Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Sebastijan Videc
Mjesto: Gallusova dvorana, Cankarjev dom, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 21.12.2013
Broj posjetitelja: 600 – 700
Cijena karte: 10 € – 30 €
Tko je veći – Predin, Lovšin ili Kreslin? Osobno mi se takva pitanja čine nepotrebnima, štetnima i sve prije nego zdravima za mjerenje kvalitete bilo kojeg od tri velika imena slovenske, doduše prilično male, ali nipošto siromašne scene. Preferencije su potpuno osobna stvar, a ja se, više nego Lovšinovoj sirovosti i iskonskosti ili Predinovoj intelektualnoj pospanosti i usporenosti, priklanjam prekmurskom pjesniku sa stilom, galanterijom, šeširom koji nosi sa stilom i dubokim prodornim pogledom koji zna zagledati ravno u srce, viđeno uobličiti riječima i svojom crnom gitarom podijeliti sa svijetom koji to zna cijeniti ili ne. Upravo zato što neki kažu da je o Vladu Kreslinu već sve rečeno, na pozornici sve viđeno i da ništa više (ili manje) od visokog sjaja kvalitete ne može ponuditi slovenskoj (snobovskoj) sceni, koja i nad prvorazrednošću prešesto vrti nosom i ogovara iza leđa. Važnije je bilo to što je 60. rođendan obilježio izložbom svojih 60 šeširā, što će ovogodišnji posjet Cankarju opet biti u znaku prestiža i svakogodišnjeg (očekivanog) spektakla, nego to što je Vlado Kreslin ovaj put opet pomaknuo vlastite granice, ponio svoju riječ preko južne granice i izdao album na hrvatskom. Ponešto se šuškalo i o velikom iznenađenju te ponovnom okupljanju Martina Krpana, onog pravog slovenskog parolaškog benda, koji je na prvorazredan glazbeni način uspio izvesti pravu glazbenu revoluciju protiv navodno čeličnog socijalističkog sustava, usprotivio se uzurpaciji i iskorištavanju te postavio mjerilo kvalitete slovenskoj glazbi, no mnogo je i onih koji su na Krpana već zaboravili i koji ga, osim nekoliko nostalgično izlizanih komada s radijskih valova, slabo poznaju. To ipak nije razlog da svake godine ne bismo odjenuli svoju najsvečaniju odjeću i otišli u slovenski kulturni hram, koji nema ništa zajedničko sa slovenskom rajom, malim ljudima, pa ni s rockom, ali riječ je o činu koji svake godine obilježava blagdane i, da, ni prosinca nema ako na pozornici Gallusove dvorane ne nastupi veliki Vlado Kreslin.
Ostavimo po strani priokus snobizma koji je puhao hodnicima Cankarja u poplavi profinjenih toaleta, u oblacima preplaćenih parfema (ponajprije marki) i mimo štandova na kojima se za 60 eura moglo kupiti dio Kreslinove karizme u obliku šeširā, poezije i izvanrednih plošča, dok su koncertni DVD-ji i sama glazbena poruka mnogima ostali previđeni, premda se na stolovima moglo vidjeti i za male novce kupiti čak i rariteti poput albuma Mali bogovi u kasetnom izdanju te cijela paleta vrhunskih studijskih radova izvanrednog Kreslina. Dvorana je na treću večer (nakon premijere 2. prosinca i nadogradnje 3. prosinca) na predzadnju prosinačku subotu bila popunjena do