Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Tears for Fears
Izdavač: Mercury Records
Izdanje: 1985
Trajanje: 41:19
Ocjena: 5/5
Britanski novovalni duo Tears For Fears, koji su 1981. osnovali glavni pjevač/gitarist/klavijaturist Roland Orzabal i basist/pjevač Curt Smith, već je svojim sjajnim, konceptualno usmjerenim prvijencem »The Hurting« (1983), koji je za uobičajene synthpop pojmove bio poprilično dubok uradak, zauzeo vrhove tadašnjih glazbenih ljestvica i najavio početak komercijalno vrlo uspješne karijere. Orzabal i Smith nakon »The Hurting« hitova poput »Mad World«, »Pale Shelter« i »Change« nisu namjeravali počivati na lovorikama, nego su u suradnji s klavijaturistom Ianom Stanleyem i bubnjarom Mannyem Eliasom odlučili da će sa sljedećim studijskim projektom, »Songs From The Big Chair«, koji je u mnogočemu bio nadogradnja ambicioznog prvijenca, još više podići razinu novovalne zvučne sofisticiranosti i riješiti se svih generički zvučećih synthpop elemenata. Važnu promjenu u odnosu na prvijenac donio je i primjetan odmak od većinom introvertiranog raspoloženja i traumatično obojenih tekstova albuma »The Hurting« prema znatno ekstrovertiranije začinjenim himnama i pozitivistički usmjerenim porukama s povremenim dozama crnog humora.
Šefovi Tears For Fears inspiraciju za naslov albuma dobili su, u svom tipičnom, crnohumornom maniru, gledajući TV film naslovljen ‘Sybil’, u kojem je u glavnoj ulozi nastupala žena s teškim multiplim poremećajem osobnosti. Ona se mogla smiriti jedino kad bi sjela na terapeutski kauč. »Songs From The Big Chair« premašio je kvalitetu i komercijalni uspjeh prethodnika, jer je među ostalim sadržavao oba najveća hita Tears For Fears, »Shout« i »Everybody Wants To Rule the World«, koji su ujedno njihovi najpoznatiji dosezi uopće i među najreprezentativnijim skladbama za glazbeno razdoblje osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Otvarajući superhit »Shout« s Orzabalom na glavnom vokalu, moćnim refrenom i prosvjedničkim tekstom brzo se nametnuo kao glavni koncertni standard Tears For Fears, koji poznaju i mnogi ljudi koji inače nikad nisu čuli za taj kultni novovalni duo. Tu se još jednom na vrhunski način potvrdio izniman smisao talentiranog dueta za stvaranje hipnotičkih refrena, polaganje suptilnih sintesajzerskih tekstura i kreiranje tajanstvene, pomalo nostalgične atmosfere, a ovaj put nije izostao ni drzak gitarski solo, koji je unutar dotad stvorenog opusa Tears For Fears predstavljao iznimno dobrodošlu novost. »The Working Hour« otvara se saksofonskom improvizacijom u režiji Mela Collinsa (King Crimson, ex-Camel), no taj jazzy umetak ne traje baš dugo, jer ubrzo zavladaju melankolični novovalni ritmovi, u kojima se odlično snalazi Orzabalov tradicionalno uvrijeđeni i buntovnički vokal. U završnici vlada artrockovski intonirana instrumentalna dionica.
Megahit »Everybody Wants to Rule the World«, u kojem se na glavnom vokalu iskazuje Smith, ima zanimljivu pozadinu nastanka, jer je izvorno sadržavao stih »everybody wants to go to war«, što je Orzabalu djelovalo kao prilično blijedo odabrane riječi. Nakon promjene teksta oba glazbenika uopće nisu bila sigurna je li konačna verzija skladbe zbog svoje lepršave naravi i vrlo očitog crnohumornog, sarkastičnog teksta prikladna za uvrštavanje na album, jer se stilski prilično razlikovala od ostalih dijelova. Na kraju je prevladala ispravna odluka i uspjeh jedne od najomiljenijih i najviše puštanih skladbi osamdesetih premašio je sva očekivanja. Ispravna odluka bila je i ta da se za mikrofonom nađe Smith, jer je njegova boja glasa nekako bolje odgovarala opuštajućem refrenu i lepršavom ambijentu.
