Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: O2 Arena / Dublin / Irska
Datum koncerta: 12.04.2014
Broj posjetitelja: 14.500
Cijena karte: od 54€ nadalje
Danas nas, privržence klasične rockerske baštine, ne samo na godišnjoj, nego već na mjesečnoj, pa čak i tjednoj razini rastužuju vijesti o odlasku glazbenika i grupa koje su prije desetljeća postavile temelje za razvoj povijesti rocka. U tom smislu danas mlađi glazbeni ljubitelji hvatamo još posljednje ostatke preživjelih dinosaura žanra, za kojima će nam se s godinama još kako štucati. Upravo danas tako je svijetom odjeknula vijest da se nakon četrdeset godina oprašta AC/DC. Halo, može li planet Zemlja bez njih uopće postojati?
Jedna od još uvijek šutirajućih rockerskih starina su Status Quo, legendarni britanski boogie rockeri čiji korijeni sežu u daleka šezdeseta godine. Status Quo su svoj komercijalni vrhunac dosegnuli u prvoj polovici sedamdesetih, a kroz cijelu karijeru su na domaćem britanskom tlu po broju top 20 singlova čak i najuspješniji bend ikada – u tom su statističkom segmentu prestigli čak i Beatlese i Rolling Stonese. Može li uopće neki podatak izazvati još veće strahopoštovanje?
Status Quo su se prošlog proljeća nakon nevjerojatnih trideset godina okupili u klasičnoj postavi Francis Rossi (gitara, vokal), Rick Parfitt (gitara, vokal), Alan Lancaster (bas gitara, vokal) i John Coghlan (bubnjevi) te odradili odlično primljenu turneju po domovini, a uspjeh te turneje uvjerio ih je u njezinu ovogodišnju reprizu. U ožujku i travnju tako su se ponovno zaputili na kraći put u klasičnoj »frantic four« postavi, a turneja je svoj završetak doživjela prošle subote u najvećoj natkrivenoj dvorani u Irskoj – u dublinskoj O2 Areni, koja prima gotovo 15.000 posjetitelja. Više nego dovoljan razlog da se tamo nađem i ja! Što je, naime, ljepše od prisustvovanja koncertu glazbenih legendi na njihovu posljednjem koncertu u klasičnoj postavi ikada, i to za šlag na torti na terenu na kojem su oduvijek izuzetno popularni?
Pa osvrnimo se najprije na koncertne navike Iraca. Tamo se koncertne priredbe drže unaprijed određenog vremenskog rasporeda. Strogo, bez iznimke. Po dolasku slovenskog dvojca pred Arenu atmosfera je bila sumnjivo mirna. Jasno, jer je masa ljudi dvoranu istočno od gradske jezgre već odavno ispunila, pa smo se vani nalazili samo još posljednji zakašnjeli. O2 arena nalazi se u neposrednoj blizini mosta Talbot, gdje su U2 sredinom osamdesetih snimili video za skladbu Pride (In the name of Love), a kad smo nas dvojica u pola devet navečer ušli u arenu, Status Quo su rasprodanom auditoriju već servirali pravu rock’n’roll večeru!
Bubnjar John Coghlan je prilikom prošlogodišnjeg povratka rekao da su ponovno osjetili nekadašnju kemiju i da se odlično zabavljaju. Upravo je želja za zabavom ta koja ih je još posljednji put ponovno okupila! Starci na pozornici koncerta su se prihvatili potpuno neopterećeno i s pravim pozornicom-prekopicanjem, s osmjesima na licima, jedrili kroz svoj klasični materijal, naravno uz neprekidnu bučnu podršku većinom već iskusne publike.
Iako je već prije nekoliko godina izgubio prepoznatljivi konjski rep, sijedi gospodin Francis Rossi perjanom je lakoćom kormilario brodom i tako doslovno ostvarivao stihove u prvom dijelu koncerta odsvirane skladbe Most Of The Time »May I be younger most of the time…«. Kao što je kod Status Quo već uobičajeno, Rossi je komad vokalne pogače prepustio Ricku Parfittu, a ovaj put i Alanu Lancasteru, koji se mikrofona premijerno prihvatio kod skladbe Backwater. Unatoč godinama oba su glavna vokalista imala dovoljno vitalnosti da druženje odvezu bez ozbiljnijih kiksova. Od četvorke je tako još najnemoćnije djelovao danas već 67-godišnji bubnjar Coghlan, koji je uz pomoć dugogodišnjeg iskustva, usprkos životnoj istrošenosti, rutinirano pratio tempo gitarističke trojke ispred sebe.
Glavna je svrha turneje bila ponovno oživljavanje materijala Status Quo iz godina kad su se iz psihodeličnih početaka razvili u velikane boogie / blues rocka, dakle prve polovice sedamdesetih, zaključno s albumom »Blue For You« (1976). Kvartet je bez trunke predaha jurio kroz rušilice izrazito poskočnih ritmova, poput Little Lady, sve do skladbi lakšeg bluesovskog pedigrea tipa Railroad. Nakon karakteristične snažne gitarske riffovske uvertire na pozornici se naime pojavio neslužbeni peti član Bob Young i zvučnu sliku ispunio razigranom erotikom usne harmonike. Zvuci teškog bluesa gotovo nepreglednu su masu lakim korakom odveli natrag u mladost i natjerali je na himničnu podršku kakva se obično može čuti samo na najžešćim nogometnim utakmicama. Jedan od vrhunaca koncerta nastupio je uz obradu klasika grupe The Doors, Roadhouse Blues. Razigrane improvizacije gitarskog dueta, začinjene profinjenim dodatkom usne harmonike i povremenim sudjelovanjem publike, uz Rossijev i Parfittov pritisak na gas, izbile su u složen riffovski boogie napad koji je nakon odlaska grupe s pozornice auditorij doslovno natjerao na ovacije na nogama. Oproštajne skladbe Caroline i Johnny Bye Bye samo su još potvrdile tezu da vremeplov, s obzirom na uspješan četiri desetljeća dug skok u prošlost, ipak postoji!
Sudeći prema navodima na početku serije od šesnaest koncertnih nastupa, upravo završeno putovanje bilo je posljednja turneja Status Quo u klasičnoj postavi. Završni koncert turneje u Dublinu tako je zatvorio još jedno poglavlje rock priče, u čijem su pisanju vidljivu ulogu imale i subotnje zvijezde večeri. Stoga hvala za svu glazbu i zbogom!
Setlista
1. Junior’s Wailing
2. Backwater
3. Just Take Me
4. Is There a Better Way
5. In My Chair
6. Blue Eyed Lady
7. Little Lady
8. Most of the Time
9. Rain
10. (April) Spring, Summer and Wednesdays
11. Railroad
12. Oh Baby
13. Forty-Five Hundred Times / Gotta Go Home
14. Big Fat Mama
15. Down Down
16. Roadhouse Blues
—————-
17. Caroline
18. Bye Bye Johnny
Galerija slik
