Razgovori s mladima uvijek su nešto posebno. Često te naime iznenade lakoćom kojom iznose stavove i uvjerenja o najkompliciranijim pitanjima svijeta, koja u tren oka postanu puno jednostavnija, ako već ne i nevažna. Posebno posebni su razgovori s mladima koji se sa svom ozbiljnošću i predanošću odluče slobodno vrijeme posvetiti aktivnosti koju u ovim turbulentnim vremenima guraju na rub društva još žešće nego prije. A upravo je u tome bit glazbe, rock glazbe. Barem tako kažu trojica mladića koji, po vlastitim riječima, čine kvazi-grunge primorsko-ljubljanski bend Sickbreed, koji je do sada izdao debitantski album i nekoliko singlova.
Maks Drobež, Andraž Leben i Damian Sterchi u petak, 29. listopada 2021., dva dana uoči već gotovo udomaćenog blagdana Halloween, koji smo uvezli sa susjednog kontinenta, ‘oprostit će se od maglovitih močvarnih ulica te invazivno započeti sa zarazom lokalne primorske populacije’. Je li vas već strah? Ne još? Onda recimo i to da se ‘njihovi tekstovi bave temama poput globalnih političko-kulturnih pojava, sve miopičnije populacije, otuđenosti od današnjeg svijeta te kako i gdje u njemu možemo pronaći svoje mjesto’.
Ako vas za vrijeme nastupa Sickbreeda u koparskom CMK-u umjesto straha uhvati neodoljiva želja za dubokim promišljanjem i traženjem onog svog mjesta pod slobodnim suncem, bit će vam neizmjerno zahvalni.
“Naš je glavni cilj stvarati sve bolju glazbu, ali bit će nam drago i ako zbog nas poneka ovčica pobjegne iz ograde,” tako su, naime, originalno objasnili bit svog stvaranja.
Više o ovome i onome u retcima ispod.
Prvi je album navodno nastajao vrlo postupno, dodavanjem komada prvotno zamišljenom obliku – singl, EP i na kraju album. Je li to neka formula za stvaranje? Jeste li je upotrijebili i na drugom albumu?
Andraž: Prvi album radili smo usput. Kad bismo napravili jedan komad, snimili smo ga, onda smo napravili drugi, i kad smo skupili dovoljno novca, otišli smo snimati.
Maks: Nismo imali namjeru snimiti album. Prvo smo htjeli napraviti dva singla za EP, pa smo snimili dva komada, onda smo napravili još dva i imali smo četiri singla, tako da se pojavilo pitanje zašto ne bismo napravili kar album, pa smo onda snimili još četiri komada. Pritom smo se jako potrudili jer smo htjeli da stvarno zvuči kao album. A kad bolje pomislim … Komadi baš lijepo idu zajedno.
Andraž: Razgovarali smo o tome što bi bilo najsmislenije da stvarno zvuči kao album, pa smo onda recimo na kraj stavili jedan teži, ’heavy’ komad. Nismo pak htjeli da album ima priču, no.
Maks: Nismo planirali album kakav je Dark side of the moon od Pink Floyda. (smijeh)
Andraž: Da, nismo mi takvi majstori.
Nataša: Još ne.
Maks: Da, tako je. Treći će album biti takav. (svi smijeh)
Čak i ako se čovjek trudi izbjeći površno etiketiranje, teško je ne primijetiti da je prvi album obilježio grunge. Smeta li vas to, je li to bilo planirano?
Maks: Ovisi koga od članova pitaš.
Andraž: Na početku me uspoređivanje s Nirvanom donekle smetalo, a sad mi je skroz u redu da smo grunge, da nismo ’samo još jedan rock’n’roll bend’. Prvi je album definitivno grunge, drugi je malo drukčiji, ali se još uvijek naginje u tom smjeru. Inače me ne zanima što će reći drugi, čak i da mi netko kaže da smo turbofolk, bilo bi mi svejedno.
Maks: Moram ipak istaknuti da se puno toga promijenilo od prvog albuma. Mogao bih reći da smo sad već drugi bend. Pogotovo otkako je došao Damian, mi smo nešto sasvim drugo. Grunge je previše jednostavna oznaka da bismo je sebi pripisali. Osim ako ne stvorimo žanr progressive grunge.
Jeste li na drugom albumu krenuli nekim drugim putem, napravili neki zaobilazni skretaj ili nastavili u istom smjeru? Po čemu se drugi album razlikuje od prvog?
Maks: Prilično smo komada s drugog albuma već svirali, ali kad pogledamo cjelinu, drukčiji je put očit. Tako na početku imamo devetominutni komad samo s basom i gitarom, jedan je komad akustičan … Pokušali smo ugurati što više dinamike.
