Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Arcadia
Izdavač: Parlophone Records
Izdanje: 1985
Trajanje: 43:36
Ocjena: 5/5
Arcadia je bila sporedni sastav koji su 1985. osnovala trojica članova novoromantičnih heroja Duran Duran – pjevač Simon Le Bon, klavijaturist Nick Rhodes i bubnjar Roger Taylor. Dok su se Andy i John Taylor, preostala dva člana klasične Duran Duran postave, okušavali u supergrupi Power Station, koja se uglavnom kleo u tvrde rockerske i funk zvukove, spomenuta trojica ortaka bila su odlučna istražiti šira obzorja novoromantičnog melosa i dodati mu nešto eksperimentalnijeg, art rockerskog šarma. Arcadia je tako u mnogočemu bila nadgradnja tradicionalnog Duran Duran zvuka, što ni izdaleka ne znači da je ta pomalo drugačija usmjerenost, kad su počeli opsežnije istraživati nova glazbena područja, postala manje zanimljiva široj publici koja se inače kleo u pop rock.
Na većini skladbi s albuma “So Red the Rose” jasno se vidi da su se članovi sastava upuštali u područja na koja se pod imenom Duran Duran nisu usudili, jer su mogli riskirati priličan komercijalni krah. Bez obzira na to što album ima izražen art rockerski naboj sa širokim izborom elemenata elektropopa, ambijentala, jazza pa čak i world musica, dosegao je platinastu nakladu i donio im s “Election Day”, “The Promise”, “The Flame”, “El Diablo” i “Goodbye Is Forever” čak četiri hit singla. Jedini singl Arcadije koji se nije uspio probiti na ljestvice bio je “Say the Word”, koji je izašao kao dio glazbene podloge za film “Playing for Keeps”.
Na albumu se osjeća doprinos brojnih sjajnih i uglavnom legendarnih gostiju, poput gitarista/pjevača Davida Gilmoura (Pink Floyd), pjevača/basista Stinga (ex-The Police), klavijaturista Herbieja Hancocka (ex-Miles Davis), gitarista Carlosa Alomara (najpoznatijeg po suradnji s Davidom Bowiejem), pjevačice Grace Jones, saksofonista Andyja Mackaya (Roxy Music) i basista Marka Egana (najpoznatijeg po suradnji s Pat Metheny Groupom). Potonji se svojom osjetljivom svirkom na fretless bas-gitari osobito iskazuje na “The Promise”, “El Diablo” i “Lady Ice”, posljednje tri skladbe albuma. Svi nabrojeni “krivi” su što album ima izuzetno bogat, pun zvuk, jer novoromantičnom melosu doprinose svojim karakterističnim glazbenim utjecajima.
Već uvodni hit “Election Day”, najpoznatija skladba na albumu, koja i danas uživa široku radijsku podršku, amalgam je mnogih različitih zvučnih začina koji su dodani novovalnoj romantici kojom su Simon, Nick i Roger u osamdesetima oduševljavali kao članovi Duran Duran. To osobito vrijedi za saksofonske umetke u režiji Andyja Mackaya, koji skladbi unosi priličnu dozu Roxy Music pompe. Arogantno zvučeća naracija tada popularne i provokativne Grace Jones dodaje još veći stupanj glamuroznosti. Refren po uzoru na Duran Duran tradiciju zlatnih godina bez problema ulazi u uho, dok je širok izbor Rhodesovih sintesajzerskih tekstura ključan za dočaravanje onog novoromantičnog melosa koji je njihovoj glazbi donosio armije slušatelja.
I “Keep Me in the Dark” bezobrazno koketira s art rockerskim elementima kojih se ne bi posramio ni neki Japan, što osobito vrijedi za eksperimentiranje s razgranatim elektroničkim uzorcima kroz koje je provučen ovaj put pomalo paranoičan Le Bonov vokal. Za stupanj općenito razigraniji, ali u refrenu jednako izrazito melankoličan “Goodbye Is Forever” prožet je elementima funka i dancea. U pozadini se lijepo prelijevaju moćne ambijentalne zavjese na bazi sintesajzera i tako dodatno pojačavaju izuzetnu melodramatiku ove izvrsne skladbe.
Tajanstveni “The Flame” još je jedan primjerak novovalne profinjenosti s dance elementima, gdje se moćan refren kroz lukavo udaraljkaško izričaj na inteligentan način uvijek iznova probija u prvi plan. “Missing” je enigmatična balada s ležernim saksofonskim umecima u pozadini i neka vrsta zatišja, ako već ne predigre pred završni dio albuma. Teško je povjerovati, kad je riječ o tolikoj sveopćoj kvaliteti pojedinih skladbi, no sve je to ipak bilo tek zagrijavanje pred najboljom skladbom na albumu.
