Mjesto: Arena / Beč / Austrija
Datum koncerta: 07.10.2008
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: 35,00€
Listopad 2008.! Thin Lizzy kreću na europsku turneju s Uriah Heep, no prije toga odsviraju još četiri koncerta bez Uriah Heep. Nažalost, među njima je i nastup najavljen u Beču, koji je za Slovence među svim potvrđenim lokacijama cjenovno najprihvatljivija opcija za posjet koncertu.
Danas Thin Lizzy nipošto nisu oni Thin Lizzy koji su u zlatno doba druge polovice sedamdesetih osvojili srca rockera. U postavi nema Phila Lynotta. Dakle, nedostaju srce i duša grupe. Među preostalim ruševinama nekadašnje postave, najviše odjekuje ime Scotta Gorhama, gitarista koji se među svima koji danas čine postavu prvi pridružio Lynottu i kompaniji, i to na albumu “Night Life” (1974). Gitarist i vokalist John Sykes (Badlands, Blue Murder, Tygers Of Pan Tang, Whitesnake) za dlaku je uhvatio vezu s Thin Lizzy, kad se upisao na albumu “Thunder And Lightning” (1983). Bubnjeve kod Lizzy danas lupa jedan od najbučnijih bubnjara na Zemlji. To je Tommy Aldridge, koji danas djeluje po principu neke vrste plutajuće licence za pomoć grupama bez bubnjara na turnejama. Neku vrstu sudbonosne povezanosti šahovskih rokada današnjih Thin Lizzy s Whitesnake ne obilježava samo Tommy Aldridge, nego i Sykes, a naposljetku i odlazak Marca Mendoze iz Thin Lizzy prošle godine, kojeg je u postavi odnedavno zamijenio Francesco DiCosmo, kratkohlačnik talijanskog podrijetla.
DEALER: 20.30-21.30
Bečku Arenu su negdje oko pola devet navečer počeli zagrijavati lokalni matadori Dealer. Kvartet s dvije gitare ponudio je iskustvo mješavine prljavog hard rocka, tvrđeg riffovskog pristupa, što je naravno diktirala karakterna osobina postave grupe sa sadržajem dviju gitara. Zamisli udarne i jezgrovito kratke štikle, koje plove u osnovi na rock n’ roll drive-u i na koje se lijepi predznak prljavštine Rolling Stonesa, čak i Ramonesa. Tome dodaš još kanu Motorheada, pogotovo po ritmičnom štropotanju Rickenbeckera, a nisu im strane ni šetnje po bluesovskim vodama. Dakle, rock n’roll drive s jasnim dodirom namjerne razglašenosti. Dealer su dobili puno vremena da se pokažu pred publikom. Svirali su cijeli sat. S obzirom na to da su domaći, publika ih je primila raširenih ruku. Čak i za nas “laike i prolaznike” bili su iznenađujuće zanimljivi, s obzirom na opću apatičnost i blijedu narav austrijskih grupa koje se pokušavaju u rocku. Zvuk, koji nije bio optimalan, s lošije čujnim vokalom, nije toliko ni smetao, s obzirom na punkoidni akcent grupe. Ipak, nije prošlo bez promašaja. Pjevač/basist je nekoliko puta promašio za pola tona na bas gitari, a to uši naviknute na sve i svašta jednostavno nisu mogle preslišati. Inače, vrlo zahvalan nastup uvjerljive doze rock n’ rolla, koja slijedi nasljeđe gore opisanih postava. Dakle, sat čekanja na Thin Lizzy prošao je lakše nego što smo očekivali.
THIN LIZZY: 22.15 – 23.35
Roadieji su nevjerojatno brzo pripremili pozornicu za legende. Mogli su nastupiti točno u 21 sat i 45 minuta. Ali nisu. Ostavili su nas da čekamo. Pola sata. I nevjerojatno. Arena se znatno napunila, a u prvim redovima ljudi su se doslovno gurali. Iznenađujuće. No u publici su se mogli čuti i pravovjerni rockeri koji su došli iz Mađarske, Slovačke i Hrvatske. Oni su tijekom nastupa Thin Lizzy naravno izdvojeno ludovali s grupom.
Sat se okrene u trenutku kad na pozornicu dotrče dečki. Publika podivlja! Ne mogu to shvatiti. Ljudi nisu zaboravili Thin Lizzy. Svjetla se upale, gospoda otvore koncert elementarnim riffom rock n’ rolla, pravom mini definicijom poante rock glazbe. Jailbreak!
