još učinkovitije zahvatio trodimenzionalnost zvučnog spektra. Bubnjevima je navio pulsirajući arena rock osjećaj dubinske jeke, gusto pulsirajućim bas linijama navukao je topliji ogrtač, istaknuo je zavjesu sintetizatora u pozadini pratnje, a u takvoj produkciji malo je pritajio zvuk gitarskih fraza, koje su na prvijencu bile jasnije naglašene. Upravo na ovom albumu sam učinak klavijatura daje osjećaj da je riječ o pravom rustikalnom AOR albumu, čije raspoloženjske prijelaze atmosfere diktiraju upravo sintetizatori, što produbljuje osjećaj osamdesetih. Dečki su nadalje izbrusili tehniku postizanja ultragrabežljivosti harmoniziranja refrenskih napjeva, koji u kombinaciji sa sintetizatorskom zavjesom pozadine djeluju u izgradnji visoko vibrantnog “staroškolskog” AOR osjećaja još intenzivnije nego na studijskom prvijencu. Jules Millis i u vokalu opet funkcionira odlično, boja glasa ostaje retorički ideal postizanja pravog AOR teatra, atmosferični “crescendo” opet dostiže zenit u zarazno arenski zamišljenim napjevima refrena.
Na “Serenade” grupi je uspjelo istisnuti (vjerojatni) stvaralački maksimum, jer se album može pohvaliti sveukupno visokokvalitetnom zabilom nezaboravnih AOR antema, u čemu je prvijenac “White Widdow” nadograđen. Pritom se postavlja pitanje mogu li White Widdow s budućim trećim studijskim albumom uopće ići još dalje. Od otvaranja s Cry Wolf do završetka s Love Won’t Wait svjedoci smo grabežljivo čvrste AOR retorike, koja ljubitelju takve melodične kozmetike i atmosfere ne ostavlja da dođe do daha! Grupa slušatelja ne vuče za nos ni sekundu, tako da je ovo album bez ijednog “neugodnog punila minutaže” koje bi grupi oduzimalo kredibilitet, i to 100%! Sve skladbe stoje kvalitetom ravnopravno jedna uz drugu.
“Tradicionalni Giuffria” zvuk rasplamsava se posebno na refrenskom napjevu Strangers In The Night, treća skladba Do You Remember Me je (uzeto prema AOR udžbeniku kreiranja redoslijeda pjesama na albumu) balada s nekim “Def Leppardovskim” konturama, dok je Reckless Nights utjelovljenje općeg posvećenja ne samo pojedinim AOR grupama, nego čitavom žanru. Općenito u kombinaciji melosa s djelovanjem stihova: “Reckless Nights, Rockin’ To The Radio, Livin’ Life To Fast, Never Gonna Let It Go,…”, koja tako posjeduje jedan od najgrabežljivijih refrena albuma s posebno istaknutim – savršenim kombiniranjem vokalnih pratećih harmonija (njih “otrovno” raspiruje već sam pretrefren). How Far I Run zadržava to svečano harmoniziranje, dok Serenade s novim jedinstveno izrađenim prijelazom strofa-pretrefren-refren s finalnim refrenskim crescendom vraća osjećaj opisan u skladbi Strangers In The Night. I završetak albuma s jedinstvenom baladom Patiently te iza nje postavljenom pobjedonosno ubrzanom melodičnom briljancom Love Won’t Wait, prelivenom magijom prvijenca Danger Danger u strofi, uz trenutke kao što su Reckless Nights i Show Your Cards, zadržava visok intenzitet atmosfere!
Tu je skladba koja sama po sebi doziva isticanje! Show Your Cards, koja predvodi u stupnjevanju atmosfere, harmoniziranje vokala čak vuče na trikove Yesa iz razdoblja Trevora Rabina. Harmoniziranje vokala promišljeno se drži popunjavanja srednjih registara. Na taj način grupa ubija dvije muhe jednim udarcem kroz album. Širi i bogati tako zahvaćeni zvučni spektar te puni album osjećajima u kojima tinja nada i pozitivna vibracija, koja posljedično puni slušatelja energijom i velikom dozom optimizma.
“Serenade” je album koji je potvrdio najave prvijenca “White Widdow”. Grupa je novim albumom dokapitalizirala prvijenac i nadogradila ga točno na onim točkicama gdje se na prvijencu mogla osjetiti kreativna rezerva. “Serenade” je album koji zapanjujućom učinkovitošću re-kreira vremena visoko vibrantnog vala radiju prijateljskog rocka iz oho-ho… davnih, davnih vremena. Retro nostalgičari melodičnog rock principa, koji se svojih tinejdžerskih dana sredine osamdesetih još živo sjećate, u tren ćete se stopiti s njim! Pritom je pravo čudo kako je grupi u manje od 11 mjeseci od izlaska prvijenca “White Widdow”, uspjelo njega tako uvjerljivo cjelovito nadograditi i tako postići osobni briljant melodičnog rock savršenstva!
Postava
Jules Millis – vokal
Enzo Almanzi – gitara
Xavier Millis – klavijature
Trent Wilson – bas gitara
Jim Naish – bubnjevi
Produkcija
Xavier Millis & Pelle Saether
Popis skladbi
1. Cry Wolf
2. Strangers In The Night
3. Do You Remember
4. Reckless Nights
5. How Far I Run
6. Serenade
7. Show Your Cards
8. Mistake
9. Patiently
10. Love Won’t Wait
