Mjesto događanja: Padova / Gran Treatro Geox / Italija
Datum: petak, 18. 11. 2022.
Steve Hackett danas vrlo vjerojatno vrijedi za posljednjeg svoje vrste. Bivši gitarist Genesisa svojim je pogledom na svijet sviranja gitare te neslućenom inovativnošću zauvijek ostavio jednu od najvidljivijih umjetničkih gravura u definiranju žanra progresivni rock. Smatra se jednim od najpronicljivijih i najkreativnijih glazbenih umjetnika generacije koja je prije više od pedeset godina postavila progresivni rock na noge. Jedini je, naime, od generacijskih vršnjaka koji neprestano aktivno koncertira te snima i stvara svježi autorski materijal. Neprekinuto. Od svojih početaka, dakle od 1968., pa sve do danas, kad se polagano bliži 73. godini života. Samo u prošloj godini izdao je dva albuma. Prvi je bio “Under A Mediterranian Sky” (RockLine recenzija), sasvim instrumentalno i orkestralno-akustično ostvarenje, a drugi standardni studijski album “Surrender Of Silence” (RockLine recenzija). Uz to je cijelo vrijeme na turnejama. Ovog ljeta uhvatili smo ga u talijanskom Udinama. Tamo je izvodio cijeli “Seconds Out” uživo (povodom 45. obljetnice izlaska tog kultnog koncertnog albuma grupe Genesis), a zatim se u kasnu ovogodišnju jesen ponovno vratio na pozornice stare europske celine serijom nastupa na kojima je objedinio slavlje 50. obljetnice Genesisova albuma “Foxtrot”, pri čemu je repertoar kombinirao s najvidljivijim trenucima svoje dugovječne i kreativno raskošne, multifacetne glazbene karijere.
Jedan od ključnih faktora koji drži Hacketta na nogama jest, uz potpunu kreativnu slobodu i neuhvatljivo glazbeno vizionarstvo, njegova klasična (is)školovanost, koju tako lukavo ugrađuje kroz različite glazbene žanrove u svojevrstan i unikatan glazbeni konglomerat. Svime tim zapovijeda jedinstven, na milju prepoznatljiv karakter njegova sviranja. Pionirskog štiha. Hackett je postavljao standarde ‘tappinga’ i ‘sweep pickinga’, a za velikog uzora ga uzimaju, među ostalima, Brian May, Alex Lifeson i naravno onaj koji je šou ekscesom s mnoštvom viža u popularizaciji gitarskog herojstva kroz osamdesete doveo do krajnosti – to je pokojni Eddie Van Halen. Uz sve što je zapisano, od generacijskih bi vršnjaka možda još jedino išao ukorak neki Robert Fripp, koji već više od dvadeset godina ne želi snimiti novi King Crimson materijal. Ostali su stali. Bilo zbog dugogodišnje kreativne impotencije (Peter Gabriel, Phil Collins, Steve Howe,…), bilo zbog polagano slabeće zdravstvene kondicije. Nitko im to ne zamjera. No, Hackett je tu iznimka. Uz izniman studijski elan, scenska razigranost i agilnost za 72-godišnjaka i dalje je naprosto zapanjujuća.
Majstor Hackett u padovansko je mjesto događanja Gran Teatro Geox, gdje smo ga jednom, točnije 25. 9. 2015., već uspjeli diviti, ponovno stigao sa svojom dobro uigranom družinom koju čine vrhunski glazbeni talent švedsko-američkog podrijetla Nad Sylvan – vokalist koji vrijedi kao idealno sjecište Collinsa i Gabriela, zatim dugogodišnji pajdaši – svestrani puhač Rob Townsend i klavijaturist Roger King, te mlađi članovi, prije četiri godine uključeni u sastav, basist Jonas Reingold (Kaipa, The Flower Kings, Karmakanic) i bubnjar Craig Blundell (Pendragon, Steven Wilson, Lonely Robot).
