Mjesto: Roncade (Treviso, Italija), New Age Club
Datum koncerta: 15.03.2005
Broj posjetitelja: 1000
Cijena ulaznice: 25,00 €
Nakon tromjesečne apstinencije, napokon nešto konkretno! Pravi flaster na ranu zbog otkazanog koncerta Asia u Ljubljani. Gdje je Treviso? Vrlo blizu. Autocestom je posve jednostavno, izvan autoceste pak komplicirano. Gubili smo se opet kao da smo se kladili, ali to već odavno nije ništa neobično za uigrani trio Peter, Thomas i ja. Ali koliko god se brzo izgubimo, toliko se i uvijek izvučemo iz škakljive situacije. Talijanske oznake, što ćeš, u svem svojem sjaju.
U 20:00 stajali smo u redu pred blagajnom. Ovo je zanimljiva informacija, ako itko od vas ikad otputuje u New Age na koncert. Talijančići imaju ružnu naviku da svatko tko želi prijeći prag New Agea mora najprije platiti godišnju članarinu, koja iznosi 9 i pol €. Valjda smo ih zamarali na blagajni da želimo kupiti samo kartu (Pozor! Za sveukupno jadnih 20,00 €). “Eeee….!” počeo je tip na blagajni i istodobno mahao rukama. Kasnije je slegnuo ramenima i otišao do security guarda. Prema onome što sam vidio, već sam počeo preturati po novčaniku za onim desetak europskih kovanica, kad se tip vratio i objasnio da prije ulaska u New Age trebamo dati zaštitaru osobne iskaznice, koje će nam isti čovjek vratiti nakon koncerta. I to je bilo to. Dakle, nikakve članarine za nas “posebno snalažljive” strance.
Nakon što su nas ljubazno poslužili preskupim pivom, na pozornicu su oko 21:00 dokoračali gušteri (The Lizards). S “reptilčićima” nema šale, jer u postavi imaju dva visokozvučna imena i iznimno cijenjena glazbenika. Prvi je prava rock legenda, odlični bubnjar Bobby Rondinelli (ex-Rainbow, ex-Balck Sabbath, ex-Riot, Rondinelli – duboko preporučam album “Our Cross – Our Sins”, ako ga netko ne poznaje), koji je navodno nedavno napustio još jedan veliki bend čiji je član bio. Blue Öyster Cult, kako bi se mogao 100% posvetiti radu s The Lizards. Drugo zvučno ime je Mike Dimeo, bivši pjevač Riot, kojeg smo mogli vidjeti u Ljubljani prije dobrih pet godina u K4, kad su Riot nastupili kao predgrupa Agent Steel (30.01.2000). Tada si Mike još nije brijao glavu i Slovenija je još viđala mnogo pravih rock koncerata (Yes, Steve Vai, Jethro Tull, Sting, Iron Maiden, Dream Theater, ah ta lijepa vremena). Dosta plakanja! Ostatak The Lizards čine gitarist, skladatelj – aranžer, “studijska djevojčica za sve” Patrick Klein (s Gibson SG modelom gitare, crvenim poput Santane ili Tonyja Iommija) i vođa grupe basist Randy Pratt, koji je poznat po tome što posjeduje jednu od najvećih zbirki ručno izrađenih bas gitara na svijetu.
Dakle, napokon nakon dugo vremena opet predgrupa iz pravog tijesta i nikakvih “trećerazrednih” lokalnih sastava koji samo odgrizaju vrijeme onima koji čekaju i od kojih ti ubrzano počne sijediti i otpadati kosa. Okej, The Lizards su najprije skrenuli pažnju na sebe impozantnim bubnjevima Bobbyja Rondinellija. Čovjek ima samo jedan prolazni bubanj, dva kotla, naravno golemi snare drum, a okružen je hrpom svih mogućih činela, uz to da se nije moglo bez ogromnog gonga. Druga stvar je bio image. “Reptilski” naprosto! Dečki su imali tako seventies nošnju, košuljice s psihodeličnim uzorcima, Klein je uopće podsjećao na nekog floydovca, a ni Pratt u tome nije puno zaostajao.
“Zacvrčali” su večer repertoarom koji mu bez dlake na jeziku možemo reći klasični hard rock, izrastao na temeljima divova sedamdesetih, kao što su to ponajprije Led Zeppelin, Black Sabbath, Deep Purple i Rainbow. Nastup je bio naelektriziran do kraja. Dimeo je žario vokalom u svim registrima odlučno i punom snagom. Pjevač ima izgrađen vokal, njegove linije mjestimice vuku na one Roberta Planta (pozor, vokal je potpuno drugačiji), a inače se vrlo lijepo približi nekom Tonyju Martinu (što se boje glasa tiče), što nije nimalo loše. Naravno, najveća atrakcija među svim gušterima na pozornici bio je Bobby Rondinelli (odmah sam pomislio što bi tek pucalo i sijevalo da je Rondinelli svirao na ovoj turneji za Glenna Hughesa). Rondinelli je poseban bubnjar. Njegov udarac je poput munje iz vedra neba samog gromovnika Zeusa. Torpediranje i bombardiranje non-stop s prepoznatljivim stilom i zvukom. Rondinelli je sjajan bubnjar. Sjajan je ponajviše u tome što je sposoban za izvanrednu kontrolu pokreta, osobito svojih trzajnih zamaha. Zato za svaku bombu treba iznimno malo prostora. Tako učinkovito popunjava baš svaki komadić prostora koji mu je ponuđen unutar prijelaza, ekstremnom detonacijom svojeg snare štropota, ukusno, uvijek drugačije. Dakle, da “odlupa” svoj repertoar, ne treba mu loviti muhe i leptire po zraku, nego bubnja naizgled vrlo mekano i jednostavno, a učinak je zvučno naprosto devastirajući. Prava pravcata škola hard rock bubnjanja. Nije čudo da su ga htjeli uz sebe riffovski velikani Iommi i Blackmore. Rondinelli je i ovaj put ritualno žvakao svoju čačkalicu tijekom nastupa.
The Lizards su žarili svojim profesionalizmom, scenskom perfekcijom i uigranošću. Zvuk je bio super, uz iznimku nekoliko rezonantnih trenutaka, kad su mi se poštено zatresle hlače i kad je bas gitara probijala zvučnu sliku. Jedan od vrhunaca bio je duhoviti instrumental Hyperspace, koji je Pratt otvorio usnom harmonikom, a Dimeo je stao za klavijature. Na sredini nastupa Bobby je imao kraću solo točku, koja se u nastavku pretvorila u atmosferičnu mračnu skladbu We Are Dinosaurs, s posebno naglašenim teškim čeličnim zametaliziranim zvukovima, kad si zapravo predočuješ marš horde “T-rexova”. Prava drama je uhvaćena u ovoj pjesmi! Rondinelli je u tu svrhu nekoliko puta pošteno tresnuo po gongu! Od skladbi s njihova aktualnog studijskog albuma “Cold Blooded Kings” (2004), The Lizards su odsvirali još The Opal Crest Of Zed i Down. Koncert su zaključili posve novom pjesmom I Can’t Fool Myself s izlaznim dijelom koji podsjeća na You Fool No One od Deep Purple i izaći će na sljedećem studijskom albumu grupe. Koncerta je tako bilo gotovo. U jednom satu The Lizards su nas pošteno zagrijali jednim od ljepših klasično hard rockovski zamišljenih izleta koje je moje oko uslišalo i uočilo ovih dana.
A onda je uslijedio Glenn Hughes. Ladies and Gentleman! Would You please welcome the voice of rock, Mr. Glenn Hughes!” Da, i dan-danas ova hrabra rečenica izdrži sve suprotne argumente!
Glenn Hughes je s kompanjonima na pozornicu dokoračao razdraganog osmijeha, odjeven kao pravi gospodin u šarenoj košulji i prsluku. Naravno, bez traperica nije išlo, a za funkijiji izgled nataknuo je naočale s ljubičastim staklima. Grupa je zapravo ista kao prošle godine na turneji Hughes Turner Project (projekt dvojice velikih pjevača rocka Glenna Hughesa i Joe Lynn Turnera). U njoj su sada već pouzdani Joakim Marsh (ili skraćeno J.J.Marsh) na gitari Gibson “Flyin’ V”, klavijaturist Kjell Haraldson i Thomas Broman na bubnjevima (očito su Šveđani najposlušniji radnici, ako se sjetimo 1994., kad su Hughesa na njegovoj turneji pratili svi tadašnji članovi postave Europe).
Legendarni glazbenik napao je frontalno materijalom svoje posljednje solo ploče “Soul Mover” (2005), i to kar s naslovnom pjesmom. Bend je odmah razvio čvrst, napet groove, koji se prevalio u funky Orion impresivno izrađenog riffa uz koji je Hughes posebno uživao na pozornici i tempo koncerta dodatno raspalio. Nakon Land Of The Livin’ uslijedilo je prvo “purpleovsko Mk. III.” uskrsnuće.
Na scenu stupa J.J., koji si u uvodu uzme vremena i priušti posve svojstven solo (iz glave), a onda odjednom prijeđe na onaj misteriozni motiv pjesme Mistreated. Usta otvara Glenn.,….brrrrrrr, još me i sad ježi! Taj tip pjeva danas bolje nego ikad prije. Kako proživljeno, profinjeno suptilno, neprestano na pravoj granici potpunog odklopa i prisebnosti, neprestane ekstravagantne akrobacije od ubojitih visokih čistih krikova do strastvenog ljuljanja preko nižih sekvenci. Glenn se neprestano igrao čudesnom kutijicom pod mikrofonom, koja se pokazala kao ništa drugo nego wah efekt, koji je iz njegove bas gitare izvlačio kontrastne zvučne umetke. Na kraju si je Glenn priuštio pravi soul gospelovski završetak, koji je kontrastirao vijuganjem ekstremno visokih linija s niskima uz pratnju Kjellovih klavijatura. I to je bio nedvojbeno prvi vrhunac koncerta. Briljirao je J.J., koji je savršeno pogodio originalno Blackmoreovo sviranje i grupa se tako nadasve zavidno približila originalu.
Let It Go, pjesma s posljednje ploče, među novijim je ostvarenjima posebno pogađala u svoj svojoj atmosferičnosti i pjevačevoj proživljenosti. Pjesma govori o opraštanju samome sebi, kako pobijediti osjećaj krivnje, nadići ga i prerasti. Tipične Hughesove poruke, dok je prije High Road, koja je uslijedila nakon nje, Glenn objasnio auditoriju da je bit svega “oslobođenje”: “Freedom is a key word! It is all about freedom!” Kako živjeti svoj princip i prihvaćati sve što te okružuje, pronaći unutarnji mir i biti sretan. Usput je Glenn spomenuo da je ovogodišnja godina jedna od najljepših i najsretnijih u njegovu životu. Čovjek je na pozornici bio cijelo vrijeme razigran, nasmijan, otvoren za svaku šalu, među ostalim je pitao narod koliko nas je pola gayeva i onda tim pitanjem doveo u nepriliku i sve članove grupe, a sam je dodao da se ionako u svakome od nas krije djelić gaya. O tome kako Glenn oponaša japanski govoreće stanovnike planeta Zemlje radije ne bih, jer se još i sad skoro upišam od smijeha u hlače, samo da se sjetim tog njegovog “bonus” intermezza.
“Medusa je pjesma koju sam napisao s 17 godina!” rekao je uvodno Glenn, a potom je uslijedila pjesma iz Hughesova razdoblja u Trapeze. Progresivan, blago psihodeličan izlet (osobito što se zvuka klavijatura tiče), pun motivskih obrata,…odličan izbor za zaokret atmosfere u suprotnom smjeru! I s obzirom na njezin staž, bila je prava čast čuti je. Završetak je bio odrokan opet u višem tempu. Najprije Glenn najavi pjesmu Don’t Let Me Bleed, koja govori o njegovoj “broke up” vezi s nekom ženom. Tijekom Don’t Let Me Bleed od silnih emocija pucalo je po cijeloj dvorani. Toliko je jako elektriziralo ozračje da je J.J. ostao bez jedne od žica. I to ne bilo koje, nego mu je raznijelo gornju “E6”, što znači da je atmosfera doista bila nabijena posebnom klimom. Posljednja rečenica glasila je: “Are you ready to funk with me?” i dalje s Wherever You Go sa “Songs in the Key of Rock” (2003) te završetak opet u višoj brzini.
Naravno, vratili su se natrag. Nakon nedužnog zagrijavanja otvorili su bis posebnom pjesmom s posebno previđene ploče Black Sabbath, na kojoj je pjevao Glenn (“Seventh Star”, 1986). To je bila pjesma Seventh Star, koja je za mene bila prilično iznenađenje. Uopće zato što se stilski najviše udaljava od većine blues funk, soul klasično obojenog hard rocka koji Hughes tako rado svira i komponira. Prava posebnost koncerta i set liste. Ipak se na grupi osjeti da tu pjesmu ne vježba često, jer izvedba nije bila najuvjerljivija, osobito se gitare malo premalo čulo. Posljednja točka moju je tezu samo potvrdila. To je naravno bila pjesma bez koje na Hughesovim koncertima naprosto apsolutno ne ide. Burn je bila druga Mk. III. Purple klasika i potvrdila je iznimnu uigranost grupe, koja je uprizorila pravi energični izljev. Burn je bio pravi eruptivni detonator, odsviran vrhunski bez i najmanje pogreške. Instrumenti u ravnoteži, zvuk fenomenalan. Razlika između izvedbe Seventh Star i Burn zato je kao dan i noć.
Glenn Hughes je odlično očuvan, pjeva besprijekorno i ruši sve rekorde svojim izvanrednim vokalnim sposobnostima. I ovaj put nam je zastajao dah uz njegovu svirku i performans. Kako bi bilo da je te večeri uz sebe imao Rondinellija. Bubnjar Tomas Broman slabija je karika Hughesove postave. Talentiran, odličan i sl.…a ipak, kad pred njim gledaš Rondinellija, oko ti se samo orosi. Dečko je za svaki zamah zahvaćao previše “zračne praznine”, kao da je htio srušiti sve komarce i ornitofaunu s neba. Tako da je na kraju bio posve iscrpljen i jedva se uspio pokloniti publici. Previše mahanja naokolo za ono što izvedba Hughesova repertoara zahtijeva. Zato teže pokaže trenutke kad moraš biti sofisticirano tanak, mekši, a šepala je i preciznost njegovih udaraca. Dakle, nedostaje mu finoće. S obzirom na to da je s Hughesom već nekoliko godina, to samo pokazuje Glennovu širokogrudnost, kad vjeruje u dečka i daje mu priliku. Još jedna izvanredna kvaliteta rock legende. J.J Marsh bio je mnogo pristupačniji publici nego godinu dana prije u Grazu (Hughes Turner Project koncert, 12.03.2004), kad je jedva kad pogledao prema auditoriju. Odlični gitarist obavio je posao besprijekorno. Kad je trebalo biti Blackmore, to je i bio, a kad je morao biti svoj J.J., to je naravno još više bio.
Naravno, mnogi su propustili pokoji legendarni zvuk u stilu Deep Purple više, ali odluku za takvu set listu potpuno razumijem. Hughes je oduševljen novom pločom i svježim materijalom. Nema razloga da mu ne bi dao “uživo” apsolutnu prednost. Koncert je trajao slabih dva sata (od 22:30 do 00:20). Uskoro će doći nova turneja s Joe Lynn Turnerom i tamo će opet biti vrijeme za koji dodatni “purpleovski” You Keep On Movin’. Koncert je bio čista perfekcija. Naravno, Hughesova bas gitara bila je nekoliko puta preglasna, što je rezultiralo većim rezonantnim tresenjem živih i mrtvih predmeta u dvorani, ali to ni u čemu nije pokvarilo odličan okus. Magija funka, soula, bluesa i božanskog pjevanja u svoj čistoći koju poznaje samo vječni “soul mover”, prečasni Glenn Hughes.
Setlista
The Lizards:
1. Tramp
2. Something Higher
3. Rodeo
4. Dark Angel
5. Down
6. Hyperspace
7. The Opal Crest Of Zed
8. Bobby Rondinelli drum solo
9. We Are Dinosaurs
10. I Can’t Help Myself
11. Cold Blooded Kings (nije odsvirana)
12. Turning Me Under (nije odsvirana)
Glenn Hughes:
1. Soul Mover
2. Orion
3. Land Of The Livin’ (Wonderland)
4. Mistreated
5. Can’t Stop The Flood
6. Let It Go
7. High Road
8. Medusa
9. Don’t Let Me Bleed
10. Wherever You Go
—dodatak—
11. Seventh Star
12. Burn
