Skid Row – još uvijek mladi i ludi (2007)

0 4

Mjesto: New Age / Roncade (Treviso) / Italija
Datum koncerta: 01.11.2007
Broj posjetitelja: 0
Cijena karte: 18,00€

fotografije: Grega Šujica

“Stari, Skid Row će u studenom svirati u Trevisu, ejga!” došapnuo mi je prije kakva dva mjeseca neki nepoznati tip. Skid Row? Hm… . Skidi su naime bend koji sam u srednjoj školi uz Guns N’Roses slušao do iznemoglosti, a rezultat se i danas vidi na velikoj našivci na leđima moje jakne. Ali nakon odlaska Sebastiana Bacha i dva podprosječna albuma ozbiljno sam razmišljao hoću li se uopće uputiti na koncert… Brza premotavanja dva mjeseca unaprijed: zajedno s dvoje sapatnika i dvije sapatnice (Blex, Hellfucker, Danaja i Aljana – bili ste odlična ekipa) u posebno za to namijenjenoj limenoj kutiji na četiri kotača, uz zvukove najrazličitije gitarske glazbe, već jurimo u zemlju pica, makarona i prevelike potrošnje smrdljivog briljantina. Uz pomoć “gps” navigacije lociranje kluba bilo je dječja igra pa smo tamo stigli gotovo prvi, već u 19.00h, i imali dovoljno vremena za uživanje u hladnom, sa sobom donesenom hmeljnom napitku. Uskoro su nam se pridružili i neki sunarodnjaci i malo nakon devet navečer (što je inače bilo označeno kao početak koncerta) mogli smo ući u klub, koji se do nastupa predgrupe Side One oko deset navečer već dobro napunio.

Mladi Talijani od početka su pokazali što i s kojom namjerom sviraju – čisti “kickass sleaze rock’n’roll”. Duge kose, marame, Gibson gitare, “gang” refreni, udarno i bez ikakvih lagančina glavne su značajke benda o kojem prije toga nisam znao baš ništa, a ni poslije puno više, jer je pjevač, kojem engleski među pjesmama nije stvarao nikakvih problema, publiku nagovarao isključivo na talijanskom. Pred kraj su zapalili još i lagano “Sisters of Mercy”-jevski obojen White Wedding Billyja Idola, nakon čega su počeli ekspresno spremati pozornicu. Općenito su ostavili vrlo dobar dojam i bio sam ugodno iznenađen.

Slijedila je duga priprema pozornice (očito Skid Row imaju samo jednog roadieja?) i u 23.20 već sam prilično glasno gunđao, jer su guranje i vrućina u prvom redu bili nepodnošljivi, a čekala me još i duga vožnja natrag. Tada su udarili – jedni i jedini Skid Row! Uz Makin’ A Mess New Age je odmah zahvatio sveopći delirij, koji su odmah dodatno raspirili Piece of Me i Sweet Little Sister. Triple Treat s prvijenca za predjelo, dakle! Bend je na pozornici uigran, radišan i nakon svih tih godina još uvijek gladan – Johnny Solinger iznova dokazuje da trenutačno nije samo dostojna zamjena za legendarnog Sebastiana Bacha, nego hirovitog ljepotana trenutačno nadmašuje u svakom pogledu. Na njegov vokalni nastup nema ni najmanje kritike, sva visina i snaga glasa, koje su kod prethodnika već snažno načete, kod ovog su momka još netaknute, tako da mu fali samo Sebastianov kultni status, koji, nažalost, vjerojatno nikad neće dosegnuti. Uz njega pozornicu najviše obilježava Scotti Hill, odjeven samo u ¾ vojne hlače i klasične “alstarke”, s upečatljivom frizurom koja se od 1989. na oko nije nimalo promijenila, divlja gore-dolje po maloj pozornici, skače i pritom rijetko kad promaši koji ton. Rachel Bolan sa svojom “I-wanna-join-blink182” frizurom djeluje pomalo komično, ali nepogrešive bas linije i “sick lead” vokal u Pscyho Therapy još uvijek jasno daju do znanja tko je tko na pozornici. Umjesto Snakea Saba, koji je zbog problema s vlastima bio prisiljen ostati u SAD-u, na drugoj gitari je gitarist Hair Of The Dog Ry Cott, koji i vizualno i načinom sviranja i odabranom sjekiricom marke Gibson dobro nadomješta osnivača benda, koji se, prema Johnnyjevim riječima, želi što prije vratiti u njega. Za bubnjevima sjedi mladić čije sam ime preslišao. Dečko je vizualno s “čupercem” i brojnim tetovažama po cijelom tijelu proizvod nove emo škole SAD-a, ali kad sjedne za bateriju, shvatiš da je riječ o zvijeri kojoj nema premca – s energičnošću, poticanjem publike i “grooveom” može se postaviti uz bok samom Tommyju Leeju, koji važi za alfu i omegu bubnjara dotične vrste.

Za malu sestricu slijedio je prvi pravi vrhunac večeri – legendarna 18 And Life, saga o mladom izgubljenom buntovniku koja je Skide 1989. u trenu lansirala među najveće “hard’n’heavy zvijezde”. Njezina snaga pokazala se i te večeri, jer se savršeno izvedenoj Solingerovoj izvedbi pridružila kompletna publika kluba. Slijedila je mješavina starog materijala (Big Guns, Monkey Buissnes, I Remember You, uz koju sam se blaže stiskao uz svoju najdražu, već spomenuta Pscyho Therapy i iznenađenje u obliku Beat Yourself Blind s ploče Subhuman Race) i novijih uradaka (Another Dick in the System s posljednje ploče, New Generation s “Thickskin”). Slijedio je prvi bis sa skladbama “Disease” s posljednje ploče i Get the Fuck Out s legendarne “Slave to the Grind”, nakon čega je bend opet napustio pozornicu. Pa ipak. “There’s one more song you come to a Skid Row show to hear.” Rememeber, no matter how old we are, we’re always gonna be the Youth Gone Wild!” najupečatljiviju skladbu sastava najavio je Johnny i potaknuo publiku na još posljednji stampedo.

Što reći za kraj? Skid Row su definitivno novi bend, ali možda je to prirodna evolucija. Odrezati rak-ranu grupe i zamijeniti je zdravim članovima. Koncertno su Skid Row još uvijek bez ikakve sumnje sila koju treba shvaćati nadasve ozbiljno. Nadajmo se da će to još pokazati na kakvoj novoj studijskoj ploči.

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići