Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Orpheum Theater / Graz / Austrija
Datum koncerta: 16.10.2007
Broj posjetitelja: 800
Cijena karte: 30,00€
Iced Earth posljednjih nekoliko godina pišu poprilično zanimljivu povijest benda. Godine 2003., nakon što je već počeo snimati vokalne linije za album The Glorius Burden, napustio ih je karizmatični Matthew Barlow, koji je važio za jedan od najunikatnijih, najspecifičnijih i najmoćnijih vokala u metalu. Vokalne linije ponovno je snimila uzlazna zvijezda metala, Tim “Ripper” Owens, koji se Iced Earth, nakon otkaza u Judas Priest, pridružio kao stalni član. Nakon izdavanja albuma The Glorious Burden (2004), koji je kod kritike i fanova dočekan prilično mlako, bend se zavio u maglu. Početkom ove godine voditelj Jon Schaffer konačno je otkrio da Iced Earth pripremaju jedan od najambicioznijih projekata u svojoj karijeri – nastavak kultne trilogije Something Wicked This Way Comes s istoimene ploče iz 1998. Zlo je svoj oblik dobilo u novom izdanju Framing Armageddon, a za njegovu promociju momci su krenuli na opsežnu europsku turneju, pa su nam se najbliže zaustavili tek puškomet od naše sjeverne granice, u grazkoj dvorani Orpheum. Isprva je kao predgrupa bio najavljen švedski Dark Tranquillity, a onda su kao grom iz vedra neba udarila dva zaista nevjerojatna sastava – finski ratnici Turisas i kanadske thrash legende Annihilator. Posjet Orpheumu bio je obavezan!
I bio je to moj prvi u nevjerojatnoj grazkoj dvorani, koju je najbolje opisao kolega riječima “indoor Križanke”. Ambijent dvorane kapaciteta nekih 1500 glava zaista oduzima dah, a kad su na pozornicu izišli i Turisas, nekoliko trenutaka stvarno sam hvatao zrak. Žanrovski Turisas možda i nisu bili pravi izbor za zagrijavanje, ali finski battle metalci na pozornici ne razočaravaju. Već samim izgledom opravdavaju svoj glas jedinog i neponovljivog battle metal banda – ratne boje, kaputi, krzno i koža zaista te prenesu u idiličnu, netaknutu prirodu srednjovjekovne Europe, koju prekida zveket oružja, tresak sjekira i krici pohabanih. Turisas na pozornici zaista djeluju kao da su usred bijesnog ratnog vihora, čemu najviše doprinosi gorostasni, karizmatični frontman Mathias “Warlord” Nygard, koji izgledom okrutnog vojnog despota opravdava svoj nadimak. Warlord se s nevjerojatno snažnim vokalom, koji je s growlom brutalan, a s čistim pjevanjem prokleto epski i pompozan (ako želite epsku glazbu u pravom smislu, odmah zaboravite talijanske škrte Rhapsody of Fire ili nauljene narciste Manowar i nabavite si Turisas!), predstavlja u ulozi pravog generala, koji bez problema zapovijeda svojoj četi oficira na pozornici i mnoštvu pješaka ispod nje. Warlord naravno nije jedini koji publiku dovodi u ratnu ekstazu; valja spomenuti ponajprije zabavnog i opuštenog basista Hannua, koji je imao najsmiješnije frizure, te energičnog violinista Ollija, koji je nakon pola sata ludog pilanja (Turisas su unikatni i po tome što su sva solaža na novom albumu The Varangian Way odsvirana na električnoj violini) potpuno istrošio gudalo. Nažalost, Turisas su ovaj put nastupili kao prvi pa im je pripalo i dobrih pola sata, koje je proletjelo u trenu. No Turisas su nas u tako kratkom vremenu bez problema odveli Volgom do Velikog Novgoroda uz To Holmgard and Beyond i A Portage to Unknown, uz pivsku feštu One More vratili na prvijenac Battle Metal, a fantastičnim coverom Rasputin sastava Bonnie M u doba visokih peta, sjajnih krpica, afro frizura i disko kugli. “Do you like disco?” pitao je Warlord – a moj odgovor glasi: disko poslije Turisas, i to kako! Turisas su se od nas oprostili epskom Battle Metal, koja je dala do znanja da je pola sata ipak premalo za bend kojeg bez problema mogu nazvati jednim od najboljih metal bendova zadnjih godina i bend koji je na pozornici prava rikajuća ratna mašina. Turisas je bend kojeg jednostavno morate vidjeti! “Turisas – one more please!”
