Izvođač: Doors, The
Izdavač: Atlantic Records
Izlazak: 1969
Ocjena: 3/5
Četvrti album The Soft Parade najmanje je nalik albumu koji bi doista objavili The Doors, jer očito pati ponajviše zbog nedostatka angažmana ključnog člana, Jima Morrisona, kojeg je suradnja u grupi sve manje zanimala, budući da je svoje misli počeo posvećivati uglavnom poeziji i filmu. Još je gore to što je njegova zloupotreba droga i alkohola eskalirala do te mjere da je njihov producent bio prisiljen preuzeti uzde u svoje ruke. Velik dio muka tijekom snimanja albuma izazvao je i nastup u Miamiju, na kojem je Morrison navodno potaknuo publiku na pobunu i javno se razgolitio, zbog čega je većinu vremena provodio na sudu. Zanimljivo je i to da se prvi put pisanje tekstova ravnopravno dijeli između Morrisona i Kriegera, štoviše, pjesme su na albumu strogo razdvojene po autoru. Može se primijetiti i to da sve Kriegerove skladbe krase orkestralni aranžmani, dok se kod Morrisonovih oni ne mogu naći.
Album The Soft Parade svakako je netipičan album za grupu The Doors i, kao što i sam naslov nagovještava, doista je “mekušan”. Naslovna skladba “The Soft Parade” svojevrsni je povratak tipičnim dužim remek-djelima poput “The End” i jedna je od svjetlijih točaka ovog albuma. Glazbeno je vrlo raznolika, jer sadrži dionice jazza, rocka pa čak i nešto orijentalnih pasaža. “Shaman’s Blues” izražava Morrisonovo zanimanje za šamanizam s kojim se često znao poistovjetiti, a sama poruka te skladbe odnosi se na njegovu čežnju za bijegom iz stvarnog života u neki drugi, mistični svijet. Očit kontrast ovim dvjema skladbama je Kriegerova politički provokativna “Tell All The People”, koju je Morrison iznimno mrzio jer je bila u suprotnosti s njegovim uvjerenjima. Glazbeno su je dopunili zvukovima trombona, oboe i saksofona, na kojem svira poznati teksaški saksofonist Curtis Amy. Kao odgovor na nju stoji Morrisonova “Wild Child”, koja je svakako jedina skladba što se ikako približava onome što bismo mogli nazvati starim The Doors. Hipnotična je, s mrvicom zlobe, i izražava Morrisonovu predanost blues glazbi. “Wishful Sinful” s tematikom ljubav/mržnja, dobro/zlo još je jedna od Kriegerovih kompozicija, koja sadrži pun orkestralni zvuk, koji je doduše fantastičan, ali ne za grupu poput The Doors. Skladbu “Runnin’ Blue”, posvećenu pokojnom Otisu Readdingu, vrlo je teško definirati jer je neka mješavina soula i countryja s dodacima R&Bja i zvukom mandoline. Posebna je i zato što glavni vokal preuzima Krieger, a Morrison mu se pridružuje samo u refrenu. Jedina suradnja između njih dvojice je skladba “Do it”, koja je tek golo ponavljanje jedne te iste fraze uz suhoparnu glazbenu pratnju. Ništa posebno nije ni poskočna “Easy Ride” s country prizvukom i prilično smiješnim Morrisonovim vokalom. Jedan od najvećih hitova bila je skladba “Touch Me”, koju, baš kao i sve ostale Kriegerove pjesme, prate orkestralni instrumenti, među kojima nas iznenadi solo Curtisa Amya na saksofonu.
Albumom The Soft Parade grupa je željela prodrijeti na masovno tržište, no pritom je izgubila većinu svojih pravih fanova. Vjerojatno ih je zaslijepila tadašnja popularnost grupe Blood, Sweat and Tears, koja je dodavanjem orkestralnog zvuka slavila posvuda. Upitno ostaje njihovo očekivanje uspjeha, bez ikakve suradnje i uvažavanja najvažnijeg člana grupe, koji se tome odlučno usprotivio.
Postava
Jim Morrison: vokal
Robbie Krieger: gitara
John Densmore: bubnjevi
Ray Manzarek: klavijature
Produkcija
Paul A. Rothchild
Popis skladbi
1. Tell All The People
2. Touch Me
3. Shaman’s Blues
4. Do It
5. Easy Ride
6. Wild Child
7. Runnin’ Blue
8. Wishful Sinful
9. The Soft Parade