Pa istražimo još pojave na pozornici s malo “podkožnijim” pristupom. Tri momka u postojećoj postavi prehodala su dugi glazbeni put na pozornici i svrstavaju se među definitivne legende. Počnimo od Johna Sykesa. Sykes je u Thin Lizzy preuzeo ulogu vokala, a to je nešto najmanje zahvalno što ti se može dogoditi. Gubitak Lynotta za Thin Lizzy naime nije ništa manji nego npr. u slučaju Motorhead, kad bi ti ostali bez Lemmyja. Tko bi zamijenio Lemmyja? Kakva ideja? Nemoguća misija. Pa i kod Thin Lizzy jako miriše na to. Ipak, Sykes nekako jedva dostojno vuče boju glasa u smjernicama slavnog pokojnog buddyja, trudi se nosati i trudi se biti prljav. Pitanje je samo bi li takav prosječan način i prosječan konačni učinak uspijevao baš svakom prolazniku kojeg sretneš na ulici. Sykes je danas u Thin Lizzy unio dodir sjaja, čemu ga je u godinama službovanja u Whitesnake naučio naravno David Coverdale. Sykesu silno godi takav stil i kao takav se tako i ponaša na pozornici. Čovjek je odlično očuvan, njegova kosa u nijansama Borisa Beckera još je uvijek gusta, ima vitku figuru, lančiće oko vrata, blistave narukvice. Zanimljivo je da je obuo radije bullere nego štivale. Sykes uživa u poziranju i kao takav je za Thin Lizzy gotovo previše lijep.
Njegova suprotnost je najstariji preživjeli član Thin Lizzy, Scott Gorham. Taj daje dojam uglađenog gospodina koji se uzdržava kao batler u dobrostojećem kućanstvu. Isto tako bez suvišnog sala, odlično očuvan. Gorham se ni na koji način ne pokušava dodvoriti masi udvaranjem ili buđenjem pozornosti, uostalom, uloge za to u grupi su jasno raspoređene. Legenda je suverena u svemu. S izvanrednom esencijom i karizmom. Gorham je pravi prototip rock ikone!
Treći na ljestvici hijerarhije je legendarni Tommy Aldridge, koji se u karijeri uzdržavao kao član Ozzyja Osbournea, Black Oak Arkansas i član postava Pata Traversa te Teda Nugenta, a neki od vas imali ste čast vidjeti ga prije dvije godine u Ljubljani, gdje nas je posjetio s Whitesnake. Dok Sykes i Gorham guraju svoju vjernu gitarsku krame, koja već desetljećima ne zna zatajiti, unatoč tome što joj se vidi točkasta izblijedjelost, ogrebotine i ogrebotine vjernog službovanja za dobrobit rocka, bezgranično bučni bubnjar Aldridge je na put ponio samo osnovni set bubnjeva, koji je najmanje upola manji od onog koji smo vidjeli u Ljubljani s Whitesnake. Dva bas bubnja naravno nije zaboravio ponijeti sa sobom. To je učinkovito uključio u glazbu Thin Lizzy. Upletanjem dvostrukih bas bubanj linija u osnovne okvire skladbi. Da toga Thin Lizzy zapravo ne trebaju, to je druga priča, koju radije čuvamo za debate na glazbenim forumima ili barske seanse uz vrč piva. Aldridge je tijekom koncerta odsvirao tipičnu predstavu. Životinja za utvrdom open! Vidio si samo crvenu afro nakovrčanu potrojenu “Ginger Baker” perjanicu koja se meša, povremeno od užitaka i napora skrajnje izobličeno lice i dvije golemе pipke koje su mučile set bubnjeva. Nije prošlo bez solo točke koju mirne duše nitko ne bi propustio. Odmah iza skladbe Sha-La-La. Tipičan set za Aldridgea (čitaj Whitesnake reportažu iz Križanki). Usput sam otišao po plastičnu čašicu hladnog kofeinskog napitka Coca Cole i skratio si muke već viđenih predstava.
Četvrti član grupe je mladac tipično plastičnog i “u želji da se svidi većini” umjetnog osmijeha, koji u dobrom satu i 20 minuta, koliko je koncert trajao, ni na trenutak ne nestane s lica. To je Francesco DiCosmo, koji je zamijenio Marca Mendozu prije godinu dana. Ako opet ocijenim i njegovo vlasište, kao najmlađi član postave mogao se pohvaliti daleko najsjajnijim čelom. Tijekom koncerta održavao je kompaktnost i čvrstoću podvozja glazbe Thin Lizzy. Kao čovjek koji je najniže rangiran na hijerarhijskoj ljestvici, samo je mudro pazio da se ne približi snopu svjetlosti pod kojim bi ga netko mogao proglasiti filmskom zvijezdom, a Sykes ga posljedično zbog toga izbaciti iz benda. Ljubazan dečko ispunjavao je samo svoj goli zadatak u grupi. Bez natprosječnosti.
Dvojac Gorham/Sykes naravno zatvorenih očiju vlada karakterističnim tercnim harmonijama koje su izgradile ime Thin Lizzy i zauvijek ga nepovratno upisale u abecedarij najvećih imena rock glazbe. Solaže su ravnopravne, riffanje usklađeno. Sykes vokalno nikako ne podsjeća na Lynotta. Što se toga tiče, bio sam jako “napumpan” kad sam došao na koncert, jer su ljudi tvrdili da je Sykes vokalno izrezani Lynott. Daleko od toga. Tako može pjevati svatko tko pokušava oponašati Lynotta. Možda bi čak i Thin Lizzy opsjednuti Mat Sinner (Sinner, Primal Fear), kojeg poznaju ponajprije metalci, bio idealniji vokalist za Thin Lizzy danas. U tom bi slučaju Lizzy ubili dvije muhe jednim udarcem. Sinner bi istovremeno s pjevanjem svirao bas, Sykes bi se prebacio samo na gitaru i dobili bismo kvartet koji bi u takvom obličju i u cjelokupnom zbroju bio mnogo bliži Lynott eri Thin Lizzy. Hja, hipoteze su vrlo zanimljive, a stvarnost je obično (često nažalost) vrlo drukčija.