Vremena za odmor nije bilo previše, Austrijanci su točni kao švicarski sat, a bendovi su na pozornicu stupali na minutu točno. Bilo je vrijeme za napad otrovnog kanadskog thrash metala, kojeg je jednako nestrpljivo kao i ja čekala i dobro napunjena dvorana. Udarnom King of the Kill naše su uporne uši blagoslovile kanadske legende Annihilator. Bend koji je svoja prva dva albuma, Alice in Hell (1989) i Never, Neverland (1990), koji spadaju među najsvjetlije trenutke thrasha, najavio uspon na prijestolje thrasha, a kasnijim izdanjima nažalost nije ispunio velika očekivanja i nade te je polako tonuo u zaborav. Ove su godine izdali još jedan jako prosječan uradak, Metal, koji je činjenicu da je Annihilatoru već odavno ponestalo daha i zamaha, nažalost samo potvrdio. Ipak, Annihilator su dokazali da su uživo i dalje prokleto thrasherski otrovno nastrojeni! Voditelj sastava i jedini preostali originalni član, veliki Jeff Waters, energično je vodio kroz cijeli tričetvrt-satni set, čupao kao lud, skakao amo-tamo te cijelo vrijeme poticao i podžigao publiku tako što je stao posve na rub pozornice i svojom klasičnom crvenom ljepoticom u stilu Stevea Harrisa pokosio publiku. Sam sam Annihilator čekao poprilično skeptično, jer mi se gadi ponajprije vokal Davea Paddena, koji na albumima zvuči očajno, ali je momak s izgledom člana nekog boy-benda uživo pokazao svoje, a obilno mu je na vokalima pomagao i sam Jeff Waters. S novog albuma na sreću su odsvirali samo dvije skladbe, koje su zapravo jedine vrijedne slušanja, Operation: Annihilation i Clown Parade, a onda su nas čekale same vječne klasike, ponajprije s prva dva kultna albuma. Prije toga razveselili su nas odličnom Set the World on Fire s istoimene ploče iz 1993., a potom je slijedio ubojiti završni četverac samih kultnih klasika. W.T.Y.D., Never, Neverland, koju je Padden svojim prenježnim glasićem lagano uništio, ali slušati ju je svejedno bilo itekako ugodno, ubojita thrash himna Phantasmagoria i naravno završna Alison Hell, jedna od najboljih skladbi grupe! Annihilator barem uživo i dalje udaraju punom snagom! “Listen to Annihilator, eh!”
