Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Saga
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 1980
Ocjena: 5/5
Tihi vitez s genijalnim mozgom još se i treći put dojedrio na svojim kibernetičkim krilima i najavio invaziju sebi sličnih kibernetičkih skakavaca da spase svijet, koji je moderni čovjek, umoran od života i opsjednut vlastitim uništenjem, potpuno zabrljao. Svojim trećim albumom, “Silent Knight”, Saga su i dalje nastavili stvarati čuvena “poglavlja” koja su činila tajanstvenu priču o ukradenom Einsteinovom mozgu i palila maštu slušatelja, koji su uz svaki novi album nestrpljivo čekali konačan rasplet, na koji se ipak moralo čekati niz godina prije nego što je otkriven.
Saga su i ovaj put upalili motore punom parom i stvorili jedan od svojih najprogresivnije usmjerenih albuma, koji se već izdaleka odlikuje prepoznatljivim Saga zvukom, natopljenim šarenim klavijaturama, i za ono vrijeme vrhunskom produkcijom. Iako još uvijek ne štede na nizu duhovitih orkestralnih aranžmana i ritmova koji učinkovito oživljavaju poglavlja njihove neobične priče, kao ni na konceptu slobodne tvorevine, Saga su se na “Silent Knight” ipak malo “uozbiljili”, jer je po atmosferi osjetno mračniji od oba prethodnika. Na njemu su dosegli novu razinu zrelosti u razvoju svog izvornog neo progresivnog zvuka, cijelo vrijeme negdje na granici između simfonijske veličanstvenosti i komercijalne pristupačnosti. Album sadrži još više odličnih klavijaturskih tekstura, elementa koji je inače najprisutniji u njihovoj glazbi. Škot Jim Gilmour, koji je zamijenio Grega Chadda i otad postao njihov stalni klavijaturist, donio je važan napredak u razvoju orkestralnog zvuka. Njegovo slaganje inteligentnih tekstura odlično se nadopunilo s energičnim stilom sviranja gitarista Iana Crichtona i moćnim bubnjanjem Stevea Negusa. Za skupinu koja neslužbeno ima čak tri klavijaturista (osim Gilmoura, za tipkama se dobro snalaze i basist Jim Crichton na svom moog basu i pjevač Michael Sadler, koji je ovaj put dosegnuo novu razinu svog vokalnog izraza). Na “Silent Knight” su Saga ponudili jednu od najučinkovitijih mješavina progresiva, hard rocka, pompa i new wavea u cijeloj svojoj karijeri. Na albumu nema baš nijednog slabog trenutka, a ona prava Saga magija traje od početka do kraja.
Potresni “Don’t Be Late (Chapter II)” jedna je od njihovih klasika, koju otvaraju Sadlerov vokal što para srce i tanak sloj ambijentalnih synthova, nakon čega upada energičan gitarski rif. Lirski, naravno, nastavlja znanstvenofantastični ep o Albertovu mozgu, koji je u ovom dijelu već ukraden iz laboratorija. Naprosto je nevjerojatno na kako domišljat način Gilmour i Jim Crichton slažu jedne preko drugih različite teksture sočnih klavijatura, koje plove kroz višeglasni refren. U drugom dijelu Jim prelazi na bas i pridružuje se svom bratu Ianu, koji s izvanrednim osjećajem streže svoje melodične pasaže na gitari. “Whats It Gonna Be?” sa svojim navijenim uvodom na moogu i nizom ukusnih simfonijskih aranžmana nudi klasičan primjer energičnog pomp rocka, spojenog s hard rockerskim pasažama na gitari, koji predstavlja komercijalniju stranu skupine. Posve solidna stvar koja ima klasičan AOR refren i niz duhovitih zvukova, pomalo nalik i nekim dijelovima originalnih Asia. “Time To Go”, prožet svemirskim ambijentom, nabijen je mnogim elementima simfonijskog proga. Prije svega ga odlikuje svečana simfonijska atmosfera, plod Sadlerove odlične vokalne ekspresije (osobito višeglasnog, operetnog refrena) i nekih očaravajućih ukrasa na klavijaturama (odlična interakcija između mooga i syntha), kojih se ne bi posramili ni najveći majstori simfonijskog proga. “Compromise” je još jedno od onih šaljivih djela na koja se uvijek treba računati kad je riječ o Sagi. Ovdje se energičnim pristupom ističe osobito Ian, koji uz zaštitne, udarne gitarske rifove nudi još nekoliko odličnih solaža, a svoje odrađuju i višeglasni refren