Da “zaključim”. Rutina i ništa više. Zvuk vrlo loš. Sykes s vokalom slabo čujan, gitare nisu bile jasne, patile su harmonije i solaže, a Aldridge je preglasio sve što se uopće dalo preglasiti. Unatoč tome, nekih 600 ljudi veselo je sijevalo u mozgu, osobito u prednjim redovima. Ljudi su pozdravili i nagradili grupu raspojasanim vladanjem tekstovima, koje su zajedno pjevali sa Sykesom i tako pomogli podići opći osjećaj rutinske praznine nastupa Thin Lizzy na viši nivo. Sljedeća stvar koja me jako razočarala i odvratila od posjeta još kojem koncertu ove postave jest ta da su gospoda s bisom zajedno svirala samo sat i dvadeset minuta, i to za cijenu od 35.00€, koliko je iznosila karta za koncert. Mama mia!
Nadalje, Sykesovo zvjezdarenje iskrilo se i u činjenici da nas je fotografe ispod pozornice otjerao odmah nakon završetka skladbe Waiting For An Alibi, dakle druge po redu na set listi. Organizator Nova Music prije toga je dao upute da se smije fotografirati prve tri skladbe (bez flasha naravno). Tko zna, možda je Sykes preskočio školske sate na kojima su učili brojanje. Gospoda su štedjela snage vrlo svjesno, što je dokazao i potez da su iz izvedbe izbacila skladbe Rosalie i Massacre, koje su bile uvrštene na repertoar. Zašto, nikad neće biti jasno. Očito im je jednostavno svejedno, a barem su više nego prekratki koncert mogli produžiti za deset minuta.
Na koncertu su se naravno isticali munjeviti početak s Jailbreak, Waiting For An Alibi i Don’t Believe A Word, odlično je godila nostalgična Dancing In The Moonlight, a točku najveće zagrijanosti koncertne izvedbe doživio je slijed skladbi Southbound i Sha-La-La. Nakon solaže na bubnjevima, atmosfera se nekako raspršila u dvorani, a gospoda su je ponovno uspostavila s Cowboy Song, dok je koncert opet oživio u završnoj Boys Are Back In Town, koja je potaknula prisutne u dvorani da opet iz sebe ispuste nešto više povratnih decibela, koji su Sykesu i kompaniji naravno bili više nego po volji.
Bis je po izboru bio iznenađujući i pisan ponajprije na kožu virtuoznosti Johna Sykesa. Počeo je skladbom Cold Sweat (“Thunder And Lightning”, 1983) te završio porcijom tercnih gitarskih harmonija koje smo mogli još dugo poslije sanjati u svojim glavicama, skladbom Roisin Dubh (Black Rose) A Rock Legend. Ukupno dakle samo 16. skladbi i laku noć. Zanimljivo je pritom spoznaja da Thin Lizzy ne uvrštavaju na popis Whisky In The Jar, skladbu kojom je Metallica vratila zanimanje masa za Thin Lizzy, kad je u devedesetima ponovno vratila tu skladbu na ljestvice radijskih postaja i vrtnjom videa na MTV-ju.
Dakle. Odlazak na Thin Lizzy nije obvezujući nakon ovog iskustva. U biti ti nakon takvog iskustva obično ostane samo moralno zadovoljstvo da si pač vidio legende na pozornici, koje međutim nisu ni izdaleka sposobne stvoriti magiju koja je vladala s Philom Lynottom. Tako je to kad nema više ni srca ni duše. I ovaj je koncert zato još jednom dokazao kolik je gubitak za glazbeni svijet Lynottov prerani odlazak na Elizejske poljane. To je bio onaj nastup koji je zbog neproživljenosti, kojoj je kumovala prevelika rutina i ležernost zastajanja mozgova članova postave u šaci stare “Lynott” slave, ostavio gorak okus i nije ga uspjela posve isprati iz usta ni prva porcija Red Bulla izmučenog posjetitelja koncerta, tijekom vožnje na povratku u rodni kraj.
Setlista
1. Jailbreak
2. Waiting For An Alibi
3. Don’t Believe A Word
4. Are You Ready
5. Bad Reputation
6. Dancing In The Moonlight
7. Still In Love With You
8. Southbound
9. Sha-La-La
10. Drum Solo
11. Emerald
12. Suicide
13. Cowboy Song
14. Boys Are Back In Town
—bis—
15. Cold Sweat
16. Black Rose
Galerija slika
