Stari znanci Venerea ponovno kod nas! (2008)

Godina 1991. bila je za svjetsku hardcore scenu prijelomna. Današnji uspješni hardcore/punk/rock bendovi tada su se tek pojavljivali, a švedski Venerea nisu iznimka. Četvorci, koji od samog početka slove po brzom i tehnički dobro potkovanom hardcore punku, poseban ugled daje bivši bubnjar Satanic Surfers Rodrigo Alfaro, koji se Venerei pridružio 2006., kad su se “đavolji surferi” odlučili prestati s radom. U takvom su se sastavu prošle srijede, 8. listopada, vratili na mjesto zločina u ljubljanskom Orto baru, gdje je napokon zamirisalo po domaćijem, europskom hardcoreu, jer su nas ove godine preplavljivali uglavnom nastupi velikana američke hardcore/punk scene poput No Use For A Name, Strung Out, Ignite, Lagwagon i Less Than Jake. Kao predgrupa nastupili su opjevani Golliwog – bend u kojem je “kappo di banda” žena.

Pod gornjeg kata Orto bara počeo se tresti nešto prije deset navečer, dok je prostor još bio napola prazan. Većinu okupljenih činili su prijatelji i znanci ribničkih Golliwog, što se odrazilo kroz dobrih tridesetak minuta skakanja po pozornici. Ako se na početku činilo da će njihov nastup biti pristojna uvertira, mnogi je posjetitelj vrlo brzo dobio osjećaj da je na privatnoj tuluznoj, a ne na koncertu. Bend je naime neprestano posvećivao pjesme čas ovome čas onome, pa nije bilo malo onih koji su se tijekom njihova nastupa radije išli nadisati svježeg zraka. Nije se osjetio ni pravi zalet. Možda je tome bilo krivo predugo okolišanje između pjesama, možda Sašino izopačeno rigašje u mikrofon (iako se to mnogima činilo smiješnim). Među većinom okupljenih nije se razvila ni ona mrvica energije koja bi nastup ispratila ludovanjem, a mnogi su priželjkivali da se što prije poberu s pozornice. Okrutna, ali istinita činjenica jest da Golliwog više nisu ono što su bili prije nekoliko godina, u čemu se očituje i manjak kako glazbenog tako i tekstualnog talenta.

Nakon dobrih dvadesetak minuta stanke, kad se Orto lijepo napunio, počelo je ozbiljno. Venerea, legende švedskog punk-rocka, vratili su se nakon tri godine na ljubljansku pozornicu i za početak zapalili “Throwing Bricks”. Publika se odazvala puno suzdržanije nego što se očekivalo. Možda su toj suzdržanosti bili krivi Golliwog, koji nisu baš ostavili dobar dojam. No već s drugom, “For The Present”, počelo se okretati na bolje. Mrdale su već gotovo sve glave, a uz “Woodfall” popustile su sve kočnice i počeo je ubilački “moshpit”. Razvila se energija koju smo prije pogrešali. “Ten Years” još je jedna skladba koju su dečki uvrstili na svoj posljednji studijski album “Out Louder”. Jedanaesti uzastopni album predstavlja važnu prekretnicu u njihovoj karijeri, jer su ga 2005. izdali kod eminentne neovisne švedske etikete “Bad Taste Records”, koja se može mjeriti s američkom “Fat Wreck Chords”. Venerea, koji su na početku bili poznati kao Venereal Disease, nastavili su s nacionalnim sloganom Sjedinjenih Američkih Država “In God We Trust”, iako tekst skladbe ima sve prije nego nacionalni sadržaj. Još jedan biser na spomenutom albumu je skladba “Rearview”. Uz sve veći “moshpit” moglo se vidjeti i nekoliko nešto manje uspješnih “stage divinga”, za što je kriva uglavnom i isključivo za hvatanje nezainteresirana publika. Svatko je radije skakao po svome. Treba spomenuti i činjenicu da Orto bar nije bio nabijen do daske kao npr. na koncertu Strung Out. Četrnaestog kolovoza svjetlo dana ugledao je Vereein najnoviji EP “Black Beach Recordings” (Bad Taste Records), na kojem se nalaze “Rise With The Tide” i “Folkestone Trawlers”. Dvije odmjevne i dvije vraški dobre skladbe. Možda ne toliko “tvrde” kakve smo navikli, ali ipak u Venereinu stilu. I premda je od izlaska prošlo nešto više od dva mjeseca, već su se iznenađujuće dobro udomaćile u ušima publike osjetljive na takvu vrstu. Još veći uspjeh dečki žanju sa starim “underground” hitovima. “Road To Never”, “Scythe”, “Make Me Stay” i “Love Is A Battlefield” samo su četiri od njih, ali znaju iz čovjeka izmamiti pravo životinjsko divljanje.

Izlazak najnovijeg EP-a “Black Beach Recordings” dečki su ljeti najavili singlom “Living It For The Moment”. To je ujedno i prvi “mali” album na kojem možemo čuti Rodriga Alfara. Ne samo da su Venerea time dobili na prepoznatljivosti, i njihova se ritam sekcija snažno ojačala. “Sam The Dancing Bear” sada zvuči puno melodičnije. Dečki su nastavili s “Calling Card” i “Guantanamo”, koje su prve dvije skladbe na posljednjem studijskom albumu “One Louder”. U “Bad Taste Records” već su znali gdje treba njegovati bend da naraste. S “Back To The Start” dečki su zaključili prvi dio nastupa, no publika željna zabave nije ih ni u ruke puštala s pozornice. Gotovo bez stanke odsvirali su zatim još “All Washed Up” i “Libertine”. Malo prije ponoći nastup su zaključili sa “Son Of A Beach” i još jednom, četvrtom skladbom s EP-a “Black Beach Recordings”, “Bearer Of The Cross”. Iako je publika htjela još, dečki nisu popuštali i otišli su na zasluženi odmor.

Šveđani Venerea svojim su nastupom okupljene uspješno poveli u jesensko hardcore/punk koncertno zbivanje. Na što više ovakvih koncerata …

 

Tekst: Lea Lesar

Fotografije: Mojca Perdih