»Mothers Talk«, koji se oslanja na razgranatu, elektroničku ritmiku i sadrži razmetljiva višeglasja, bio je još jedan veliki hit na kojem je bend uspješno demonstrirao svoju novostečenu zvučnu oštrinu. Dirljiva power balada »I Believe« ima zanimljivu pozadinu, jer ju je Orzabal izvorno ponudio kultnom progrockovskom glazbeniku Robertu Wyattu (ex-Soft Machine, Matching Mole), kojemu je i posvećena, no na kraju je postala još jedan hit singl Tears For Fears, na čijoj se B-strani nalazila obrada Wyattove solo skladbe »Sea Song«. »Broken« je s razdraženim gitarskim pasažama, ritmičkim sekvenciranjem i raspršenim sintesajzerskim teksturama, dok Orzabal zvuči potpuno neutješno, daleko najmračniji dosezi na albumu.
Jedan od vrhunaca albuma »Songs From The Big Chair« svakako predstavlja sjajni, međusobno povezani medley »Heads Over Heels/Broken (live)«, sastavljen od hit singla »Heads Over Heels« te prijelaza u koncertnu verziju skladbe »Broken«. Potonja je izvorno (u studijskoj verziji) izašla kao B-strana singla »Pale Shelter«. Obje međusobno povezane skladbe povezuje srodan klavirski motiv i fantastične vokalne harmonije. Balada »Listen«, druga od dviju skladbi sa Smithom na glavnom vokalu, svojom mirnom, pomalo tajanstvenom atmosferom na račun melankoličnih sintesajzerskih tekstura i potresnih ženskih operetnih harmonija predstavlja prilično sentimentalno obojen završetak albuma.
Artistični i komercijalni vrhunac Tears For Fears, »Songs From The Big Chair«, i nakon testa vremena te tri desetljeća od izlaska ostaje remek-djelo novovalne scene, koje i danas oduševljava zavidnom razinom zvučne sofisticiranosti i aranžerske domišljatosti. U potrazi za barem jednom manom povezanom s albumom »Songs From The Big Chair« to bi sigurno bila siva i prilično nedomišljata naslovnica na kojoj se nalaze oba glavna tvorca remek-djela. Ta dosadna slika bila je inače prilično neuobičajena u usporedbi s većinom uradaka Tears For Fears, koji su se isticali umjetnički obojenim naslovnicama. Orzabal, koji zajedno sa Smithom i dalje održava ime Tears For Fears i u 21. stoljeću (već se neko vrijeme priča da je u pripremi njihov sedmi studijski album), danas se inače hvali da se on osobno sredinom osamdesetih poprilično protivio komercijalnijoj usmjerenosti benda, koja je počela albumom »Songs From The Big Chair«, no nakon basnoslovnog uspjeha, od kojeg se 1985. nije ni najmanje branio, sad može ‘pametovati’ koliko god hoće.
Postava
Roland Orzabal – glavni vokal, gitara, klavijature
Curt Smith – bas gitara, prateći vokal, glavni vokal na 3 i 8
Ian Stanley – klavijature
Manny Elias – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Sandy McLelland – prateći vokal
Chris Hughes – bubnjevi
Jerry Marotta – udaraljke
Will Gregory – saksofon
Mel Collins – saksofon
Andy Davis – klavir
Neil Taylor – gitara
Stevie Lange – prateći vokal
Annie McCaig – prateći vokal
Marilyn Davis – prateći vokal
Produkcija
Chris Hughes
Popis skladbi
1. Shout (6:33)
2. The Working Hour (6:31)
3. Everybody Wants to Rule the World (4:11)
4. Mothers Talk (5:06)
5. I Believe (4:54)
6. Broken (2:38)
7. Head over Heels/Broken (live) (5:02)
8. Listen (6:54)
