Temptation Come My Way

Jug SAD-a je inkubator poznatih i puno više malo manje poznatih sastava koji bitno oblikuju glazbenu scenu rocka i metala te ostavljaju neizbrisive tragove znoja i iskrenosti. Prije dvije godine zaklinjali su se na sentiment southern rocka i speed metala koji je bio na granici vrlo probavljivog death metala. Dvije godine doduše nisu puno, ali The Showdown, peteročlani sastav iz Tennesseeja, vratio se s novim albumom. Poduprti koncertnim kilometrima i novim bubnjarom, razgrnuli su pred nama svoju novu sliku komercijalno ambicioznog benda, a uvjeriti nas žele nečim što se da svrstati u mekše sfere od prethodnika The Chorus Obliteration. Dame i gospodo: Temptation Come My Way je slika onoga što vam imaju ponuditi dečki iz Elizabethtona, koji nemaju što izgubiti. Razvrat, uništenje i lakoća u istom dahu. Nakon mitarenja sazreli su u nešto nedvojbeno novo i drukčije. U poplavi lakog popa i sapunastih mjehurića raznih jednodnevnih muha i rock je omekšao i dobio vrlo tanku, prozirnu kožu. Istina je da se soft rock i balade povremeno dobro uklope, ali ipak je često baš fino kad vas glazba jednostavno udari po glavi kao desetotonski pneumatski čekić, a iz škripca između lijevog i desnog uha iz glave vam curi samo krv i opora ljepota punokrvnog rocka.

Temptation Come My Way je za nekoga tko ih prije nije poznavao mozaik vrlo zaraznih viža, refrena i melodija koje se lako pamte, ali ponajprije nešto što bi bilo puno lakše ispaliti na radijske valove. Dečki zloupotrebljavaju struju kako bi vam ponudili paklenski topao, ako ne i vruć zvuk gitarskih rifova i zvučni klaster sitnih detalja koje su, čini se, pokupili od Metallice, Three Doors Down, Maidena, a razveselit će se i nešto rustikalnije usmjereni slušatelji, navikliji na zvuk Black Sabbatha i nekih Zack Wyldeovskih masturbatorskih solaža. Krasna perspektiva, zar ne? Ipak ostaje blago gorak okus, ali o tome malo kasnije.

