Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Morse, Neal
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2007
Ocjena: 4/5
Gospodin Neal Morse neumorni je radnik i otkako je uspješnu glazbenu karijeru sa suvremenim progresivnim ikonama Spock’s Beard zamijenio gotovo još uspješnijim putem solo autora, kako bi se detaljnije posvetio svom suočavanju sa “svevidećim i sveznajućim”, kojemu kroz svoju glazbu pjeva zahvalne ode (koje su, što se same poezije tiče, stvar osobnog ukusa odnosno vjerskog uvjerenja) nakon što je navodno “otkrio samoga sebe”, posljednjih godina gotovo bez predaha izbacuje izvrsne solo albume (doduše prožete religioznom tematikom) koji ni po čemu ne zaostaju za većinom njegovih radova iz vremena sa Spock’s Beard. Neal je svoj pobjednički solo niz započeo albumom “Testimony” (2003), kojemu su u jednako uspješnom stilu slijedili nimalo manje oduševljavajući “One” (2004) i “?” (2005).
Nealov album koji je trenutno na tapeti, a koji ima za njega prilično netipičan, poprilično mračan omot s benediktinskim redovnikom usred fizičkih poslova, zove se “Sola Scriptura”, što u okvirnom prijevodu znači “samo Biblija” (ili nešto u tom smjeru), a to bi trebalo objaviti da je važna samo osobna snaga vjere, a ne oni koji propovijedaju u njezino ime. Vjerojatno nije potrebno posebno naglašavati da je riječ o konceptualnom djelu posvećenom ponajprije događanjima oko vjerskog pokreta koji je u povijesti postao poznat pod imenom reformacija. Već prva skladba na albumu, tipično Nealovo epsko remek-djelo “The Door”, daje precizniju poruku o tome što je Neal imao na umu. Riječ je o zdravoj kritici katoličke crkve, koja se svojedobno debelo obogatila na račun masovne zaglupljenosti, osobito u kasnom srednjem vijeku, kad je prodajom oprosta i crkvenih službi na račun preplašenih i bogobojaznih duša živjela u perverznom luksuzu i prilično se malo držala svoje samoproglašene uloge Božjih namjesnika zadužena za poslušnost i siromaštvo. No to je tek dio Nealove kritike katoličke crkve, koja se provlači kroz većinu tekstova. Neal naravno ne kritizira katoličku religiju, nego ponajviše naglašava da je važna snaga pojedinčeve vjere, a ne crkva, koja se uglavnom okoristi u njezino ime. Moglo bi se reći da Neal potiho simpatizira s protestantizmom kao najboljom odnosno najmanje lošom od kršćanskih vjera, što je zacijelo donekle povezano s njegovim osobnim vjerskim uvjerenjem. Ostali su tekstovi inače u tipično jeftinom, zapravo zaštitnom i prilično patetičnom duhu te posvećeni hvalospjevima gospodinu na visinama. To će s jedne strane većinu vjernika zacijelo oduševiti, a i poneki “pogani” će tu i tamo naći nešto vrlo korisnih životnih poruka, dok se ja osobno nimalo ne opterećujem njegovim osobnim i vjerskim uvjerenjima sve dok bude i dalje radio ovako kvalitetnu glazbu.
Što se same glazbe na albumu tiče, već je za početak razveseljujuće i olakšavajuće to što se nakon što se osramotio i privremeno izgubio doticaj s progresivnim rockom na snimkama koje su 2005. i 2006. izašle pod imenom “Worship Sessions”, ponovno vraća pravim progresivnim albumom epskih razmjera, onakvim kakve smo od njega navikli. Glazba je dakle kao i obično odlična, no ipak ne očekujte ništa posebno novo. Neal se drži svog standardnog recepta. To znači da su bombastični aranžmani uspješno usklađeni s brojnim promjenama ritmova i atmosfere, što najbolje dolazi do izražaja na sva tri epa dulja od 15 minuta, podijeljena na više sekcija. Od (po)znatih glazbenika koji sudjeluju na albumu tu je, uz već ustaljenog basista Randyja Georgea, ponovno bubnjarska “zvijer” Mike Portnoy (Dream Theater i cijeli niz raznih sporednih projekata), koji kao i obično ne štedi svoje bubnjarske orgije. Paul Gilbert (Mr. Big, Racer X, solo), iznimno cijenjeni gitarski virtuoz kojega također nije potrebno posebno predstavljati, ovaj je put pobrinuo za gitarski doprinos. Gilbert srećom nikako ne upada u kakve dugotrajne solo ekspozeje koji bi potvrdili njegov neizmjerni ego, nego lijepo usklađuje svoj gitarski doprinos s Nealovim idejama. Potonji je naravno i dalje pravi majstor i na klavijaturama i na vokalu. Album je inače općenito malo manje simfoničan nego što sam kod njega navikao. Sadrži i nešto više prog metal dionica, što će razveseliti ponajprije one koji slučajno misle da je Neal nakon svog bliskog susreta s “višom instancom” omekšao. Unatoč tome mu cijelo vrijeme uspijeva uspješno ploviti između dviju zvukovnih slika, koje stalno daju onaj prepoznatljivi Morseov stil.
