Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: Philips Records
Izdanje: 1971
Ocjena: 2.5/5
Eloy su uz Tangerine Dream zacijelo bili najpopularniji i najvažniji njemački progresivni rock sastav, koji je cijelo vrijeme djelovao izvan uobičajenih njemačkih elektroničkih okvira tzv. krautrock scene i bio je po svom zvuku brojnih ezoteričnih simfonijskih valova i ezoteričnim/znanstvenofantastičnim tekstovima sličniji britanskim prog rock sastavima poput Yesa ili Pink Floyda. Upravo su utjecaju potonjih u mnogočemu dugovali svoju evoluciju u jedne od vodećih i najdugovječnijih predstavnika space rocka, za koje su, među ostalim, bili karakteristični i više-manje originalni znanstvenofantastični tekstovi i koncepti. Već je njihovo ime preuzeto od futurističke rase Eloja iz popularnog znanstvenofantastičnog romana H.G. Wellsa “Vremenski stroj”, iako je na početku više bila riječ o odrazu tadašnje revolucionarno-utopijske filozofije većine članova sastava, među kojima je kao instrumentalist isticao gitarist i pjevač Frank Bornemann, koji se nakon izlaska njihova istoimenog prvijenca nametnuo i kao njihov šef. Mogu reći da je bio jedan od najboljih njemačkih (prog) rock gitarista svog vremena i upravo je njegov doprinos taj koji ovaj album izvlači iz inače početničkog prosjeka.
Eloy su u vrijeme svog prvijenca zvučno bili poprilično drugačiji bend nego na svojim idućim space rock albumima. Njihov je stil bio sličniji eklektičnom hard rocku (ili, ako hoćete, art rocku) sastava kao što su Deep Purple, Led Zeppelin, Black Sabbath, Wishbone Ash ili Uriah Heep, s mnogo udarnih dionica na gitari i orguljama, a taj se hard rockerski utjecaj mjestimice osjećao još dugo i na brojnim idućim albumima. Neki Frankovi udarni rifovi već su na granici toga da Eloy možeš označiti čak i kao jedne od pionira (njemačkog) heavy metala. U tekstovima se može naći naivni idealizam i revolucionarni naboj, što nije iznenađenje jer je tadašnja inkarnacija benda bila dio tadašnje njemačke studentske ljevičarske scene, a neki članovi, predvođeni pjevačem Erichom Schrieverom, čak su djelovali u komunama. Posve logično, radikalne stilske promjene nakon izlaska prvijenca bile su neizbježne.
“Today” nakon uvodne psihodelične kaprice prelazi u energičan hard rock s melankoličnim vokalom i apsurdnim tekstom. Glavna posebnost skladbe prije svega je Boernemannovo sviranje gitare, gdje potonji poslužuje brojne udarne rifove i dobru solažu, dok se Schriever iskazuje svojim “nanana” vokalima, koje je više nego očito posudio od Uriah Heep. Solidan uvod, iako ništa originalno. “Something Yellow”, koja je s više od osam minuta najdulje djelo na albumu, još je jedno djelo s hrpom klasičnih hard rockerskih motiva iz škole Uriah Heep, ponajprije na gitari i klavijaturama. Nakon prilično dramatičnog uvoda na Wieczorkeovu klaviru nastupa energičan rifanje i ritam kojeg se ne bi posramio nijedan hard rock/heavy metal tog vremena. Schriever ovdje pjeva s naglašenim soul vokalom, iako je u tome prilično prosječan, ali za uobičajene njemačke prilike sasvim dobar. U zaključku nastupa dulji bluesy jam s ukusnim dionicama na gitari. Slijedi naslovna skladba “Eloy”, koja počinje kao solidna hard rockerska himna sa zanimljivim rifom i heepovskim vokalom. Glavna posebnost ove skladbe neočekivana je