Izvođač: Lynott, Philip
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1980
Trajanje: 35:47
Ocjena: 4/5
“Solo in Soho” dokazuje da umjetnička žilica uglednog glazbenog lika može živahno kucati i s onu stranu “propisanih” glazbenih okvira. Štoviše, solistički prvijenac oca Thin Lizzy, opasan izvornom lynottovskom retorikom i prepoznatljivim interpretativnim tonom, uklopljen u okvir smjelo sastavljenog mozaika raznobojnih žanrovskih nijansi, pravo je otkrovenje, a donosi i svojevrsno olakšanje, jer je Lynott albumom uspio izvući kola kreativnosti iz neposredne blizine blata koje se u idućim godinama počelo gomilati oko gležnjeva albuma “Chinatown” i “Renegade”.
Lynott na solističkom prvijencu bira malo drugačiji put. “Solo in Soho” je mješavina svega pomalo, šeće od reggaea, funka, preko lizzy potpisanog rocka, a usput prstima razmaže čak i nekoliko sintetičkih slojeva elektro popa. Šunka u tom sendviču “žanrske egzotike” obilno je odrezana, predstavlja se u obliku majstorskog lirskog poigravanja, kanelonski zamotanog u debele slojeve prepoznatljivog vokalnog nazalnog pjevanja – dviju jednostavnih, ali još kako učinkovitih glasovnih karakteristika, slivenih u jedan od najprepoznatljivijih glazbenih potpisa Phila Lynotta. Ipak, oprez za Thin Lizzy ovisnike ovdje je obveza. Spomenuti ćete se morati brzo suočiti s činjenicom da se “Solo in Soho” bitno razlikuje od smjernica koje je Lynott zacrtao s “Johnny The Fox” ili “Jailbreak”, a vjerojatno će se brzo pomiriti i sa spoznajom da je album zakoniti plod artističkog razvoja Thin Lizzy jurišnika. Egzotično začinjena čorbica starih, prepoznatljivih Lynottovih zahvata, pošpricana smjelim pogledom u budućnost, kamo su gotovo svakoga same od sebe tjerale korjenite promjene na britanskoj glazbenoj sceni. Vjetar promjena na prijelazu desetljeća naime je puhao punom snagom.
Kroz zvučno pletenje albuma tako se bujno razlijeva šarolika paleta žanrova, a s njom se predstavlja i prilično očekivan izbor gostujućih glazbenika, naravno uz iznimku Marka Knopflera – striko s prepunom dozom poslovično smjelo upletenih suptilnih gitarskih izljeva savršeno obogaćuje melankoličnu atmosferu ode preminulom Elvisu Presleyju “King’s Call”. Po “nekom čudnom slučaju” nije smjelo izostati ni osoblje Thin Lizzy, svoj su dio albumu dodali i Gorham i Downey, a ljupkom, ali prilično pogrešivom pop sentišem “Girls” javio se čak i Brian Robertson. Prije spomenutih pišu promjena iza zidova sterilnih “glazbenih laboratorija” albumu je pomoglo uobličiti nekoliko zanimljivih, iako prilično nespretno zamišljenih eksperimenata, kao što su sintetička pop koračnica “Yellow Pearl” (čiji je elektro ritam sigurno malo prešao rub kod konzumenata teškorokerskih napitaka). No bez panike, pravi flaster na (osoljene) rane lijepi “An Ode To A Black Man”, izgubljeni biser Thin Lizzy, te jedini tehnički knockout albuma. Stari dug znači povratak starog druga, kad se u karakterističan usnoharmonikaški dir spusti Huey Lewis.
Uz ne pretjerano spektakularno, ali svakako dobro pokriveno instrumentalno zaleđe albuma, sve niti zbivanja čvrsto vuče Phil Lynott, naravno i u ulozi briljantnog verbalnog žonglera. Lynottov trik se kao i uvijek krije u pristupačnosti, koja daje dojam iskrenog obraćanja običnog čovjeka. Samo za primjer – iskrenije i neiskvarenije od “Dear Miss Lonely Hearts” ne ide. Kao i obično, pogađa njegova izravnost, na pravim mjestima začinjena obiljem humora, iz kojeg se u razmacima izvijaju obrisi mračnog sarkazma, kao primjerice kod naslovnog reggae orijentiranog motiva, kojim Lynott pri prebiranju po bogatoj lirskoj riznici prekriva labav i brzo razgradiv instrumentalni potencijal skladbe. Vježbu na samom kraju albuma s radikalnim funky rockerskim zaokretom ponavlja “Talk in 79”, briljantno karikiran verbalni oris aktualnih zbivanja na sceni.
Phil Lynott je sa “Solo in Soho” napravio važan korak prema učvršćivanju vlastite vjerodostojnosti, i to baš u trenutku kad je Thin Lizzy u kotlu kreativnosti već polako ponestajalo pare. Danas znamo da je bila riječ samo o bljesku, a on glazbenika nažalost nije uspio skrenuti sa smjera koji je kasnije doveo do njegova tragičnog kraja, što to nipošto ne umanjuje vrijednost ovog odličnog i prečesto previđenog albuma.
Postava
Philip Lynott: vokal, bas, mini moog,
Gary Moore: gitara
Scott Gorham: gitara
Snowy White: gitara
Mark Knopfler: gitara
Jerome Rimson: bas
Jimmy Bain: klavijature, mini moog
Billy Currie: klavijature
Midge Ure: klavijature, mini moog
Brian Downey: bubnjevi
Bob Benberg: bubnjevi
Tony Charles: bubnjevi
Andy Duncan: udaraljke
Produkcija
Philip Lynott & Kit Woolven
Popis skladbi
1. Dear Miss Lonely Hearts
2. King’s Call
3. A Child’s Lullaby
4. Tattoo (Giving It All Up for Love)
5. Solo in Soho
6. Girls
7. Yellow Pearl
8. Ode to a Black Man
9. Jamaican Rum
10. Talk in 79