i izuzetno oštar zvuk mooga. Teško je povjerovati, kad čuješ da potonji može zvučati ništa manje udarno od bilo kojeg hard rockerskog zahvata na gitari. “Too Much To Loose (Chapter VII)” još je jedna prava klasika u kojoj ima mnogo elemenata neo progresivnog rocka. Lirski predstavlja poglavlje u kojem se skakavci konačno odluče da treba promijeniti dosadašnji poredak svijeta i spasiti svijet od ljudskih zabluda. Epskom uvodu na synthovima i zvuku oluje u pozadini slijedi niz zanimljivih prijelaza. Ezoteričnom zvuku klavijatura društvo prave razjareni Sadlerov vokal i niz duhovitih, hard rockerskih gitarskih pasaža. R’n’b-om natopljeni “Help Me Out” nudi još malo više duhovitosti, koja se temelji na funky ritmu i sarkastično intoniranom vokalu. U drugom dijelu inicijativu preuzima učinkovita mješavina duhovitih udaraljki i ambijentalnih pasaža na synthovima, koja izraziteije predstavlja eksperimentalnu stranu skupine. “Someone Should” otvara se kao klasičan AOR hit (ovdje se synthovi poprilično približe originalnim Asia). No, Saga i ovaj put uz pomoć ljuljajućeg ritma, energičnih bubnjarskih prijelaza i karizmatičnog vokala stvaraju svoj vlastiti “hit”. Duboki slojevi synthova cijelo vrijeme učinkovito nose ljuljajući ritam i melodičan refren te stvaraju pravu bajku. Iz naizgled prosječnog AOR štiklca Saga uspijevaju stvoriti inteligentnu stvar koja ne vrijeđa intelekt slušatelja. Kao što je već pomalo tradicija skupine, posljednja stvar na albumu jedna je od najboljih, pa je tako i u slučaju odličnog “Careful Where You Step”, gdje ponovno nude niz futurističkih zvukova i neo progresivne dramatike. Zvonki synthovi u stilu sirena najavljuju shizoidnu, robotsku atmosferu, dok se moćan vokal prepliće s udarnim ritmom i vrištećom gitarom, a glavninu atmosfere nosi minimalistički puls elektroničkih klavijatura. Najbolji trenutak nastupa s izuzetno sočnim upadom mooga kroz profinjene synthove, a zatim i uključivanjem udarnih gitarskih pasaža. Posljedica je nekoliko izvrsnih tercnih melodija. Ian cijelo vrijeme oduševljava nekim avangardnim ukrasima na gitari i zvukovima koji se odlično prelijevaju preko refrena natopljenog kromatskim efektom. Po mom mišljenju, jedno od njihovih najboljih djela, kojim se proslavljaju kao jedan od najboljih progresivnih sastava s početka 80-ih.
Sa “Silent Knight” su Saga dosegnuli još jedan od središnjih miljokaza svoje karijere i stvorili klasik art rocka, koji se posve ravnopravno može nositi s albumima poput, recimo, “Permanent Waves” njihovih kanadskih vršnjaka Rush, koji je izašao iste godine. S još većim udjelom unikatnih elemenata, zbog kojih su postali jedni od većih posebnjaka razdoblja u kojem se činilo da se progresivni rock nikad više neće dignuti s ruba opskurnosti, Saga su osvojili
brojna srca (osobito europskih) ljubitelja inteligentnih aranžmana, energičnih pasaža i bogate vokalne ekspresije. Sa “Silent Knight” dosegnuli su novu razinu zrelosti, koja i danas iznenađuje svojom unikatnom, futurističkom atmosferom i zvuči jednako svježe kao i pri izlasku. Nažalost, karakteristična aureola duhovitosti kojom su se ponosili njihovi rani albumi do sredine 80-ih počet će polako gasnuti. No, prije nego što se pojave prvi simptomi artističkog posustajanja, sa sljedećim će albumom doživjeti svoj najveći komercijalni uspjeh, koji će ujedno biti i jedan od najsjajnijih bisera cijele njihove glazbene sage.
Postava
Michael Sadler – vokal, bas gitara, klavijature
Ian Crichton – gitara
Jim Crichton – bas gitara, moog bass synthesizer
Jim Gilmour – klavijature, moog synthesizer, prateći vokal
Steve Negus – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Paul Gross
Popis skladbi
1. Don’t Be Late (Chapter Two) (6:02)
2. What’s It Gonna Be (4:27)
3. Time to Go (4:20)
4. Compromise (3:20)
5. Too Much to Lose (Chapter Seven) (4:38)
6. Help Me Out (5:50)
7. Someone Should (4:06)
8. Careful Where You Step (4:18)
Trajanje albuma: 37:01