tri četvrtine, a ubrzo nakon pola osam navečer svjetla su se zatamnila, uz izvanrednu igru savršeno besprijekornih svjetala na pozornicu je stupila cijela Kreslinova postava, a iz zatamnjenog bočnog kutka pozornice uz gromki pljesak na daske izlazi šarmer hrapava glasa, prebacuje gitaru i besprijekorno počinje odbrojavanje trenutaka savršenstva pjesmom Generacija. Prekrasnu točku na i dodaju uvijek besprijekorni Mali bogovi, a Tomassinijevi čarobni prsti udahnjuju prekrasnoj lirici, uz prekrasne zvukove savršeno rezonantnih tonova (oni dobro iskorištavaju potencijal zvučne ljuske izvanredne akustike Gallusove koncertne dvorane), onaj ščepac prljave ljepote i briljantnosti zbog kojeg se kod Kreslina sve počinje već prvim akordom, prvom kiticom, punom parom. »Zamenjal bi zvezdic zdaj pet / za eno zvezdnato nebo / joint ali dva / parka amsterdamskega. / Zmeraj, ko se deček / skrije v moža, / razbija in popravlja / igrače za oba. / Prešteje do pet ali šest / ostaneva le dva,/ moja se / generacija konča,« otpjeva Vlado i daje do znanja da je pod svom ozbiljnošću punog jubileja i kilometražom koju može pokazati samo rijetki slovenski glazbenik skriveno mlado, strastveno srce koje čezne za zvjezdanim nebom godinu više i bliže snovima apsolutnog savršenstva. Nakon savršene izvedbe skladbe zvukovi profinjeno zamru, a prilično suzdržan pljesak daje do znanja da će trebati malo više zagrijavanja i trikova iz rukava. »Jeste li hrabrija ili sramežljivija publika?« pita se Vlado i priča kratku, gotovo sudbonosnu priču: »Oduvijek je bio sanjar, a kako od davnina tako rado sanja, te se sudbonosne noći, poluzatvorenih očiju da se ne bi bespotrebno probudio, uputio stepenicama u noć, pao, slomio kuk, ali danas je ovdje s vama. Dame i gospodo – Milan Kreslin!«Na pozornicu uz pomoć štaka i brižnih pozornicih tehničara dolazi neuništivi otac, Vladov uzor i čovjek neizmjernog duha i glazbene razigranosti te sa sinom izvodi izvanrednu skladbu o bijelom jasminovu grmu, o prolaznosti i ljepoti života. Tisti bejli grm u večer upuhuje iskricu krhkosti, poetične potresnosti, a stariji i mlađi Kreslin spajaju niti srčane ljepote i iskrenosti s teksturom blagdanskog, s crvenom niti vremena, prolaznosti, ali i ljubavi prema postojanju, prema doticaju s publikom, koja s pravom podliježe doista iskrenom naklonu čovjeka koji se usudio prkositi boli, pa se unatoč boli u nozi duboko poklonio ljubljanskoj publici i dotaknuo je riječima: »Hvala, draga publiko.« Nakon pomalo tužnijeg drugog čina koncerta vrijeme je za malo pozitivnosti uz skladbu Vsak si želi. »Vsak si želi, da bi kdaj ustavil čas, / da bi poboljšal svet, / bi ne prehitro in ne prenaglas / pobožal kakšen cvet. / Vsak od nas je v odhajanju, / v perspektivi smo vsi šli, / sonce pa je ob zahajanju, / kot mi, / majhno kot mi,« povlači gotovo irski briljant pomurske ljepote i iskričavosti i već se Mali bogovi dotiču srca svih skladbom Ena pesem, zbog koje bi