Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Snakecharmer
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2013
Trajanje: 58:12
Ocjena: 4/5
Što dobijemo kad snage udruže bivši Whitesnakeovci Micky Moody i Neil Murray? Pitanje još nije gotovo. Što dobiješ ako tome dodaš još jednog gitarista stare škole, Lauriea Wisefielda (Wishbone Ash, Tina Turner), pa sina Yesovca Ricka Wakemana, Adama (Ozzy Osbourne), na klavijature, zatim bubnjara Magnum i Thunder, Harryja Jamesa, a na vokal staviš Chrisa Ouseyja (Heartland)? Ni manje ni više nego super rock sastav. I ni manje ni više nego album o kakvom David Coverdale može samo sanjati. Od 1984. nadalje, ako smo baš precizni.
Pred nama je dakle dobar sat izvanredne šetnje po inače očekivanim polazištima iskonskog predloška klasične hard rock škole, koju su utemeljili Deep Purple, Rainbow, a za njima je dalje učvršćivao Whitesnake. Uz snažno oslanjanje na blues kao polazište. Da. Najčešće ćemo se ovaj put zapeti upravo o ime Whitesnake.
»Snakecharmer« je naime album koji će te odvesti u razdoblje stvaranja Whitesnakea na prijelazu sedamdesetih u osamdesete. Albumi »Love Hunter, »Ready ‘N Willing«. Kako domaće zvuči sve ovo. Nema što. Čarobni zahvat gitare Micky Moodyja jedinstven je, pečatan, nezamjenjiv, gotovo trenutačno prepoznatljiv i što je najvažnije. Ostaje beskrajno zarazan i bezgranično slušljiv. Bez imalo hrđe koja bi se slučajno prihvatila konture fine igre ovog gitarskog gurua. Njegova mekoća i profinjena mješavina bluesovski tvrdoerotične otmjenosti poluakustičnog zvuka nema odgovarajućeg ekvivalenta na planetu i bez dlake na jeziku možemo tvrditi da je u toj mekoći Moodyju blizu još samo stari dobri Richie Blackmore. Album »Snakechamer« s te strane djeluje kao izgubljeni album Whitesnakea i album koji je trebao izaći nakon »Slide It In«, ali mu to nije bilo suđeno, jer je Micky Moody, protjeran iz whitesnakeovskog raja, do današnjeg dana morao raditi neke druge stvari.
Veza Murray – Moody prokletо se dobro poznaje. I još uvijek se dobro osjeća. Pojedinci ovog šestorca u karijeri su vidjeli koncertne pozornice ispunjene i s više od 100.000 okupljenih glava. To su bile zlatne godine rock glazbe osamdesetih, koje su gradili upravo oni. Stadioni, najveće zatvorene dvorane svijeta. Sve su im zagonetke dakle riješene, a skrivalica i tajni već odavno nema. Rutina i iskustvo su izvanredni.
Organska topiona trenutačno djelotvorne zvučne gustoće, koju s jedne strane gradi izniman međusobni most veze gitarskih zahvata Wisefielda i Moodyja te zagrljaj Hammond orgulja Wakemana, a s druge aktivna dinamički naglašena basovska noga Neila Murraya u društvu topovskih udaraca po snare bubnju Harryja Jamesa, djeluje elementarno, iskonski, do mjere već hipnotički, po uzoru na školski rock udžbenik koji je većina ove postave napisala sama. Nema promašaja u aranžiranju skladbi i zapravo nema iznenađenja. Tu je samo jedinstveno iskustvo povratka kući, u rodnu kolijevku kroz vrata re-kreacije glazbenog iskustva koje smo dugo, predugo propuštali, ili preciznije rečeno. Prestali smo se nadati da ćemo se s njim ikad više uopće susresti. Najuspjeliji primjer izvanredne kemije članstva Snakechamer i duhovite gipkosti u re-kreaciji rock osjećaja davnih vremena uhvaćen je u A Little Rock And Roll, gdje slušatelj dobiva šestominutno otkrivenje rock biblije. Skladba puna raspoloženjskih preokreta, izvanredne protočnosti u vezi vodećih motiva, prava mini epska suita albuma izvanredne šetnje po tankoj razdjelnoj crti fuzioniranja bluesovske delta crnine i neoklasicističkog pristupa u potrazi za sferom melodičnosti.