Dvorana je zapravo bila posve rasprodana. Tu i tamo ostala bi prazna poneka stolica, no inače je to bila otprilike 2.500-glava množica ‘razbuktalih’ talijanskih ljubitelja progresivnog rocka! Sve dokle je doseglo oko. Hackett je ovaj put s družinom malo kasnio. Na pozornicu je krenuo u pola deset navečer (početak je bio najavljen u 21 sat i 15 minuta). U prvom je dijelu ekipa izvodila klasike Hackettove samostalne karijere. Udarni uvod uz klasiku Ace Of Wands s albuma “Voyage of the Acolyte” (1975), kojom je majstor Hackett u karijeri uvijek rado otvarao koncerte, u tren je digao publiku. Albumu “Surrender Of Silence” posvetio je pažnju samo jednom skladbom – The Devil’s Cathedral. Iskušenju vraga uslijedilo je ‘rađanje jutarnje zore’ u još jednoj klasici, Spectral Mornings, gdje je Reingold prihvatio kombiniranu dvanaestožičanu gitaru i bas gitaru. Publika se posebno uživjela u radosnu Every Day, koju u drugom dijelu zamjenjuje fenomenalan mistični instrumental, s jednim od najmarkantnijih i najprepoznatljivijih solo dionica cijele Hackettove karijere. U nastavku dva iznenađenja. Još jedna klasika s “Voyage of the Acolyte”, A Tower Struck Down, i uopće zanimljiv izbor – Camino Royale s albuma “Highly Strung” (1983), koji među poznavateljima i ljubiteljima Hacketta ne kotira baš visoko.
Bend je poslužio vrhunskom uigranošću. Užitak je promatrati mirnoću članova tijekom same izvedbe složeno zamišljenih točaka. Majstoru Hackettu ne promakne ništa. Ni trun, a njegova ekipa u realizaciji autorskih kompozicija niže nevjerojatne mostove između klasične zasnovanosti i izrazitih žanrovskih odmaka, sve do izrazitog koketiranja s elementima jazz glazbe. Skupina je prvi dio zaključila skladbom Shadow Of The Hierophant, ali bez (povremene dodatne vokalistice i gitaristice) Amande Lehmann, koja je grupu pratila na pozornicama ovog ljeta, to jest u posve instrumentalnoj izvedbi. Mračna i mistična, kao i uvijek. S motivskim repeticijama sviranima iz kruga u krug sve intenzivnije. Do fantastičnog krešenda od kojeg se ježe sve dlake na tijelu. Iskušenje kojem nema pandana. Ako netko zna dozvati mistiku u glazbu, onda su to upravo britanski glazbenici na čelu s Hackettovom generacijom.
Prvi se dio u tren okrenuo. Hackett je najavio 15 minuta stanke. Drugi dio nastupa donio je ono po što je većina te večeri došla u Gran Teatro Geox. Usred ljeta 2019. Hackett je s družinom nakon europske turneje izvodio cijeli “Selling England By The Pound” (1973) – jedan od takvih koncerata uhvatili smo sredinom srpnja 2019. u Pordenoneu, a sada je došlo vrijeme za koncertnu izvedbu još jedne velike klasike iz pionirskih godina progresivnog rocka, četvrtog albuma Genesisa “Foxtrot” (1972).
Dvorana se zamrači. Tišina. Odjednom cijelu dvoranu preplavi golem zvuk melotrona. Točnije, poplavi. Watcher of the Skies. Esencijalno. Nezamjenjivo. Jedinstveno. Hackett je svojom aktivnošću na koncertnim turnejama posljednjih godina jedini glazbenik koji klasične dane slavne prošlosti grupe Genesis može približiti svojoj publici kao na dlanu. Na pedalj. Na milimetar blizu. Pritom je fascinantno da su Genesis album “Foxtrot” napisali kad su momci imali tek 22 godine. Uz to i golem komad rock povijesti. Za današnje je vrijeme to naprosto nepojmljivo. Pogotovo kad se osvrneš još i na svemirski ep Supper’s Ready.
