Izvođač: Alan Parsons Project, The
Izdavač: Arista Records
Izdanje: 1985
Trajanje: 41.58
Ocjena: 4/5
“Stereotomy” bio je pretposljednji studijski album britanskog art rock fenomena The Alan Parsons Project, koji se početkom osamdesetih pretvorio u svjetsku pop rock atrakciju. Moglo bi se reći da je ovaj uradak označio početak kraja te legendarne grupe jer je, iako je izašao iste godine kao i na tadašnjim radijskim postajama prilično popularni prethodnik “Vulture Cuture” (1985), predstavljao zalaz velikog komercijalnog uspjeha i neizbježan raspad kolektiva. Tome je zacijelo kumovala činjenica da su se oba TAPP-ova poglavara i osnivača grupe, producent i povremeni klavijaturist Alan Parsons te pjevač i klavijaturist Eric Woolfson, nakon svog najkomercijalnijeg uratka odlučila djelomično vratiti progresivnorockerskim korijenima, naravno uz potporu tehnoloških dostignuća osamdesetih.
Dvije skladbe na albumu bile su čak dulje od sedam minuta, što je nedvojbeno bio neobičan potez za grupu koja se u osamdesetima afirmirala kao tvorac velikih radijskih hitova. Produkcija je ovaj put postala malo tvrđa, sintetizatorske teksture manje uglačane nego inače, a klasična rockerska komponenta, utemeljena na ekspresivnim gitarskim frazama, nešto očitija. Filharmonijski orkestar pod vodstvom Andrewa Powella ovaj je put jedva primjetan, ali tamo gdje dobije priliku, doista se iskaže. Woolfsonovih ljubavnih balada više nije bilo, a ni njegova vokalnog doprinosa bilo je tek za uzorak, što široj publici i većini radijskih postaja, gladnih hitova, zacijelo nije bilo po volji. Pomalo je ironično da je “Stereotomy” u glazbenom smislu bio bolji album od prethodnika, a komercijalno osjetno manje uspješan.
Naslov albuma i koncept ovaj su put potekli iz klasičnog djela Edgara Allana Poea, Umorstva u ulici Morgue, gdje je riječ stereotomija označavala slike sastavljene od različitih uzoraka. Riječ je o metafori o tome kako različite slavne osobe (glazbenici, glumci itd.) pomoću “maski” oblikuju svoj javni imidž u skladu s najnovijim trendovima.
Naslovna skladba izuzetno je posrećen art rock trampolin na kojem se grupa u jednakoj mjeri poigrava elektroničkim udaraljkama, ambijentalnom sintetizatorskom pozadinom i snažnim gitarskim frazama nad kojima bdije energični vokal dugogodišnjeg suradnika Johna Milesa. Woolfsonov prateći vokal stvara izvrstan kontrast. “Bejaoulis” s Chrisom Rainbowom (ex-Camel, Runrig) u ulozi glavnog pjevača najmanje je posrećena stvar na albumu. Zapravo je prilično dosadna, jer je malo previše začinjena anakronizmima osamdesetih poput repetitivne, sintetičke ritam linije, a ni prateće vokalne linije ovaj put nisu izvedene previše oduševljavajuće.
Utoliko se više TAPP-u posrećio instrumental “Urbania”, koji zacijelo spada među najbolje instrumentale u njihovoj povijesti. Odnos između suptilnih gitarskih pasaža u domeni Iana Bairnsona i ambijentalnih sintetizatorskih tekstura lijepo je uravnotežen i oslonjen na dovoljno razigranu ritmiku da skladba još i danas zvuči zanimljivo. Malo jazzovskog šarma dodaje i saksofon. Nikakvo nije iznenađenje da je “Limelight” jedna od najljepših TAPP-ovih balada, za što je najzaslužniji gostujući vokal legendarnog Garyja Brookera (Procol Harum). Potonji je bio više nego odlična zamjena za ovaj put odsutnog Colina Blunstonea (ex-Zombies, Argent).
AOR himna “In The Real World” jedna je od rijetkih stvari na albumu s dobrim komercijalnim potencijalom. Kad TAPP zaplove u rockerskije vode, vokal Johna Milesa izuzetno se učinkovito uklapa uz Bairnsonova gitarska remek-djela. “Where’s The Walrus” je instrumental dulji od sedam minuta na kojem klavijaturisti, uz pomoć energičnih gitarskih pasaža i saksofona, dobivaju priliku stvoriti ambijentalnu veličanstvenost koja na trenutke zvuči gotovo kao podloga za neki film ili dokumentarac. Ritmički puls skladbe pomalo podsjeća na “Welcome To Pleasure Dome” tada hiperpopularnih Frankie Goes To Hollywood. Ta slikovita kompozicija donijela je grupi 1987. čak i nominaciju za grammyja u kategoriji najbolji rockerski instrumental s orkestrom.
Power balada “Light Of The World” nedvojbeno je najbolja, središnja stvar albuma, za što je ovaj put najzaslužniji fenomenalni Graham Dye (Scarlet Party), čija boja glasa dosta podsjeća na legendarnog Johna Lennona. Nježna melodija izgrađena na klaviru vrlo se dobro prepliće s dramatičnim refrenom, dok moćni simfonijski aranžmani i višeglasja dodatno ističu sveopću veličanstvenost ove bezvremenske klasike. Na kraju albuma nalaze se još dva instrumentala od po minutu, “Chinese Whispers” i “Stereotomy Two”, u kojem se ponovno javlja središnji motiv naslovne skladbe. To još malo pojačava konceptualnu komponentu albuma, koja je inače ipak najizraženija kroz neobičnu naslovnicu.
Na “Stereotomy” su The Alan Parsons Project iznenada odustali od lova na radijske hitove i djelomično se vratili svojim korijenima. Konačni rezultat bio je jedan od njihovih najzanemarenijih uradaka, čija se prava vrijednost pokazala tek mnogo godina kasnije. “Stereotomy” ne sadrži velike hitove, ali riječ je o jednom od najtemperamentnijih i najraznolikijih uradaka u povijesti art rock velikana koji svoje putove izvorno nisu započeli kao skupljači radijskih hitova. Parsons i Woolfson su se nakon izlaska “Stereotomy” morali pomiriti s činjenicom da je ime njihove grupe polako počelo nestajati s ljestvica najprodavanijih i najemitiranijih ploča, ali su nekako pronašli dovoljno snage i solidarnosti da do kraja osamdesetih stvore još dva vrlo solidna zajednička studijska projekta.
Postava
Eric Woolfson – klavir, klavijature i prateći vokal
Alan Parsons – klavijature
David Paton – bas gitara
Stuart Elliott – bubnjevi i udaraljke
Ian Bairnson – gitara
Richard “Trix” Cottle – sintetizator i saksofon
Gary Brooker – vokal
John Miles – vokal
Chris Rainbow – vokal
Steve Dye – vokal
Andrew Powell i Londonski filharmonijski orkestar
Produkcija
Alan Parsons i Eric Woolfson
Popis skladbi
1. Stereotomy (7:15)
2. Beaujolais (4:27)
3. Urbania (4:34)
4. Limelight (4:39)
5. In The Real World (4:17)
6. Where’s The Walrus? (7:34)
7. Light Of The World (6:22)
8. Chinese Whispers (1:02)
9. Stereotomy Two (1:18)