“The Door” se otvara veličanstvenim zvukovima klavijatura, nakon čega slijedi energična sekcija prepleta bubnjeva i gitare obaju prethodno spomenutih tehničkih majstora. To je naravno samo zagrijavanje za ono što slijedi. Nakon što nastupi Nealov zaštitni vokal i duhovit solo na hammond orguljama, svjedoci smo sekcije s refrenom koji je pomalo u stilu Abbe. Slijedi opsežna heavy sekcija koja dosta podsjeća na neke radove Portnoyeva sporednog projekta Liquid Tension Experiment. Zatim dolazi atmosferična sekcija na klavijaturama koja stvara poskočnu melodiju, a dodatno je obogaćuje odličan gitarski solo koji uspješno oponaša zvuk violine. U zadnjoj sekciji slijedi dionica s bluesovskim prizvukom i iznimno poskočnim refrenom. Atmosfera cijele kompozicije tu doživljava vrhunac i priprema nas za svoj završetak. Kad se već čini da je došao njezin kraj, nastupa odlični i višeslojni gitarski solo, zaštitni znak gitarskog virtuoza Gilberta.
“The Conflict” se otvara vatrenom gitarom i Nealovim pjevanjem, koje na ovoj kompoziciji mjestimično bojom glasa povremeno zapliva prema Johnu Lennonu. Duhovita dionica pretvara se u vrlo lijepu sekciju na klaviru i udaraljkama uz oduševljavajuće pjevanje. Neke sekcije u kompoziciji ponovno podsjete na najbolje dane Morseova razdoblja sa Spock’s Beard. Klavijature često preuzmu glavnu inicijativu. Nakon brojnih izmjena više ili manje energičnih sekcija nastupa smireni baladeskni dio, kojemu je najveća odlika lijepa dionica na akustičnoj gitari. Vrhunac nastupa negdje na sredini kompozicije, kad slijedi vrlo dobra latinski začinjena sekcija s odličnom gitarom. Klavijature potom ponovno najavljuju tvrđu sekciju. Slijedi refren karakterističan za Morseova kršćanska priznanja već s prethodnih solo albuma. U završetku nastupa još i jazzovski začinjena sekcija na gitari, negdje u stilu Santane, kojoj su dodani emocionalni vokali. Posve na kraju vraća se osnovna melodija, koja se još nekoliko puta ponovi.
“Heaven In My Heart” doduše je daleko najjednostavnija i najkraća skladba na cijelom albumu, ali ipak nije za odbaciti. Riječ je o vrlo lijepoj i nikako patetičnoj baladi na klaviru s orkestralnim aranžmanima, koja stvara jedan od emocionalnih vrhunaca albuma.
Možda najbolji komad na albumu ipak je završni ep “The Conclusion”, koji se otvara moćnom ritam linijom bubnjeva i basa, a ona se naglo pretvara u vatrenu sekciju Morseovih klavijaturskih majstorija. Atmosfera kompozicije ubrzo postaje prilično dramatična i gotovo tragična. Tada nastupaju emocionalni vokali i klavir te refren koji je više nego očito nadahnut, ako ne i preuzet iz Spock’s Beard klasika “Long Time Suffering” (Snow, 2002). Neposredno pred kraj nastupa još sekcija i atmosfera koja podsjeća na Marillion klasik “White Russian” (Clutching At Straws, 1987). Prema svom završetku skladba postaje iznimno smirena i izgrađena na lijepim melodijama koje se stupnjevito nižu sve do kraja, a zaključuje ih krhka gitarska dionica.
Za kraj slijedi neizbježan zaključak da je “Sola Scriptura” još jedan fantastičan album, i neću pretjerati ako kažem da je možda čak i najbolji u Morseovoj dosadašnjoj solo karijeri. Čovjeku je ponovno uspjelo skuhati iznimno učinkovitu i vrlo slasnu smjesu varijabilnih melodija, harmonija, promjena ritmova i atmosfere, dramatičnih i napetih prog metal dionica te uglađenih i sanjalačkih prog rock sekcija. Zvuk cijelog albuma nevjerojatno je dinamičan, a cijela postava glazbenika zvuči kao mali orkestar. Više od sat vremena Portnoyevih bubnjarskih orgija spojenih s Gilbertovom gitarskom fantastikom te oduševljavajući doprinosi Georgeove bas gitare zajedno s majstorovim zaštitnim klavijaturama dovoljan su razlog da je “Sola Scriputra” još jedno vrhunsko postignuće u Morseovoj karijeri, koje ga s lakoćom smješta u uži izbor najboljih solo izvođača progresivnog rocka. Ipak, ne treba previdjeti ni manje oduševljavajuće strane albuma jer su na njemu ponovno prisutni neki elementi osobnog kopiranja prošlih ostvarenja, no istodobno treba zapamtiti i to da će Neal Morse uvijek zvučati samo kao Neal Morse, čak i u današnje vrijeme, kad je iznimno teško zvučati originalno. Također će nekoga moći iživcirati Portnoyeve bubnjarske orgije, koje ponekad znaju postati lagano repetitivne. No to su prave i jedva primjetne sitnice koje ni u čemu ne umanjuju glavne odlike ovog četvrtog remek-djela u Morseovoj karijeri, koje je prava poslastica za sve izjavljene ljubitelje simfonijskog prog rocka, vjernike ili nevjernike.
Postava
Neal Morse – vokal, klavijature
Paul Gilbert – gitara
Randy George – bas gitara
Mike Portnoy – bubnjevi
Produkcija
Neal Morse
Popis pjesama
1. The Door (29:14)
2. The Conflict (25:00)
3. Heaven In My Heart (5:11)
4. The Conclusion (16:34)
Trajanje albuma: 65:59
