Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Saga
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 1994
Ocjena: 2/5
“Steel Umbrellas” dobar je primjer toga kako iznenadna potreba za lakom i brzom zaradom može roditi polovičan uradak koji nije dostojan dotadašnje glazbene ostavštine grupe. Odgovor na pitanje kako su legendarni kanadski art rockeri Saga godinu dana nakon odličnog “The Security Of Illusion” (1993), jednog od svojih najboljih ostvarenja kojim su oduševili golemu većinu svojih fanova, napravili tako nerazumljivo slab i neuvjerljiv album, leži u mirisu novčanica, ali i isprobavanju novog studija. Projekt od samog početka nije bio zamišljen kao regularni album Sage, a neki ga i danas gledaju iz tog kuta pa time pokušavaju barem malo ublažiti taj više nego očiti kreativni pad. Grupa je naime te godine dobila vrlo primamljivu ponudu da snimi glazbu za kratkotrajnu američku akcijsku TV seriju “Cobra” s Michaelom Dudikoffom u glavnoj ulozi (ne pitajte…stvarno odličan scenarij za savršenu umjetničku katastrofu). Nakon što su podlegli mirisu love i sjaju Hollywooda (srećom prvi i posljednji put u karijeri), odlučili su snimiti filmsku glazbu koja bi služila za pojedine dijelove serije. Na kraju je tamo iskorišten samo skroman dio toga, i to bez vokala.
Vjerojatno nitko od fanova grupe nakon njihova uspješnog povratka prog rock korijenima na prethodna dva albuma nije ni najmanje očekivao da će se opet vratiti popu. Zacijelo neka vrsta šoka, ali daleko od glavnog problema ovog albuma jer su u prošlosti već nekoliko puta dokazali da znaju napraviti i dobar pop. Tužno, ali istinito; većina pjesama na albumu zvuči kao da članovi grupe nisu bili posve srcem u cijeloj priči. Logika novca očito je prevladala nad umjetničkim zamahom i istraživanjem koji su ih dotad uvijek tjerali naprijed. Elemente prog rocka ovaj put nećete naći ni povećalom, jer na albumu većinom dominira pop rock/funk, odnosno AOR s jakim zvučnim prizvukom 80-ih (ponovno opsežna uporaba elektroničkih udaraljki i sintesajzera…umjetnička regresija, ukratko). Negusovi bubnjevi ovaj su put gotovo posve kastrirani, Gilmour si ne dopušta ni jedan vrijedan spomena solo na klavijaturama, sve se vrti u srednjem tempu, dok je Ianova gitara u produkciji namjerno gurnuta više u pozadinu kako album ne bi zvučao previše udarno. Čak i Sadler ovaj put štedi svoje uobičajene mogućnosti i većinom se radije drži lakših, ne previsokih ni preniskih dionica. Jimov bas se u međuvremenu većinom vrti oko lakih funky ritmova.
Napravili su stvarno sve da zvuče što jednostavnije i pristupačnije široj publici. Angažirali su čak i dvije prateće vokalistice kako bi zvučali još prijateljskije prema TV/radijskim valovima. Patetičnih ljubavnih balada, dakako, ne manjka. Pop su doduše dirali i u prošlosti, ali tada su bili posve srcem u tome i stvorili djela koja su slušatelju tijekom slušanja ostavila određeni pečat. Na “Steel Umbrellas” pak nakon svakog slušanja ostaje neka velika praznina, jer velikoj većini pjesama nedostaje ona karakteristična Saga energija. Unatoč svemu, i dalje je riječ o izvrsnim glazbenicima koji, čak i kad nisu srcem u poslu i sve shvaćaju više kao priliku za laku zaradu, pokažu da su majstori svojih instrumenata. Zato album nije posve bez pozitivnih iskrica. One većinom dolaze u rijetkim trenucima nadahnuća s ponekim za njih netipičnim jazzy ili funk ritmom. Nažalost, one prave, progresivne Sage nigdje nema pa se album na kraju potopi u moru dosadnih, poprilično jednoličnih pop štikli. Album kao cjelina zvuči kao neka retrogradna zbirka pop klišeja 80-ih i odražava proračunatu umjetničku regresiju. Nikad ne bih povjerovao da Saga ikad mogu zvučati dosadno, ali “Steel Umbrellas” živi je dokaz toga. Produkcija je s druge strane utjelovljenje savršenstva, što je jedna od rijetkih vrlina ovog albuma.
Album otvara “Why Not?”, koji je solidan art rocker, od svih stvari na albumu još najbliži onim klasičnim Sagama pa i najbolji komad na njemu, iako unutra ima i onaj već gotovo klišejski uvodni motiv, tipičan za filmske serije 80-ih. Ian, koji je nažalost potisnut u pozadinu, svojim prepoznatljivo udarnim rifovima i kraćim solo izletima spašava album od potpunog sloma. Tu i tamo nađu se prepoznatljive Saga melodije, no sve je skupa pomalo premekano i ucrtano u pop okvire. Tekstovi su većinom katastrofalni, baš one ljubavne klišeje. “(You Were) Never Alone” tipična je pop rock tvorevina koja bi im možda u 80-ima čak donijela hit, ali bilo bi pretjerano uspoređivati je s njihovim tadašnjim hitovima. Oni nikad nisu zvučali patetično i imali su neku dozu potrebne potentne energije i eksperimentalizma, čega ovdje ne nalazim. Pravo je iznenađenje kad se unutra čuje vrlo dobar gitarski solo. “Bet On This” savršena je AOR katastrofa s funky ritmom (sve se, naravno, vrti u srednjem tempu, Negus kao da napola spava za bubnjevima), bezveznim tekstom i ritmičkim ponavljanjem koje ne vodi nikamo. “Shake That Tree”, koju pjeva klavijaturist Jim Gilmour, jedan je od svjetlijih trenutaka albuma i primjer jedne od rijetkih pop pjesama na njemu koja je uspjela i koja slušatelja čak uspije hipnotizirati. Zasluga ide ponajprije dobrom višeglasnom refrenu (ovaj put se prateći ženski vokali izvrsno uklapaju u pjesmu), koji je provučen kroz energičan rif i dobre ambijentalne podloge na sintesajzerima.