Sve to bi puno teže djelovalo tako uvjerljivo da na vokalu nije Chris Ousey. Vokalist kojem nikako nije bilo suđeno da bi se sa svojim Heartland u dugovječnoj karijeri probio na rockovsku scenu, jer je sastav ostajao u sjeni puno uspješnijih britanskih AOR veličina FM, tip je pjevača koji u sebi nosi nijansu Coverdalea, nijansu Hughesa, a sam u svom vokalnom stavu, kad za njim tražimo EMŠO usporedbe, nikako nije usamljen na britanskoj rock sceni. Odmah mu možemo pridružiti uz bok Keitha Murella (Airrace), Leeja Smalla (Shy, Surveillance) i Stevea Overlanda (FM). Uz njegovu pomoć Snakecharmer se naime na dlaku približavaju Whitesnakeu stare škole na albumu, a pogotovo u skladbama kao što su Turn Of The Screw ili u početnom dijelu razigrana To The Rescue, kao i Smoking Gun te pred kraj Nothing To Lose. Nevjerojatno. Za dlaku udaljen manifest re-kreacije Whitesnakea u najboljim vremenima ere »pre-1987«. Regrutacija Ouseyja u Snakechamer idealno je rješenje za Moodyja i Murraya. Tražili su sočan vokal, vokal koji se zna aktivno okrenuti u frizuri soul akrobacija, a pritom interpretacijom oplemeniti rifove u konturi baršunaste grlenosti. Jorna Landea Moody je već isprobao u sličnim glazbenim iskušenjima prošlosti pa se nije želio ponavljati i uhvatiti u zamku već čuvenog, već isprobanog. Ousey je dakle pisan na kožu igri Snakecharmer.
Wisefield je u pogledu gitarskog partnerstva za Moodyja idealna zamjena za Bernieja Marsdena. Moody i Wisefield se nevjerojatno nadopunjuju u solističkim dvobojima koje izmjenjuju često i preko zajedničkih prijelaznih dijelova, koji vežu pojedine solaže međusobno te na taj način draže slušatelja uzdizanjem dramatičnog razvoja točaka. Moody je tako mekan u plasmanu soliranja da tu mekoću ponekad gotovo lako možeš zamijeniti s njegovim inače čestim upadima slide gitare na albumu. Dinamita gitarske igre na ovom albumu nikako ne nedostaje.
Stand Up je primjer skladbe u kojoj se sastav gotovo trenutačno dotakne sfere AOR melodičnosti, kad staroškolskom whitesnakeovskom temelju pribrojiš koprenu Foreigner, The Sweet iz druge polovice sedamdesetih, čak Boston ili Airrace. Profinjeno, u sjaju izvanredne modrine aranžiranja. Nikad pretenciozno. Djelotvorno u punoj ravnoteži spajanja svih struktura. Album punog rockerskog učinka, koji mogu složiti samo najveći majstori ovog posla. Album koji raste iz skladbe u skladbu i intenzivno izraste u vrhunskom završetku dramskog teatra posljednjih četiriju skladbi, što vodi pokrete slušateljeva zgloba u automatsko pokretanje naredbe »igraj ponovno« na CD playeru. Gromoglasno stupnjevanje raspoloženja u Gulity As Charged s lakoćom izaziva trnce duž kralježnice. To pak nije usamljen takav trenutak ovog albuma, uz koji će ti se ježiti dlaka na koži. »Snakechamer« dakle još dugo neće htjeti izaći iz tvog CD playera i jedan je od ranih kandidata 2013. koji spadaju u uži izbor za počasni naslov albuma godine! Ni manje ni više. A sada se nadajmo potvrdi koncertne turneje i da Snakecharmer kuju željezo dok je vruće te u doglednom vremenu isporuče i studijskog nasljednika ovom albumu.
Ovo je album koji zapravo ne govori ništa novo. A zvuči tako iskreno, autentično i pronicljivo u svom stavu da šokira u elementima za koje smo mislili da ih je u 2013. nemoguće re-kreirati. Elementima koje je najteže istaknuti u današnjoj glazbenoj prezasićenosti. No utemeljitelji poante hard rock škole jednostavno dokazuju da nisu zaboravili kako se služi ovakvim stvarima. Hodaju »oštro odjeveni« u konfekciji koja im najviše godi i u kojoj se najbolje kreativno osjećaju. Tu su kod kuće i to im ne može oduzeti nitko. Album svetopisamskog rock otkrivenja. Čista albumska petica pedigrea rockerske klasike.
Postava
Chris Ousey – vokal
Micky Moody – gitara, “slide” gitara, prateći vokal
Laurie Wisefield – gitara, prateći vokal
Adam Wakeman – klavijature, prateći vokal
Neil Murray – bas gitara
Harry James – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
Snakecharmer
Popis skladbi
1. My Angel
2. Accident Prone
3. To The Rescue
4. Falling Leaves
5. A Little Rock & Roll
6. Turn Of The Screw
7. Smoking Gun
8. Stand Up
9. Guilty As Charged
10. Nothing To Lose
11. Cover Me In You