Budući da su recenzentski primjerci albuma ponekad podmuklo pomiješani, redoslijed pjesama bio je već nakon prvog slušanja sve samo ne ispravan, pa sam se morao najprije još dublje udubiti u preslušano. Moja verzija albuma kreće odmah s vrlo maidenovskim gitarama i raspjenjenim kičastim melodijama. ‘I Victim (Here’s To The Year)’ bila bi krasan otvarač da je David Bunton pričekao barem malo sa svojim prodavanjem verbalnih opisa svog vakuumski ispražnjenog svijeta, koji plasira glasom što sam ga već negdje čuo. Kod Silverchair. Tempo je takav da vas želi prikovati i pripremiti na nastavak. ‘Head Down’ nakon pussy početka s postavljenim cowbellom i slatko zvučećim rifom, dečki se ne mogu odlučiti bi li jurili i rušili ili od pjesme napravili baladu. Da ih ne bismo smatrali prodanim dušama pobrine se par pištavih gitarskih solaža koje Travis Bailey i Josh Childers plešu u čipkasti šal, s kojim cjelina nekako diše malo toplije, no lajna se javi već nakon drugog ponavljanja refrena. Uvjereni da vas drže u svojim kandžama, The Showdown odlučuju nastaviti s hvalospjevom da srce kuca jednolično i bez trunke stresa. ‘We Die Young’ strukturno je slična prijašnjim izletima po paleti izlizanih i izgrebenih fraza. Iznad tone balasta tanak sloj prozaičnosti i predvidljivosti kojoj ljudi koji kopiraju ne mogu izbjeći. Izlet u osamdesete na način devedesetih i novog milenija, eto. ‘It Drinks From Me’. Akustična gitara s vrlo jakim okusom juga lijepo se nadopunjuje s usiljeno hrapavim vokalom i šepavim ritmom obiteljske priče iz nekog tamo močvarnog zabitog kuta. Tata i mama piju, a djeca se prepuštaju gašenju misli o tome kako bi moglo biti bolje. Skladbu nadopunjuju novom transfuzijom ustajale krvi i ljupkim gitarskim solažama. Nije važno što imaš za reći. Važno je samo da lijepo izgledaš, lijepo se smiješiš sa slika i plakata te za kupnju ploče uvjeriš ganute tinejdžerice i tinejdžere koji ne slušaju tekstove, zar ne? Tržišna logika koja je postala prima i ultima ponašanja očita je. ‘Temptation Come My Way’ podsjeća na nešto sasvim drugo. Čujete li Metallicu? Ne onu koja je krčila put prije black albuma. Zapravo čujem Hetfielda i njegov redneckovski country vokal. Na nekom Loadu ili Re-Loadu. Hmmm… Komentar o dopadljivosti je suvišan ako vam odam malu tajnu – Metallica mi se više sviđala na nekom Master Of Puppetsu. Sumnja da je ovoga puta riječ samo o posrnuću u biranju uzora (tko zna – možda su u zabačeno selo dostavili samo posljednje Metallicine tvorevine, koje ste mogli dobiti samo ako ste kupili pakiranje deterdženta od pet kilograma…) raspline se već u nastavku. nastavlja prekinutu sagu lakog zvuka osamdesetih. Nije sve u solažama. Riječ je o teškom ritmu i rifovskim vragolijama. Ne može se zanijekati činjenica da je ploča produkcijski prilično dirigirano usmjerena i da je zvučna slika prilično hvalevrijedna. Djelomično je promijenjenoj slici definitivno pridonio i Paul Ebersold, koji je prije Ozzyjevih miljenika The Showdown (usuđujem se tvrditi da to jesu barem malo, jer se ispod tone sranja može čuti zvuk gitarske virtuoznosti nekog Randyja Rhoadsa) pobrinuo za veću zvučnu tržišnost sastava poput Three Doors Down i Saliva. Gdje su jedni ili drugi, znaju reći samo njihovi najbliži, jer na radijskim valovima za njih u posljednje vrijeme nekako nema dovoljno mjesta… ‘Spitting In The Wind”Fanatics And Whores’ prilično huronski pokušava uvjeriti masnim trganjem mesa i krivotvorenim skandiranjem koje preraste u derivat pjesme sastava Black Lebel Society. ‘Death Finds Us Breathing’ ponavlja isto, već čuveno, zato pak iznenađuje obrada sastava Kansas – ‘Carry On My Wayward Son’, koja nastavlja trend remakeova, no ovaj je, moram priznati, više nego slušljiv. Doduše podsjeća na Villea Vallooa i Him s cowbellom, ali im se to ne može zamjeriti. Ovaj put barem otvoreno priznaju da su se prihvatili preinake već sastavljenog automobila koji žele preraditi u malo zloćudnije zvučeći hot-rod. I posao im uspijeva. Meni najljepše zvuči skladba ‘Breath Of The Swamp’, koja zazvuči puno i bez zadrški. Prava kanonada fenomenalnih vokala i gitarskog jurcanja. Taman toliko da znamo da dečki znaju i mogu. Kao da si nakon cjelodnevne žeđi napokon došao do svog Budweisera i nahranio divlju zvijer. S pomiješanim osjećajima prihvatite se pjesme ‘Six Feet Under’, koja je zapravo jedan od koncentriranijih ubojica na ploči. Osamdesete i sing alongi, harmonične gitare i imbecilni tekstovi pravi su otrovni miks. Kao da ste si u venu ubrizgali smjesu poticajnog i laksativa istodobno. Učinak ovisi o dozi. Maiden i Metallica, koji bi zvučali kao da su bezbrižno odsvirali pjesmu zajedno, vraćaju se na prvi kolosijek skladbom ‘Forget My Name’. A na kraju kolosijeka osjećaj razdvojenosti i pomiješanih osjećaja gorčine koja se ne da isprati ni hektolitrom Vanisha.

Uvjetno bismo mogli reći, ako bismo bili nježniji i obzirniji, da je ploča Temptation Come My Way zapravo nerevolucionaran proizvod koji se može slušati i pritom čak u miru piti pivo i uživati u stanju bezbrižnog ubijanja posljednjeg oblačka konstruktivnih, ali u tom trenutku posve nepotrebnih misli. Na ploči ima za svakoga ponešto (a za specijalizirane okuse sladokusaca bore malo, jer ako želiš ugoditi svim ukusima…) – od klasičnog rocka, metala, southern rocka i pussy popa. Sâm sam bio nad ponuđenim prilično razočaran, jer su dečki prvijencem The Chorus Of Obliteration obećavali puno više. Sazrijevanje je doduše nužno, ali njihova je divlja zvijer nakon dvije godine postala prilično bezubija i dosadnija. Upravo u strahu, dakle, možemo očekivati nastavak. Možda ćemo na idućoj ploči dobiti još i Justina Timberlakea i dueta s Britney Spears. Treba samo malo pričekati. Za nekih dvije godine mogu pasti i posljednje sjene divljih iluzija…