instrumentalna sekcija s udaraljkama i vrlo dobrom solažom na bubnjevima. Na prilično mračnom “Song Of Paranoid Soldier”, koji se očito odnosio na rat u Vijetnamu, Eloy ponovno poslužuju teškim gitarskim rifovima, moćnim prijelazima na bubnjevima i dramatičnim vokalom. Prilično prosječan uradak, ali Frank ponovno poslužuje sočnom solažom. Završna sekcija nakon posljednjeg prijelaza već je toliko brutalna da bi se mirno mogla označiti pravim heavy metalom. “Voice Of Revolution” je još jedan energičan hard rocker s naivnim tekstom, gdje ne mogu prikriti svoje više nego očite blues/hard rock utjecaje, osobito na vokalu i gitari. Na epskoj polubaladi “Isle Of Sun”, koja je po mom mišljenju najbolje djelo na albumu i najbliža njihovoj budućoj space rock orijentaciji, napokon se pošteno protegne i klavijaturist Wieczorke, koji se pobrine za predivne simfonijske dionice na orguljama, koje se odlično prepliću s Frankovim gitarskim dionicama i tvore epsku atmosferu. Posebno se iskaže Schriever, koji nudi najbolju vokalnu izvedbu na albumu, iako ne može prikriti utjecaj Davida Byrona. Ovdje Eloy konačno oživljavaju kao perspektivan (progresivni) rock sastav te nude najveću mjeru originalnosti u odnosu na klasični hard rock koji prevladava na albumu. Završna “Dillus Roady” opet je još jedan solidan klasično rockerski/blues rock uradak pod utjecajem Uriah Heep. Tekst se odnosi na jednog od njihovih skrbnika za opremu na pozornici. Ovdje iznenade upotrebom vrlo dobrog bluesy gitarskog rifa te prepletom zvuka hammondica i ritma. Rezultat je pomalo sličan motiv onome koji sadrži klasik Uriah Heep “Gypsy”. Dramatična sekcija sa žarkim rifom, hammondicama i melankoličnim vokalom svidjet će se svim ljubiteljima blues/hard rocka. Drugi dio albuma nešto je bolji od prvog, što upućuje na to da su skladbe vjerojatno nastajale i bile snimljene istim redoslijedom kojim se nalaze na albumu, jer se iz jedne u drugu primjećuje sve veći kompozicijski napredak.
“Eloy” je, unatoč tome što je riječ o solidnom prvijencu koji se u mnogočemu temeljio na Frankovu vladanju električnom gitarom i ponosi se statusom jednog od ključnih albuma za otkrivanje korijena njemačkog hard rocka/heavy metala, daleko od kasnijeg, meni znatno draţeg space rock stila. Uz nedostatak originalnosti i više nego očit utjecaj drugih sastava, s Uriah Heep na čelu, većina skladbi na albumu previše je rascjepkana, mjestimice kao da se nisu mogli odlučiti između hard rockerske izravnosti i eksperimentiranja, koje ipak ne urodi uvijek najboljim plodovima. Ipak, solidan početak njihova dugog puta i bolji debi od mnogih poznatijih sastava tog vremena, koji će se svidjeti svim ljubiteljima dobrog klasičnog hard rocka. Boernemann je nakon odlaska Schrievera i bubnjara Drahta postao i glavni pjevač, a do izlaska idućeg albuma, koji je bio velik korak naprijed, Eloy su pošteno prevjetrili svoj zvučni i lirski izgled.
Postava
Erich Schriever – vokal
Frank Bornemann – gitara, prateći vokal
Wolfgang Stöcker – bas-gitara
Manfred Wieczorke – klavijature
Helmut Draht – bubnjevi
Produkcija
Peter M. Freiherr Von Lepel
Popis skladbi
1. Today (5:56)
2. Something yellow (8:15)
3. Eloy (6:15)
4. Song of a paranoid soldier (4:50)
5. Voice of revolution (3:07)
6. Isle of sun (6:03)
7. Dillus roady (6:32)
Trajanje albuma: 40:58
