Lokacija: Cerkno / Gabrijel / Slovenija
Datum: petak, 18.01.2019
Tog divljeg ovogodišnjeg siječanjskog petka u Cerknom se dogodio jedan od najluđih koncerata ikad. John Zorn osobno. Zapravo ne, ali vrlo blizu. Oživljavanje njegovih djela u nevjerojatno adaptiranoj verziji, ispod uma, ruku i vizionarstva njegova zemljaka. Shanir Ezra Blumenkranz i njegov Abraxas donijeli su naime u Cerkno, na hladan siječanjski dan, pobjedničku formulu apsolutne glazbene oluje avanturističkog avangardnog avanturizma, koja je svojim glazbenim manifestom, trijumfalnom, nevjerojatno prodornom i izrazito pronicljivom “provokacijom”, jednostavno oborila s nogu.
Toliko avangarde i (do krajnosti) zaluđenog eksperimenta na jednom mjestu čovjek doživi rijetko, ako uopće, no Cerkno u tom pogledu već lijepo vrijeme vrijedi kao slovenska glazbena meka, kamo hodočaste najveći glazbeni sladokusci koji hrane svoje duše traganjem za koncertnim poslasticama savršene »šok terapije«. A ovaj posjet Gabrijelu morao im je biti skrojen po mjeri.
Za uvertiru u plovidbu jedinstvenim zvučnim prostranstvima Johna Zorna, u režiji Blumenkranzova Abraxasa, u ulozi »predvozača« pobrinuo se slovenski basist Jošt Drašler. Jošt je u nastupu opterećenom konkretnom minutažom predstavio svoj solistički prvijenac »The Balloon Catcher«. Da bi izbacio iz sebe album koji strogo sviraš samo na kontrabasu, bitne su dvije stvari. Moraš biti drzak, odnosno hrabar, te vrlo, vrlo dobar i višeslojno izbrušen glazbenik kojem je pojam ograničavanja posve stran. Jošt nije novo ime na sceni. Cijenjen je i traženi glazbenik. Toliko je dobar. Upisao se u razne suradnje, u raznolikim glazbenim sredinama, pa je stoga iznimno okretan i vješt kad treba plivati u različitim žanrovima ili međužanrovskoj fuziji (stapanju). Osjeti se da je Jošt škola Zlatka Kavčiča. Slično kao Zlatko na svojim bubnjevima, Jošt iskorištava cijelo tijelo kontrabasa, zapravo svaki kvadratni centimetar. Bilo da je riječ o »šponerima« (vijcima za ugađanje) koje tijekom sviranja namjerno navija i odvija, bilo da grebe gudalom posvuda i zaglavljuje ga među žice (posvuda po instrumentu), ili jednostavno mlati i lupa kamo mu u danom trenutku padnu lijeva i desna ruka po tijelu kontrabasa. Sve to je naime eksperimentalni produžetak koji širi klasični izražajni jezik jazzovskih improvizacija na kontrabasu. Bez tih tzv. ekscesa koji okružuju klasično sviranje instrumenta, Joštov bi jezik bio mnogo manje sočan, nastup svakako upola manje dinamičan, a izražajno naravno i dosadan. Ovako je sve prije nego to! Kanonada apsolutne slobodoumne improvizacije kojom zapovijeda trenutak, diktiran trenutnim nadahnućem, modusom u kojem se zatekne genij glazbenika, vodi predstavu u posve neobičnoj, spontanoj maniri, s izdašnim elementom iznenađenja. Savršena improvizacijska igra, u kojoj je Jošt pronašao samoga sebe da se punokrvno izrazi i u kojoj nije »okalupljen« u određena pravila igre kakva bi generirao neki glazbeni stil ili žanr. Jednostavno. Jošt se te večeri predstavio u sebi svojstvenom izazovnom glazbenom okruženju, koje inače vrlo dobro vlada, ali ga istodobno neprestano otkriva i osvaja, ako razumijete što želim reći. Kad istražuješ neotkriveno, neosvojeno, a to ti otkrivanje odjekuje kao doma. Slušatelji s(m)o dakle već na uvodu zagrizli u konkretnu glazbenu kost koju nam je samonikao dobacio izvrsni Jošt Drašler.