Nakon kratkog instrumentala “Rose Arcana”, u kojem vladaju ambijentalno-elektronički zvukovi, preko nevjerojatno uigrane i sočne linije fretless basa nastupa ultraromantično remek-djelo “The Promise”, koje predstavlja vrhunski primjerak art rockerske i ambijentalne savršenosti. Ovo vječnozeleno umjetničko djelo u svakom je zvučnom pogledu toliko dovršeno da se ne može opovrgnuti čak ni tako drska tvrdnja kao što je ta da je to jednostavno najbolja skladba njihove karijere. To vrijedi i u slučaju da je bila izdana pod imenom Duran Duran. Sve na njoj, od prve do zadnje sekunde, čista je savršenost, dok je ambijentalna ravnoteža između središnje melodije i eksperimentalnih umetaka na toliko vrhunskoj razini da i nakon više od dva desetljeća još uvijek ostavlja bez daha i najzahtjevnije glazbene sladokusce. U prvom je planu zagrooviana, ali osjetljiva linija fretless basa koja povezuje razgranate ambijentalne zavjese i lukave elektroničke uzorke što se melankolično prelijevaju u pozadini. Sve skupa doseže vrhunac u epskom refrenu kad se Le Bonu u pratećoj vokalnoj harmoniji pridruži gospodin Sting. Tome treba dodati i plačne zvukove Gilmourove slide gitare, koji uz pomoć saksofona dodatno pojačavaju zapanjujuću romantiku i melankoliju s više nego očitim keltskim dahom. Konačni je rezultat jedna od najboljih rock skladbi svih vremena, koja nažalost i danas ostaje kriminalno zanemarena. Nakon tog vrhunca slijede još dvije odlične i posve jedinstvene skladbe.
Prva od njih je hit “El Diablo”, prožet latino melosom, u kojem se poigravaju elementima world musica, o čemu najbolje svjedoče vragolasta violina i razigran zvuk andskih frula. I ovdje članovi Arcadije oduševljavaju zavodljivo-hipnotičkim refrenom, koji je posađen kroz latino melos akustične gitare i peruanskih frula. Tu se može govoriti o lijepom primjerku inovativnosti i jednom od prvih primjera uspješnog spajanja elemenata pop rocka i world musica. Završni “Lady Ice” je poput “The Promise” sa više od sedam minuta trajanja još jedan od art rockerskih vrhunaca albuma. Dulji ambijentalni uvod na podlozi metalno-elektroničkog zvuka sintesajzera s vremenom se pretvara u melankoličnu, izuzetno krhku melodiju s neutješnim refrenom. Najbolji opis za ovaj odlični hibrid art rocka i new wavea jest da zvuči kao nešto što bi nastalo kad bi se u istu sobu zajedno zatvorili Duran Duran, Japan i Roxy Music.
“So Red the Rose” je jedinstven primjerak novoromantične dovršenosti i fantastična nadgradnja uobičajenog Duran Duran izričaja, u kojem si new wave i art rock skladno pružaju ruke, no nažalost i prečesto zaboravljeno remek-djelo kad se spominju najbolji albumi osamdesetih. Simon Le Bon izjavio je ovom prilikom da je Arcadia bila najpompoznitiji projekt na kojem je ikad sudjelovao, što je bio samo izraz njegova nepovjerenja u vlastite sposobnosti, dokaz sužena vidokruga i jedan od glavnih razloga zašto su kao Arcadia izdali samo jedan album. Svakako je riječ o najboljem albumu koji Duran Duran nikad nisu stvorili i koji zaslužuje pozornost i onih koji se inače više od new wavea i pop rocka kunu u art rock. O tome da bi danas postojao neki pop rock sastav koji bi albumima uz koje se masovno slinile tinejdžerice i tinejdžeri istodobno zauzimao vrhove glazbenih ljestvica te u ‘slobodno vrijeme’ izdavao i vrhunske art rockerske albume uz koje bi se oblizivali glazbeni sladokusci svih generacija može se, naravno, samo sanjati.
Postava
Simon Le Bon – vokal
Nick Rhodes – klavijature
Roger Taylor – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Sting – vokal
Grace Jones – vokal
David Gilmour – gitara
Carlos Alomar – gitara
Herbie Hancock – klavijature
Andy Mackay – saksofon
Mark Egan – bas-gitara
David Van Tieghem – bubnjevi i udaraljke
Rafael DeJesus – bubnjevi i udaraljke
Steve Jordan – bubnjevi i udaraljke
Wendel Jr. – programiranje bubnjeva
Jean-Claude Dubois – harfa
Masami Tsuchiya – violina
Pierre Defay – violina
Produkcija
Alex Sadkin i Arcadia
Popis skladbi
1. Election Day
2. Keep Me in the Dark
3. Goodbye Is Forever
4. The Flame
5. Missing
6. Rose Arcana
7. The Promise
8. El Diablo
9. Lady Ice