Andraž: Zapravo su to komadi koje smo napravili istodobno s onima za prvi album, samo što smo ih sad toliko više doradili da je iz njih nastalo nešto drugo.
Prilično brzo nakon izlaska prvijenca Joy in deception (RockLine recenzija) promijenila se postava skupine. Što je novi član donio u bend?
Andraž: Damian mi je bio kolega iz razreda, probali smo s njim i još jednim zajedničkim prijateljem, ali se Damian bolje snašao. Jednom smo posve slučajno razgovarali, pa me pitao imam li bend, i onda u šali dodao trebamo li basista … I stvarno smo ga trebali.
Maks: Meni je osobno bilo jako iznenađujuće koliko smo se brzo glazbeno uskladili. Pogotovo prvi put kad smo se družili kod njega i zajedno svirali. Bilo je nevjerojatno. Ovaj smo album sami snimili, što znači da smo bili samo nas dvojica, Damian je svirao, a ja sam ga snimao. I rezultat je super, jako dobra dinamika. Prošle su me trnci, stvarno, takav sudbonosni trenutak.
A kako si se ti osjećao kad si postao dio skupine, Damian?
Damian: Bilo je zabavno. Dugo sam tražio skupinu u kojoj bih mogao nastaviti svirati bas, koji inače sviram već otprilike osam godina. Do sada sam bio kod takvih u kojima smo svirali uglavnom obrade, ništa autorsko. Ovaj je album bio gotovo u cijelosti već snimljen, pa je bilo vrlo zanimljivo raditi na njemu i vidjeti što mogu napraviti s postojećim materijalom. Neke je bas dionice Maks već napisao, tako da sam ih uzeo kao osnovu i nadogradio.
Maks: Jako je teško pronaći basista koji i kreativno puno doprinosi. Damian to jest. Te je bas linije potpuno promijenio.
Kod albuma ne možemo mimo tekstova, koji su izrazito društveno kritični; površan bi slušatelj mogao reći da ste ljuti, jako ljuti, ali čini mi se da to nije bit vaše poruke. Na što (ako uopće) ciljate često i kontroverznim temama?
Maks: (smijeh) Zapravo nema negativne poruke, možda tako ispadne jer je glazba i dalje malo tužna, depresivna, ljuta, ali … Dobra su mi inspiracija recimo Black flag, Henry Rollins, općenito su hardcoreovci onog vremena postavili smisao tako da u rock i depresivnu glazbu uneseš neku pozitivnu poruku. Pritom ne mislim na poboljšavanje sebe u instagram smislu, nego tako da ljudi malo razmišljaju.
Andraž: Da kažeš da još uvijek postoji mogućnost. Iako je loše, još uvijek možeš naći lijepe stvari. Ovisi o tebi hoćeš li to biti sposoban vidjeti.
Maks: Razmišljam što bih rekao … Vrlo rijetko razmišljaš o tome kako bi u dvije rečenice opisao svoje tekstove. No, bio sam dosta mlađi kad sam ih napisao. Da želim sažeti što uopće pokušavamo s bendom, rekao bih da se za svaki komad opredijelimo za određenu ideju/smjer na vrlo dvosmislen način. Često imamo naime različita mišljenja i među sobom, rekao bih da su prije svega relativistički. Nešto doduše kažu, ali to je više opis u kojem želiš prepustiti slušatelju da sam izvuče zaključak. Pogotovo je na prvom albumu tako da su refreni vrlo jednostavni, da ih je lako pjevati bez razmišljanja, dok su drugi dijelovi (npr. strofe) malo pjesnički zakompliciraniji, ili upravo obrnuto. I dalje mora biti dostupno prosječnom slušatelju, a da pritom ne smije biti potpuno glupo.
Mnogi su stvaraoci ovo ‘posebno vrijeme’ koje živimo već drugu godinu upleli u svoje stvaralaštvo, i to vrlo izravno (korona skladbe samo pljušte). Kako su promijenjene okolnosti utjecale na vas i vašu glazbu, ako jesu, naravno.
Maks: Depresivno. Vrlo klišejski odgovor, znam. (smijeh)
Andraž: Meni je osobno važno da radimo glazbu koja nije aktualna samo sada, nego da će je moći slušati i za četrdeset godina. Kao što mi i danas slušamo Beatlese, recimo.
Maks: Smiješno mi je koliko su komada dobila značenje u vrijeme karantene, a bili su napisani prije. Recimo, komad koji govori o dosadi bilo je baš zanimljivo snimati za karantene, jer mu je tek ona dala smisao, barem sam ja imao takav osjećaj dok sam ga pjevao. No, jedan se komad malo odnosi na koronu, ali ne izravno. Slažem se s Andražem, želimo se opredijeliti, ali ne tako da budemo obilježeni samo jednom stvari.