Hackett i ekipa su nepogrješivi. Izvedbi Genesis materijala pristupaju zapravo vrlo elementarno. Kao što su Genesis 1972. Reingold često udvostručuje Hacketta kar akustičnom gitarom, baš kao što je svojedobno činio Rutherford. Na tim dijelovima grupa ne koristi bas gitaru. Nad Sylvan je ponovno dodao onu točku na i bez koje cijela stvar ne bi imala pravi domet izraza i, napokon, pravi smisao. Više se puta na pozornici pojavio poput duha, desno od Hacketta ili na podiju iza njega. Sylvan je svakako važan i po unosu prstohvata glam teatra u svu tu beskrajnu zvučnu i kreativnu glazbenu slikovitost. Svojim vokalnim karizmom, koji bojom sažima elemente Collinsova i Gabrielova pjevanja, Genesis skladbe besprijekorno su oživjele. Hackett je zapravo intenzivirao svoje koncertne repertoare s glazbom Genesisa tek negdje od 2013. nadalje, kad mu se u ekipi pridružio upravo Sylvan. Tako je važno imati vokalista koji se približi Gabrielu ili Collinsu. No, u slučaju Sylvana možemo govoriti kar o kombinaciji obojice, što je uopće iznimna rijetkost.
Kao i uvijek, hrpa motiva dušebrižno je harmonizirana pa grupa na svojim nastupima stvara iznimno zgusnutu zvučnu sliku. Hackettova je gitara ionako odmah prepoznatljiva, tu je Rob Townsend opremljen svim mogućim puhačkim instrumentima, koji je ovaj put bio posebno usredotočen i na sviranje flaute, što je u izvorniku Gabrielov posao. Neki su dijelovi izvornika proizvoljno produljeni. U njih su integrirane finese jazza, a ponajprije re-interpretacija klasika “Foxtrot” doseže svoj očekivani krešendo uz simfonijski ep Supper’s Ready, koji u rukama Hacketta i ekipe postaje konkretno produljen, osobito u izlazu, gdje Hackett odvrti razjarenu solažu i dovede razvoj događaja do apsolutnog vrhunca, pri čemu ep naraste za dodatne tri minute.
Koncert Stevea Hacketta ostaje u trajanju od preko dva puna sata apsolutna hipnoza. I u 2022. Ništa manje, ništa više. Obveza za ljubitelje njegova lika i djela te ljubitelje glazbe klasičnih Genesisa. Glazbeni materijal klasičnih Genesisa neće tako skoro napustiti koncertni repertoar, jer integracija Genesis klasika Hackettu naprosto osigurava pune dvorane. Hackett je, međutim, svjestan da toga bez Sylvana vrlo vjerojatno ne bi bilo. Ili da cijela stvar ne bi djelovala tako prokleto blizu originalu kao što djeluje sa Sylvanom u postavi, što opet ne bi utažilo Hackettov perfekcionizam.
Kad su se okrenula dva debela koncertna sata, talijanska je publika ponovno nagradila svog heroja i njegovu ekipu gromoglasnim ovacijama koje nisu i nisu htjele jenjavati. Hackett je u Italiji doma i vrlo vjerojatno bi i sam glazbenik s lakoćom potvrdio da je riječ o jednoj od njegovih najdražih destinacija u kojima nastupa. I tu nastupa redovito. I nadajmo se da tako ostane, jer se čovjek ne zaustavlja. Na pozornici je ponovno pokazao sve ono (i više) po čemu slovi, a također je još uvijek vrlo vitalan, iskričav, zabavan te u kontaktu s publikom daje onaj, kod glazbenika (tako velikog kova) rijetko susretan osjećaj duboke zahvalnosti, ispunjenosti i na neki način velike skromnosti. Hackett ostaje genij svoje vrste. Neiscrpni glazbeni kreator, inovator i pionir, koji redovito brine za odlične scenske predstave. Ako Hacketta uživo još niste sreli, bio bi grijeh da si ne priuštite i vi posjet jednom od njegovih koncertnih nastupa. Hackett naime još uvijek redovito nastupa na svakoj turneji, i to relativno blizu zapadne slovenske granice s Italijom. Iako je vremena u velikom pješčanom satu sve manje i manje, i dalje ostaje izvanredna prilika da upotpunite i obogatite svoja koncertna iskustva.
Autor: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Ace of Wands
2. The Devil’s Cathedral
3. Spectral Mornings
4. Every Day
5. A Tower Struck Down
6. Solo bas gitara
7. Camino Royale
8. Shadow of the Hierophant
—stanka 15 min.—
9. Watcher of the Skies
10. Time Table
11. Get ’em Out by Friday
12. Can-Utility and the Coastliners
13. Horizons
14. Supper’s Ready
—bis—
15. Firth of Fifth
16. Solo bubnjevi
17. Los Endos / Slogans / Los Endos