Četvrt iza deset konačno smo dočekali zamračenje dvorane i intro nove ploče Framing Armageddon, zloslutnu Overture, koja je na pozornicu ispratila legendarne američke heavy/thrash prvake Iced Earth. Dupkom puna dvorana pri pogledu na Schaffera i Rippera jasno je poludjela. Prvi dio koncerta bio je posvećen predstavljanju aktualnog albuma, prvog dijela nastavka priče Something Wicked, s čijim su uvodom momci i započeli koncert. Framing Armageddon ispunio je očekivanja, jer je mnogo bolja ploča od The Glorious Burden, samo treba malo više slušanja. Ripper je pjevač koji je u cijeloj povijesti metala vjerojatno imao najtežu zadaću, zamijeniti kultne vokalne ikone metala, u Judas Priest Robija Halforda, a u Iced Earth neponovljivog Matta Barlowa… Obje je zadaće Tim obavio blistavo. Iako će prvi glas IE vjerojatno uvijek biti Barlow, Ripper je bez problema popunio prazninu nastalu njegovim odlaskom. Tim Owens je u prvim trenucima koncerta dokazao zbog čega je jedan od najboljih vokalista mlađe generacije, jer su njegovi krici parali krov dvorane, a nevjerojatno dobro snalazio se i u srednjim registrima. Nove komade, Motivation of Man, Setian Massacre, fantastičnu baladu A Charge to Keep i ubojiti singl Ten Thousand Strong Owens je naravno otpjevao da te hvata trnci. Iznenadila je činjenica da su se novi komadi u tako kratkom vremenu već dobro primili, zajedno s publikom otpjevana je većina refrena novih komada, a jasno je pritom prednjačio nevjerojatni refren otrovnog singla Ten Thousand Strong. Koliko god novi komadi bili dobri, većina je najviše čekala upravo stare klasike grupe, a ja sam s radoznalošću jedva čekao čuti ih iz Ripperovih usta. Prva je udarila uvodna skladba albuma SWTWC, thrasherski umor Burning Times, na prijašnju ploču vratio nas je speed masakr Declaration Day, a onda opet “blast to the past” s Violate i Vengeance is Mine. Ripper je negdje na sredini koncerta naravno morao odmoriti glasnice i u prvi je plan naravno stupio šef Schaffer te odžgao klasiku Stormrider s konceptualnog majstorskog djela The Night of the Stormrider. Na moju veliku radost, a očito i radost cijele dvorane, nisu zaboravili na odličnu ploču Horror Show i pregrizli su nam vratove jednim od najsvjetlijih trenutaka koncerta, ludom Dracula. Srce mi je zatreperilo još kod jedne od mojih najdražih skladbi, The Hunter s fenomenalnim refrenom, koji mi je izazvao žmarce po tijelu, a onda je uslijedilo razočaranje koncerta. Momci su odsvirali samo jednu trećinu neopisive trilogije Gettysburg. Zašto, Iced Earth, zašto!? Razočaranje je ispravila neuništiva balada Melancholy, koju je Ripper iznenađujuće dobro otpjevao, ali tako fantastično kao što je pjeva Barlow, Tim je nažalost nikad neće otpjevati. Još My Own Savior i himna Iced Earth i momci su se od nas oprostili nakon samo sat i dvadeset, prebrzo. Bez problema su mogli odsvirati još poneku klasiku više ili barem koju od novih rušilica, Order of the Rose, Infiltrate Assimilate, Framing Armageddon ili odlične The Clouding. Gdje je turneja iz 2002. kad su Iced Earth svirali čak 150 minuta??? Unatoč tome, koncert je bio nezaboravno iskustvo, a za idući put barem 20 minuta više, može?
Vidjeti tri tako dobra benda u jednoj večeri fantastično je iskustvo, a meni je prvi put konačno vidjeti jedan od najdražih sastava, Iced Earth, bilo još nezaboravnije. Orpheum je postao jedno od mojih najdražih mjesta za koncerte, kamo ću se još vraćati, ponajprije zbog odličnog ozvučenja, koje je bilo zaista nevjerojatno. Ove sam godine vidio već poprilično koncerata, a nijedan se ne može pohvaliti tako dobrim ozvučenjem. S Iced Earth se pak vidimo opet iduće godine, kad će priča biti zaključena!
Setlista
TURISAS:
1. To Holmgard and Beyond
2. A Portage to the Unknown
3. One More
4. Rasputin
5. Battle Metal
ANNIHILATOR:
1. King of the Kill
2. Operation: Annihilation
3. Clown Parade
4. Set the World on Fire
5. W.T.Y.D. (Welcome to Your Death)
6. Never, Neverland
7. Phantasmagoria
8. Alison Hell
ICED EARTH:
1. Overture
2. Something Wicked
3. Invasion (intro)
4. Man’s Motivation
5. Setian Massacre
6. Burning Times
7. Declaration Day
8. Violate
9. Vengeance Is Mine
10. A Charge To Keep
11. Stormrider
12. Dracula
13. The Hunter
14. Ten Thousand Strong
15. Hold At All Costs
—dodatak—
16. Melancholy
17. My Own Savior
18. Iced Earth
Galerija slika