Maks, negdje si rekao da ti je cilj rock opet učiniti opasnim. U čemu vidiš tu ‘opasnost’, u kakvom načinu iznošenja glazbe i koju bi funkciju to trebalo imati?
Maks: Rock je avangarda. Problem nastane onda kad avangarda postane mainstream. Rock je doživio svoju mainstream popularnost, zato je u današnje vrijeme parodija samoga sebe. Bendovi koji su bili popularni u devedesetima i sad proživljavaju fazu legendi danas su licemjerni prema svojoj izvornoj svrsi. Zagovaraju naime mišljenja golemih korporacija, stvari protiv kojih bi se trebali boriti. Oni su svoje ciljeve postigli, ali se i dalje ponašaju kao da nisu.
Lako je reći da su recimo KKK grozni, to su naime stvari s kojima se svi slažemo. Rock glazba mora pokazivati zrcalnu sliku kulture, dakle suprotno, kojoj je svrha da ljude razljutiš. Tad su naime prisiljeni početi razmišljati. One koji će se razljutiti, ali će se i dalje samo ljutiti i inzistirati na svom mišljenju, ne možeš promijeniti, želio bih slušatelje koji razmišljaju, pa bili to 40-godišnji muškarci ili 12-godišnje curice.
Glazbenikov put obično ide ovako … Sviđa ti se glazba, ovladaš vještinama sviranja nekog instrumenta (ili više njih ili pjevanja), osnuješ bend, sviraš komade koji ti se sviđaju, nastupaš … Danas se mnogi tu zaustave. Što vas je potaknulo na stvaranje autorske glazbe? Je li to bio cilj još na početku, je li se želja razvila kasnije, je li možda bio neki poseban ‘klik’?
Andraž: Samo smo na prvim nastupima svirali obrade, pa i to tek nekoliko. Nikad ih naime ne možeš odsvirati toliko dobro da zvuče kao original. Ako već sviraš, reci što ti misliš, a ne nešto što je netko drugi napisao.
Maks: Teško je napraviti dobru obradu. Za nju potrošiš točno toliko vremena koliko i za svoj komad, da ga uklopiš u zvuk svog benda. Često razgovaramo bismo li uključili neki cover, ali kad pomislimo da je to za nas novi komad koji treba naučiti … Ne znam, zanos je veći kad radiš svoje.
Tekstovi su na engleskom. On u rocku/metalu uopće prevladava, tako da to što ne pjevate na materinjem jeziku ne znači nikakvo udaljavanje. Pa ipak … Zašto si se odlučio za engleski? Lakše se izražavaš na njemu, ciljate na stranu publiku ili nešto drugo?
Maks: Kad slušam glazbu, sve što mi se sviđalo bilo je na engleskom. Bendova s dobrim slovenskim tekstovima je malo, ali su ipak dosta utjecali na mene. Engleski je za mene bio logičan izbor. Istina je i da ciljamo na širu publiku. Puno je bendova u Sloveniji popularno samo zato što imaju tekstove na slovenskom. A pritom ne mislim ništa loše. Lakše je postati velik bend kod nas nego u svijetu, zato smo si postavili veći cilj.
Što po vašem ukusu razlikuje dobrog glazbenika od lošeg? Što vas najviše uvjeri da nekoga poslušate više puta, pratite?
Andraž: Samouvjerenost. Da stojiš iza onoga što sviraš, kažeš. Čak i ako recimo ponekad pogrešno odsviraš, slušatelj će misliti da si to napravio namjerno.
Drugi je album gotov, ali na njegov ćemo izlazak još morati pričekati. Krivac je partybreaker zadnje dvije godine. Kakav je dakle plan?
Andraž: Sad pokušavamo napraviti videospotove da komade puštamo postupno. Izdavati singlove koji će ujedno biti i promocija za album. Datuma još nemamo, što prije snimimo spotove, to će prije i album biti vani. Uz službeni izlazak, naravno, pokušat ćemo napraviti predstavljački koncert.
Maks: Album će biti u digitalnom obliku, kao i prvi, ali bit će dostupan i na CD-ovima koje ćemo prodavati na našim nastupima.
Što biste poručili svima onima koji su na početku glazbenog puta? Na što neka budu spremni?
Maks: Neka poslušaju komad od AC/DC-ja ’It’s a long way to the top if you wanna rock’n’roll’. (smijeh) Čini mi se da bend postigne ozbiljan uspjeh kad se raspadne, ili nakon što već dugo postoji. Jer iza toga stoji neka mistika. Ljudi daju puno više značenja stvarima kad su ih već doživjeli. To posebno vrijedi za rock.
Autor: Nataša Fajon
Intervju možete pročitati i na internetskom portalu Opazovalec.si:
