Lokacija: Ljubljana / Križanke / Slovenija
Datum: utorak, 09.07.2019
Dolazak znamenitog basista i kontrabasista Stanleyja Clarkea u Ljubljanu za pravovjernog glazbenog gurmana predstavlja vrstu obveznog svetog pričesća. Takve se prilike ne propuštaju, niti ispuštaju. Samo dan nakon koncertne predstave njegova dobrog znanca Marcusa Millera u ljubljanskim Križankama, dakle, još smo se jednom zaputili u poznati Plečnikov hram umjetničko-kulturnog pulsa. I već se iznad nas opet skupljaju teške kapi. Hoće li opet kišiti? Deset je minuta iza devet navečer, a legendarnog basista dočekale su pune Križanke. Još jedan odličan posjet. A počelo je i padati. Opet….
Stanley Clarke je živa glazbena legenda i jedan od najvažnijih basista koji su na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, a osobito tijekom sedamdesetih, svojom aktivnošću istraživačkog komponističkog stava popularizirali sviranje bas gitare i kontrabasa, osobito u formatu jazza i rockovske fuzije. Return to Forever! Naravno. To je jedna od onih grupa koja je širom otvorila nova glazbena prostranstva i širine te grupa koja je iza sebe ostavila glazbeni opus velikog nadahnuća, nad kojim fascinacija garde novih i novih glazbenika ne jenjava. To je vječnozeleni proces i fenomen koji još uvijek traje i traje.
U Križanke je Stanley stigao s peteročlanom pratećom ekipom sljedećih imena: Beka Gochiashvili (klavir, klavijature), Evan Garr (violina), Cameron Graves (klavijature), Salar Nader (tabla, udaraljke) i Shariq Tucker (bubnjevi). Ekipa je prije toga odradila izniman niz zajedničkih koncertnih nastupa te je u Križanke stigla doista »ubrana«, izvedbeno nabrušena i poput besprijekorno podmazanog stroja isporučila nezaboravnu izvedbenu avanturu, odnosno koncert koji te odvede, začara i punokrvno zapanji. Ništa drugo uz ime Stanley Clarke ni ne treba očekivati.
Stanley Clarke je ovaj put prvi put nastupio u slovenskoj prijestolnici sa svojom grupom. Prije toga je doduše već nastupio kod nas. Prvi put je posjetio Ljubljanu davne 1975., kad je s Return to Forever rasprodao Halo Tivoli, a 2009. vratio se još jednom k nama. Tada je nastupio u društvu dvojice Return to Forever kompanjona, i to pijanista Chicka Coree i bubnjara Lennyja Whitea u ljubljanskom Cankarjevom domu.
Clarke je oduvijek skrbio za izuzetnu razinu muzikalnosti unutar inače jazzovski opuštenih kompozicija te za izražajan stav, koji je pečatan i prepoznatljiv odraz njegovih pionirskih vremena jazzrockovske fuzije, iz koje potječe. Koncert je otvorila School Days, koju je bend iskoristio za uvodno zagrijavanje i u kojoj je ekipa odmah pokazala nevjerojatnu razinu virtuoznosti, zapanjujuće ručne vještine te vrhunsku kemijsku učinkovitost izvrsnog međusobnog osluškivanja i dovršene izvedbene egzekucije. Stanley je već tu nagovijestio što se sve može izvući iz bas gitare, kad je kao od šale preskakao između različitih tehnika sviranja bas gitare. Njegov položaj zapešća, usmjerenog pod pravim kutom na žice, dok je donji dio ruke u gotovo vodoravnoj liniji s tijelom bas gitare, apsolutni je unikat i su-kreator glazbenikove jedinstvenosti, što mu omogućuje nevjerojatnu agilnost. Više je puta pustio ispred sebe bubnjara Shariqa Tuckera, koji se tako kroz izuzetnu kinetiku neobuzdane vrtložnosti već na uvodu potpuno razletio po opnama. Stanley je nekoliko puta linijama udarenih akorda plasirao opipljivu razinu motivske formatiranosti, u koju se izvrsno uklopio violinist Evan Garr te improvizacijama razigravao točku. Udaraljke su jačale izuzetnu ritmičnost, a Stanley se u nastavku pomaknuo malo u pozadinu, prihvatio svoj kontrabas i sjeo na barski stolac. Udaraljke i bubnjevi zadržali su polazni ritam, koji se uz izgrađeni motiv Stanleyja Clarkea nastavio, odnosno polako prešao na fantastičnu kompoziciju jazzovske fuzije pod nazivom Brazilian Love Affair. Nju je stvorio George Duke, a Stanley ju je posvetio upravo njemu. Integracija salse, odnosno latino ritma, bila je prepoznatljiva. Točka duga preko dvadeset minuta, puna neočekivanih preokreta i nevjerojatne izvedbene komunikacije, vodila je publiku kroz kišu na krilima jedinstvenih vibracija ovog profinjenog i dovršenog glazbenika i njegove družine. Kad sviranje basa, odnosno kontrabasa, doslovno progovori. Stanley si je u nastavku priuštio i posebno produljenu jam točku, u kojoj nas je odveo još dublje u jezgru svog vladanja sviranjem kontrabasa. Iako je kišilo, ljudi su u Križanke naravno došli na kišu dobro pripremljeni, a u ovom slučaju i da nisu. Magija igre seksteta te odvede i ono zlosutno škropljenje, koje je nekoć, u ljepšim i zdravijim vremenima, zahvalno zaustavljalo zaštitno platno, bilo je tako odmah zaboravljeno.
U nastavku je Stanley Clarke s ekipom izveo i Charlesa Mingusa Goodbye Pork Pie Hat. Sekstet nije zaboravio ni na izvedbu »nabrijane« autorske No Mistery, u kojoj se opet razbuktao na violini Evan Garr. Dečki su nagradili publiku još jednom izvrsno preobučenom obradom, kad su se prihvatili skladbe Black Narcissus, koja u izvorniku pripada Joeu Hendersonu. Puno sviranja, malo, gotovo nimalo govorenja, naravno uz usputne obraćanje Stanleyja, kojima je nagovarao publiku u stankama te na kraju, kad je s ekipom upao u točku Oh Oh, kojom je podigao publiku posljednji put na noge. Ta se skladba u drugom dijelu prelila u Mothership Connection, u kojoj su Clarke i Garr stali posve na pročelje pozornice i kojom je druženje s legendarnim majstorom i čarobnjakom sviranja bas gitare i kontrabasa također završilo!
68-godišnji Stanley Clarke je sa svojom ekipom i nastupom u Ljubljani još jednom dokazao da je u svom zanatu jedinstven, neponovljiv i nedostižan unikat, a njegovi koncerti veličanstveno, odnosno spektakularno glazbeno iskustvo. Divljenja vrijedna perfekcija i nevjerojatna višeslojna uglađenost ovog velikog umjetnika, koji svojim karizmom i stvaralačkim, kao i koncertnim žarom, neskromno rečeno, ne prestaje oduševljavati. Ljubljanske Križanke Stanley Clarke omotao je u vatreni trans gromoglasnog pljeska, ovacija i opijenosti velikom fascinacijom, koja ostaje, naravno, bezgranična.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