svatko mogao steći dojam da je u dvorani doslovno svatko dio one šaćice dobrih ljudi kojima se čovjek razveseli. Ja sam se veselio ponajprije vrhunski uigranim čarobnjacima koji u svaki stih znaju utkati teksturu čarobnosti, prestižnog nadstandarda, koji zrači u dvoranu sa svakim udahom i prekrasno toplim refrenom. Tempus fugit, vrijeme teče, a u tom duhu Kreso plete priču večeri dalje skladbom Zibaj me, koja dočarava slike analognih dana, srčane mudrosti i dobrote kao nacionalnog poslanja, na koje u ovim vremenima prolaznosti i užurbanosti prečesto bespotrebno zaboravljamo. Vlado sanjari i u večer ujedno utrljava obilje materije o kojoj bi svi, pa i oni površnije slušajući, barem načas mogli promisliti i promijeniti svijet nabolje. Sve je pomalo pospano, sanjivo, polako preljevajuće, a malo punije, elektrificirane teksture u zbivanje unosi izvanredna verzija skladbe Letos bo huda jesen. »Letos bo huda jesen, / veter bo neusmiljen in leden. / Ko sonce zaide, pridejo zveri na plan / ptice odletijo vsaka na svojo stran,« sugestivno stupnjuje i zgusnjuje pripovijest izvanredni Beltinčan te zatim, za smirenje, nudi tisućljetni snijeg, koji svojom bjelinom i hladnoćom donosi, uz eksplozivnu i doista izvanrednu rasvjetu, prekrasan dramaturški vrhunac prvog dijela koncerta. Izvanredno raspoloženi Mali bogovi izvode gotovo identičnu albumskoj verziju Kreslinova zimzelenčka, a onda se iz Nekega jutra, ko se zdani premještamo u gnijezdo milenijskog Ptiča. Senzualno žubor i sentimentalno milovanje prekrasnih tonova koncertnog klavira i Tomassinijeve kristalno čiste gitare uz zvuk orgulja Hammond te nježno kucanje sugestivnih bubnjeva prožima Kreslinov baršunasti vokal: »Le še enkrat mi zapoj, / pisani ptič o svoji dragi, / ki na vetru valovi, / se v bistri vodi gizdali. / Samo še enkrat mi zapoj, / pisani ptič o moji dragi, / ki so jo božali odmevi / tvoje pesmi, skoz’ megle, / vsako noč, vse do dne. / Tam nad vodo / vsako jutro vstane dan / in prešteje zmagovalce / in žrtve nočnih sanj. / Tam nad vodo / se še vedno svet vrti, / in odnaša sanje, / ki si jih zbudila ti …« Prekrasna slika Ljubavi, Života, provjetrena dahom s Mure, u Cankarju ovaj put dobiva dimenziju izvanzemaljskog, koju čarobni Kreslin nadograđuje šetnjom nestašnom Cestom, da nam zatim pogled seže Z Goričkega v Piran, a prvi dio pomalo suzdržanog dvoranskog mrmljanja zaključuje se izvanrednom izvedbom skladbe Od višine se zvrti, uz koju pomislim da bi bilo vrijeme za velikog Krpana, ako su glasine nešto više od samo čina koji je Ljubljana doživjela početkom prosinca. Umjesto odgovora stiže vijest da je, nakon posljednjeg uspona u vrtoglave visine produljene nostalgične potresne psihodelije osamdesetih te nakon igranja s papirnatim zmajevima i napravljenim osmijesima, smješcima prividnih prijatelja, »najboljih prijatelja«, nakon toplog doticaja mekane topline dvojnosti u jednom, vrijeme za stanku i prekid sinusoide osjećaja.