Nažalost, onda slijedi “Password Pirate/Access Code/Password…”, jedan od najvećih sintetičko-elektroničkih promašaja koje su ikad napravili i sramota za grupu (toga si nikad nisu dopustili ni u 80-ima, kad je to još bilo popularno!). Posve sterilan, sintetički ritam, kao da je riječ o ritam mašini, neukusni elektronički zvukovi i blesav tekst. Dobar kandidat za jedan od najgorih uradaka u njihovoj karijeri. “I Walk With You” poprilično je patetična AOR balada. Od Sage nisam navikao na takve patetične balade, a ovaj put i Michaelov vokal zvuči nerazumljivo lišen svoje inače prisutne ekspresivnosti, pa se jasno čuje da nije bio posve srcem u tome. Na reizdanju albuma grupa je iz nepoznatih razloga zamijenila netipičnu, ali solidnu “(Walking) On Thin Ice” pjesmom “Push It”. Potonja ima obećavajući početak koji sadrži malo one Saga magije koje na albumu nedostaje, iako ni to nije njihov prepoznatljiv rad. Ipak sadrži barem nešto njihove prepoznatljive ritmičke razigranosti, vokal je opet onaj “pravi”, sa srcem, a unutra je i nekoliko vrlo solidnih gitarskih ukrasa. Jedan od boljih trenutaka albuma, u kojem se pokaže što su sposobni napraviti kad to žele. “Steamroller” je poprilično netipičan, gotovo bizaran funk rock eksperiment koji na kraju čak ispadne solidno. Čist funk ritam na basu, pjesma koja najbolje hvata “havajski” duh naslovnice. “Say Goodbye To Hollywood” još je jedna romantična balada, ovaj put s Gilmourovim vokalom, koji se svojim “anđeoskim” glasom prilično dobro uklapa. Poprilično otrcano, ali ipak nekako probavljivo. Završna “Feed The Fire” prilična je dosada, uvijek isti, repetitivni motiv, opet onaj funky ritam na basu koji dominira većinom stvari, bez vezne naracije i s nezanimljivim refrenom. Jedini tračak toga da je Saga u svojoj biti prog rock bend nudi dobra uporaba elektroničkih udaraljki u srednjem dijelu.
“Steel Umbrellas” predstavlja velik umjetnički pad u odnosu na prethodnika i album na kojem Saga jednostavno nisu bili oni “pravi”, jer je više bila riječ o stvaranju neke zabavne filmske priče nego o regularnom albumu (istini za volju, malo je rock grupa snimilo filmsku glazbu koja bi dobro funkcionirala i kao regularni album). “Steel Umbrellas” daleko je od onoga na što je ova grupa inače sposobna. Na njemu nema ni jedne pjesme koja bi nepoznavatelja mogla uvjeriti da su Saga art, a ne pop rock bend. Saga su više puta dokazali da mogu raditi dobar pop, ali ovaj put je žudnja za dobrom zaradom očito bila prevelika. Nadali su se velikom komercijalnom uspjehu i većoj prepoznatljivosti, no dogodilo se upravo suprotno. Brojni fanovi bili su razočarani, a album je na kraju slabo prodavan. Ako niste fan ili kolekcionar, album zaobiđite u širokom luku jer je daleko od uobičajenih Saga standarda. Naslovnica još najbolje hvata opći duh ovog albuma, jer on postiže najveću učinkovitost kao ljetni rekvizit. Tako može, među ostalim, biti zgodan za igranje frizbija na plaži, što će osobi sličnoj onoj s naslovnice zacijelo biti puno zanimljivije od njegova zvučnog sadržaja.
Postava
Michael Sadler – vokal
Ian Crichton – gitara
Jim Crichton – bas gitara, gitara
Jim Gilmour – klavijature, prateći vokal, vokal (4,9)
Steve Negus – bubnjevi, udaraljke, klavijature
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Paula Mattioli -prateći vokal
Stu Saddoris – prateći vokal
Produkcija
Saga
Popis pjesama
1. Why Not? (4:18)
2. (You Were) Never Alone (4:27)
3. Bet on This (3:53)
4. Shake That Tree (4:17)
5. Password Pirate/Access Code/Password… (3:35)
6. I Walk With You (4:01)
7. (Walking on) Thin Ice (4:46)
8. Steamroller (4:12)
9. Say Goodbye to Hollywood (4:33)
10. Feed the Fire (4:13)
Trajanje albuma: 42:15