Te je večeri prizor u Gabrijelu, uz uobičajenu garnituru posjetitelja koji već spadaju pod kućni inventar bara, »poduprt«, ako ne i »opterećen«, i lijepim brojem gurmana koji ne dolaze svaki put u bar. Jednostavno. Jer su u potrazi za najboljim iznimno izbirljivi. No te se večeri u mali prostor Gabrijela nagurao poveći broj glazbenih »profesora« koji su s nevjerojatnim užitkom pratili sve što im je nudilo zbivanje na pozornici. Zato je ta večer bila još izuzetnija. Već s prvim uvodnim taktom koji su Abraxas uzeli u svoja uzburkana jedra, bilo je jasno da će ova predstava biti zaista nešto posebno, neobično i jedinstveno. Nešto što će nas do srži slatko šokirati, potresti i začarati. Odnijeti! Nešto što se ne ponavlja često, ako ikad više. Kvartet u postavi dviju električnih gitara, bubnjeva i egzotičnog instrumenta koji ima ulogu basa, riječ je o instrumentu zvanom gimbri (tri žice od kozjeg crijeva, instrument prekriven devinom kožom), izvodio je dakle djela Jona Zorna koja je Blumenkranz prije nekog vremena objavio na albumu Abraxas: Book of Angels Volume 19 (2012). Albumu koji je zapravo glavni krivac što je ova postava uopće nastala.
Rondo iznimne mješavine, odnosno glazbenog mozaika, koji se hvatao nevjerojatne avangardne fuzije jazza s arapskim melosom (»arabeskama«) i krajnje izlomljenim arapskim ritmovima, uz koje ti se u trenu slome obje noge. Upadi gotovo već rušilačkih rockerskih eskapada, za koje su zvučale »masnija« Gibson SG gitara i nešto »preciznija« Telecasterica, uz istodobnu instrumentalnu rastrganost, u kojoj je samo promatranje oduzimalo dah, koliko su Abraxas koherentni u međusobnom kemijskom djelovanju. Sav taj oprez, budnost, fokus, usredotočenost jednih na druge, jednostavno je krajnje fascinantan. Toliko kompleksnosti i ekscesa, koji budi dojam potpune spontanosti, naime vodi savršena konciznost članova kvarteta. A to je nešto izuzetno. Shanir u ulozi apsolutnog dirigenta, ostala trojica neprestano s očima uprtim u njega. Nevjerojatni bubnjar Kenny Grohowski djelovao je kao hobotnica s osam pipaka dok je iz osnovnog seta bubnjeva izvlačio prava čuda. Perolakom lakoćom. Nevjerojatne ritmičke teksture, prelijevanja među njima, stanke koje ne očekuješ, udarci »među udarcima«, gitare istodobno u posve drugom ritmu od bubnjeva,… Toliko improvizacijske zaluđenosti, uklopljene u savršenu simbiozu glazbenog tijela komba Abraxas, da je to nemoguće opisati u bilo kakvoj produbljenoj »ekspertizi« (recenziji koncerta). Isplatilo se slušati koncert zatvorenih očiju. Magnifikacija osjeta koju izaziva taj čin slušatelja bila je ovaj put, uz sve opisano glazbeno “čudaštvo”, posebno intenzivna. Povremeno Abraxas djeluju kao demonski orkestar koji ruši baš sve šablonske barijere, a nevjerojatno je koliko zvučnog prostora pritom ispune. Gitare Arama Bajakiana i Eyala Maoza, uz svu svoju impresivnost, povremeno su znale lavinski grmjeti, na znak stati, prostor su za to vrijeme prosijali bubnjevi, a slijedila je nova bogohulna lavina obiju gitara, koje su nagovarale u posve drugačijem zvučnom okruženju te se u tome genijalno harmonično nadopunjavale i tako ispunjavale raspoloživi zvučni prostor.
Svi instrumenti sjedinjeni u jedinstveno glazbeno tijelo veći su dio koncerta gurali izražajnost prema punoj »glazbenoj asimetriji«, punoj motivskoj fragmentaciji, pa se uvijek iznova na rubu tog »prividnog kaosa« potresno spretno uhvatili i zavitlali natrag u »opipljiv format«. To plovidba tragovima opusa velikog Johna Zorna u takvoj glazbenoj obući, kakvom se laćaju Abraxas, naravno je svojevrstan izazov i posebna umjetnička draž kojoj se, kao umjetnik, s tako širokom glazbenom shvatljivošću i otesanošću kakvu u sebi nosi Shanir Blumenkrantz, naprosto ne možeš othrvati. Taj je izazov magnet za umjetnikov egotrip, vrsta droge iz koje nema povratka. Iz jednostavne želje za skromnim eksperimentom nastao je dakle nevjerojatni kvartet, koji je svojim dolaskom u Gabrijel osupnuo i začarao baš svakoga. Ne samo zbog iznimne kompleksnosti, istodobne uigranosti i genijalnih poteza proširenja Zornovih djela, koja na taj način dosežu posve novu dimenziju, nego jednostavno već zbog same »teatralne« rastrganosti i apsolutne neobičnosti koju generira bezgranična drskost kreativnog umjetničkog duha, u slobodoljubivoj glazbenoj ekspresiji.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