Stanka je trajala gotovo pola sata, a nakon mrmljajućeg punjenja dvorane pod pozornicom, na kojoj je kraljevalo golemo bijelo platno, obećavalo se nešto spektakularno i nešto što ćemo pamtiti. Najprije se zatamne svjetla, a u dvoranu samouvjereno stupa limena banda, mimohod, glazbena parada mladih članova pomlađene Beltinške bande, koja ulazi u dvoranu, šeće mimo publike i mimo platna odlazi iz dvorane uz bok pozornice, a na platnu se počinje vrtjeti službeni videospot sastava Martin Krpan Political Song iz vremena analogne tehnologije, iz vremena socijalizma i pobune s razlogom. Uz snimke Kreslina i Krpana iz davne 1986. – 87. mogli ste se sjetiti vremena kad je sve bilo drukčije nego danas. Nakon slika mladih dečki zastor se uz zvukove prepoznatljive gitare polako podiže, a na pozornici stoje u svom ostarjelom sjaju i ljepoti Mark Čuček sa svojom dugo zapostavljenom stratocasterom, za klavijaturama na desnoj strani pozornice kraljuje pedesetogodišnjak Aleš Klinar, na lijevoj se strani Političnemu songu predaje Tomaž Sršen, a za bubnjevima sjedi sam Dadi Kašnar! Snovi su postali stvarnost i nakon dugih desetljeća odbijanja ideje da će ikada više zajedno zauzeti pozornicu i razmaziti publiku pravim klenim podtonovima treće plošče Od višine se zvrti, 2013. na pozornici se događaju i odvijaju pravi i jedini Martin Krpan! Zvučna slika je lagano zahrđala, ali ipak slatka, a ne smeta ni činjenica da Klinči ne uspijeva loviti galantnu ljepotu i visinu Kresotova vokala; predstava je pak bila više nego publici namijenjena smirenju vlastitih kreativnih demona, progoniteljskih slika zlokobnog gubljenja vlastitog smisla i izgubljenih bisera vremena koji su nekoć ispunjavali život izvanredne petorke, a muškarci su se tada, na prijelazu vremena i zbivanja, na vrhuncu slave počeli i udaljavati i razilaziti. Nakon udarnog povratka na pozornicu priča se vrti dalje u smjeru velikih hitova. Še je čas pomalo zapinje i povremeno simpatično zapne, ali to nikome ne smeta. Mark se predaje svojoj minuti izgubljene slave klizećim bluesovskim klizanjima po vratu gitare, uz sretno nesretne višeglasje koje s rockerskom drskošću i osjećajem ispravlja Kreslin, a vrijeme na satu se zavrti u vrijeme prije 1987., nakon Vladovih usnih harmonika uz bok ocu staje najmlađa članica obitelji Kreslin, Ajdina, na flauti, uz gromki pljesak publike koja čezne za još pa se događa i treće predbožićno darivanje večeri udarnom skladbom Kdo je tapravi, za mnoge najudarnijim adutom plošče Od višine se zvrti. »Svetle iskre v očeh / in hrumenje pod nogami. / Dežela mimo beži / in ni stvari, ki nas ustavi. / Pamet pozabljamo, / čez reko skačemo. / Trezni iščejo, / nori izberejo pot! / Le kdo, le kdo je tapravi? / Le kdo, le kdo gre z nami?« retorički se pitaju Kreslin i Krpani. Odgovor je jasan: »Svi!«, a nakon proklet kratkih minuta uživanja događa se nadogradnja predstavljanjem potpuno druge Krpanove priče samo nekoliko godina kasnije. »Ako su to bili Krpani 1986., slijedi sada izvedba iz 1988.!« opisuje uz bodrenje publike nastavak veliki Kreslin. Bogovi in ovce možda nije najsvjetliji briljant prošlosti izvanrednog Krpana, a nakon leteće zamjene na pozornici sada stoje Mark Čuček na gitari, za klavijature staje Jure Hübscher, bas preuzima Miro Tomassini, nisam doduše 100-postotno siguran da je za bubnjeve sjeo Robi Vidic, a izlet u prošlost nastavlja se doticajem provokativne skladbe Mali bogovi. Znate već – priče o onim malim napuhanim bogovima koji šurom svijet, Boga, svece, oprašta samo kad smije, a inače vlastitim vjernicima podmeću nogu … »Što bih bez Krpana? Što bih tek bez tebe, moja draga publiko?« u svijet punih brana riječi pušta se Vlado te nas s Malim bogovima vodi u Dan neskončnih sanj, s kojom je davne 1980. Vlado pobijedio svu konkurenciju na Slovenskoj popevki, a zatim prihvaća Tisto črno kitaro i u društvu Malih bogova vozi večer u bliski susret s beltinškom aurom.
Zaklinjanjem: »O, Bog, ne daj, da bi umrl mlad …« profinjeno razdvaja koprenu prekmurske melankolije, a dolaskom pomlađene Beltinške bande događa se još jedno čin potresne tužaljke Namesto koga roža cveti. Sva zahvala, uz čarobne cimbale kojima novi preuređeni zvuk vraća Andi Sobočan, ide ponajprije izvanrednom violinistu Samu Budni, koji je zvijezda večeri s pravom bio već na kolovoškom spektaklu u Križankah. Nakon uvijek prisutnih i obveznih izmjena stihova između pozornice i publike skladbom Vsi so venci vejli događa se profinjenija i dramaturški zaglađenija repriza zbivanja iz Križanki. Reflektori se sa sina ponovno okreću na najstarijeg člana obitelji Kreslin, Milana Kreslina, koji, ovaj put uz zvonki vokal Vladove majke Katarine, izvodi nestašnu vižu o ljubakanju, prekršajima, tjelesnostima i užicima naslova Nocoj je edna luštna noč, a zatim Vlado reflektore dijeli sa svojom majkom Katarinom, Katicom, koja je svojedobno negodovala nad samom neprihvatljivom mišlju da bi njezin sin bio glazbenik – a kamoli profesionalac, a ovaj put na pozornici rado pridonosi slatkoj prekmurskoj lirici skladbe Pikapolonica. »Povej, pikapolonica, tij pikica leteča, / f štero stran sveta / de ljubav vodila me večna. / Med križpotji in ognjišči / duga ali kratka, / v glasna in gizdava mesta / pela tvoja cesta,« priča o čežnji, ljubavi, iskricama i čarobnom doticaju čovjeka i prirode zatim se nastavlja potresnije i doista nadsvjetski. Beltinška banda organizam je koji diše sentimentalnost i rađa savršene emocije, nadograđuje ih i bogati. Reflektori se zatim ponovno upiru u izvanrednog Sama Budnu, koji nakon šetnje i doticaja Bele nedelje bez riječi i bez glumljene napuhanosti prelazi iz tužne, srceparajuće molske napjevnosti u savršeno razigrano eksplozivno raspoloženje Goričkega čardaša. Prekmurska duša je široka i prostrana poput prekmurskih ravnica, nad kojima se lako nadvija i izmaglica mistične, teške i bolne melankolije i sunčani zvuk smijeha i veselja te lupkanje peta u plesu punokrvne zanesenosti postojanjem! Prekrasna simfonija osjećaja nastavlja se zatim sa sentimentalnim Spominčicami, a nakon ponovnog povratka na pozornicu ata Milan prihvaća usnu harmoniku i prati sina uz protupolitičke Vrane, pa smo nakon napjevne gotovo folkerske arhaične skladbe Poj mi pesem svjedoci zajedničkog dolaska svih nastupajućih, koji skupa s publikom pročešljaju Šišku skladbom Je v Šiški še kaj odprtega, a punim višeglasjem i uživljavanjem u prošlost skladbom se svi, publika, Vlado, Mali bogovi, Beltinška banda i besmrtni Martin Krpan dostojno opraštaju jedni od drugih i daju zaključak večeri koja se ipak ne završava dok je ne zaključi slavljenik.
Potonji priznaje da se »osjeća dobro sa svojih 60 godina« i nakon glazbene šetnje Prešernovom Vrbom u stilu Jima Morrisona, ali s drukčijom sonicnom podrškom (folkerski raspoloženijih Malih bogova i Beltinške bande) izvodi svoj prekrasni jam session na stihove This Is The End, dok ata, mama i svi pratitelji glazbenici stavljaju one razvikane crne naočale i zaplove u višu predstavu po Kreslinovu produljenom narodnom napjevu Daj mi Micka pejneze nazaj, a nakon poponarodnjene skladbe Ku-ku postaje jasno da je kraj doista gotovo sasvim tu. Ipak, reflektori se upiru u golemi blagdanski orgulje u Gallusovoj dvorani i blagdanski, gotski puni zvuk orguljskih cijevi počinje razvijati veliko finale večeri, kad na balkon kroz stražnji ulaz stupa Vlado, klanja se publici i počinje pjevati Sinatrine stihove skladbe o vlastitoj pobuni, vlastitom putu i vlastitom uspravnom držanju pri hodu kroz život skladbom My Way. Vlado je kroz ova duga desetljeća samookrivljavanja i ustoličenja na piedestal izvrsnosti nedvojbeno pokazao dobru mjeru Sinatrine ustrajnosti, snalažljivosti, prijeko potrebne tvrdoglavosti i ponosa, zbog kojih je izklesao sebe u čovjeka koji ostavlja neizbrisiv trag na ljudima koje dotakne svojom pisanom, čitanom, pjevanom i uglazbljenom te slušanom punom riječju, koja svijet postavlja na težište srčanosti. Uz gromki pljesak to je potvrdila i Gallusova dvorana Cankarjeva doma, a nastup se s pravom upisao kao jedan od bolje izvedenih, bolje provedenih koncerata u Vladovoj karijeri. Neću tvrditi da je koncert bio najbolji, jer ja cijenim intimnije raspoloženje u kojem se Kreslinova čarobnost bolje pokazuje i iskri, a ne, ne volim snobovsku lažnost hohštaplerske visoke koncertne kulture, koja se rado razlikuje od niskog ukusa masa, a sinonim za potonje su mi koncerti u Cankarju uvijek. Jedina prednost CD-a je u tome što ima izvanrednu akustičnost i izvanrednu pozornicu, a nedostaje mu onih nekoliko ščepaca srčanosti, topline i kozmičkog magnetizma ljudskosti zbog kojih sam čovjeka s crnom gitarom bolje i intenzivnije osjetio uvijek onda kad nije nastupao za ljubljansku publiku, nego je u dvorani vijao internacionalniji duh sveslovenstva. Ipak, ovaj treći, završni koncert Kreslinove 2013. bio je nešto nadstandardno i više nego vrijedno pamćenja. I zbog onih nekoliko minuta savršene nostalgične magije, uz pitanje kada ćemo je na pozornicama još biti dionici. I zbog toga treba zahvaliti sretnim slučajnostima, dobroćudnosti svemira i pravim kozmičkim silnicama, po kojima se sve odvilo u pravo vrijeme na pravom mjestu i u pravom društvu. U prosincu za sretne darovanike i pozvanike na rođendanski spektakl čak triput, jer jednom, kažu, nije nijednom … Uz to dodajmo samo još želju da slavljenik, veliki Vlado, svoj put nadograđivanja, skupnih obreda nostalgije i izvrsnosti nastavi još mnogo zajedničkih godina te na sreću i dobrobit svih koji volimo dobru glazbu još barem tisuću puta skine šeši, za koji kažu da gdje god ga položi, rodi novu čarobnu skladbu.
Setlista
PART I:
1. Generacija
2. Tisti bejli grm
3. Vsak si želi
4. Ena pesem
5. Zibaj me
6. Letos bo huda jesen
7. Ptič
8. Cesta
9. Z Goričkega v Piran
10. Od višine se zvrti
PART II:
11. Političen song
12. Še je čas
13. Kdo je tapravi
14. Mali bogovi
15. Dan neskončnih sanj
16. Tista črna kitara
17. Namesto koga roža cveti
18. Vsi so venci vejli
19. Nocoj bo ena luštna noč
20. Pikapolonica
21. Bela nedelja / Gorički čardaš
22. Spominčice
23. Vrane
24. Poj mi pesem
25. Je v Šiški še kaj odprtega?
—-
26. Vrba
27. Daj mi Micka pejneze nazaj
28. Ku-ku
29. My Way
Galerija slika
