Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Vicenza / Teatro Comunale (Salla Maggiore) / Italija
Datum koncerta: 24.04.2013
Broj posjetitelja: 930
Dvorana Teatro Comunale usred Vicenze takoreći je idealno koncertno poprište za nastupe onih progresivnorockerskih legendi koje u svojim nedrima, čak i nakon proteklih desetljeća, i dalje njeguju izvrsnu dozu artističke sofisticiranosti, što je vjerna talijanska publika uvijek znala primjereno nagraditi. O tome smo se mogli uvjeriti već prije dvije godine, kada su u tom uglednom teatru nastupili legendarni Van Der Graaf Generator i svojim nastupom 'zapalili' dvoranu, dok se okupljeni puk gotovo zaluđivao od oduševljenja. Činjenica je da takve kultne progresivnorockerske skupine starim i vjernim talijanskim sljedbenicima, koji povremeno dovedu sa sobom i mlađe članove obitelji, i dalje nešto znače, dok kod nas oni koji ne čitaju Rockline obično uopće ne znaju da njihovi najdraži izvođači iz mladenačkih dana još postoje i organiziraju koncertne turneje.
Barem jednako poštovanje kao VDGG i njihov veliki vokalni patrijarh Peter Hammill kod naših zapadnih susjeda uživa u povijesti progresivnog rocka ništa manje važno ime; nekadašnji Genesis i GTR gitarist Steve Hackett, koji je u posljednjem desetljeću, i u studiju i na pozornicama, aktivniji nego ikad prije u karijeri. Gospodin Hackett izdao je krajem prošle godine album »Genesis Revisited II« na kojem je s izvrsnom ekipom glazbenih pomagača iznova odsvirao neke od najomiljenijih Genesis standarda. Na nekima su mu pomogli i glazbenici koji već neko vrijeme čine njegovu pratnju i koji su te večeri imali ravnopravnu ulogu u stvaranju Genesis magije.
Steve je naime odlučio da će nakon 1997., kada je uživo predstavio album »Genesis Revisited« (prvi dio), na novoj turneji nastaviti s plemenitim poslanjem oživljavanja Genesis zimzelenih skladbi, koje uživo ne izvodi nitko od njegovih nekadašnjih ‘supatnika’, odnosno preostalih bivših članova te legendarne britanske skupine. Peter Gabriel je prema vlastitim riječima sa svojom ‘adolescentskom fazom’ obračunao već 1975. i ne namjerava se vraćati ‘u prošlost’, Phil Collins se nedavno umirovio, Mikeu Rutherfordu je ‘solo’ važnije baviti se vlastitim pop rock sastavom Mike And the Mechanics, dok Tonyja Banksa odavno više zanima režiranje glazbe za opskurne filmove i suradnja s filharmonijskim orkestrom. Anthony Phillips, Hackettov gitarski prethodnik u Genesis, oduvijek se kao vrag od tamjana izbjegavao koncertnih pozornica. Najviše volje za oživljavanjem Genesis magije osim Stevea pokazao je njihov nekadašnji pjevač Ray Wilson. On se tijekom Hackettova nastupa u Milanu pojavio kao posebni gost u izvedbi triju Genesis klasika.
Te sreće tijekom gledanja Steveova nastupa usred Vicenze doduše nismo imali, no ipak nam je svima u dvorani srce zaigralo od veselja i nostalgičnog zanosa kad smo svjedočili fantastičnoj koncertnoj interpretaciji nekih omiljenih Genesis zimzelenih skladbi, i to na način koji ne uspijeva prikazati nijedan suvremeni ‘tribute to’ Genesis sastav. Karizmatični pjevač američkog podrijetla Nad Sylvan, čija boja glasa predstavlja idealnu ravnotežu između Gabriela i Collinsa, osim uvjerljivih vokalnih izvedbi domišljatom je pozorničkom koreografijom dočarao i nešto ‘Gabrielovske’ teatralnosti, premda si, očekivano, na glavu nije nataknuo lisičju masku, kutiju ili cvijet. Monumentalni energetski katalizator s albuma »Foxtrot«, »Watcher of the Skies«, gdje je klavijaturist Roger King na orguljama i melotronu pobrinuo za prvu dozu epskog veličanstva te večeri, odabran je za uvodnu izvedbu. Donekle očekivani uvodni izbor bio je izuzetno vjeran studijskom originalu, samo što si je gospodin Hackett dopustio koju gitarsku improvizaciju više. Svoje je k nešto jazzovskije obojenoj slici pojedinih aranžmana te večeri, izmjenjujući klarinet, flautu i dodatni sintisajzer, pridonio Rob Townsend.
»The Chamber of 32 Doors« vratio nas je na kultni konceptualni album »The Lamb Lies Down On Broadway« s kojeg su te večeri izveli pet skladbi. Među njima i tako relativno opskurne standarde kao što su i danas vrlo zabavni i zanimljivi »Broadway Melody of 1974«, »Cucko Cocoon« i »Hairless Heart«. Na »Fly On a Windshiled« prvi se put te večeri nakratko u ulozi glavnog vokalista našao bubnjar Gary O’Toole, zadužen za niže, ‘grublje’ vokalne dionice, koje su možda bile jedine na kojima inače odlični, hiperteatralni Sylvan nije bio najsjajniji. On nas je s druge strane posve osvojio izvrsnim pjevačkim interpretacijama »Selling England By The Pound« zimzelenih skladbi »Dancing With the Moonlit Knight te posebno »Firth of Fifth«, na kojem je svoj ‘zvjezdani’ trenutak s monumentalnom klavijaturskom solažom doživio i King. Lee Pomeroy (It Bites), najpoznatije ime u Steveovu bendu, u međuvremenu je odlično pokrivao originalne Rutherfordove bas linije i više puta prihvatio bas gitaru s dva vrata, a nekoliko puta je, baš kao nekoć gore spomenuti legendarni basist, svirao sjedeći.
Jedan od rijetkih trenutaka večeri koji nije ispao najuvjerljivije bio je »Blood On the Rooftops«, koji je glazbeno doduše bio izveden na izvrsnoj razini, što nije iznenađenje jer je to jedna od Hackettovih najdražih Genesis klasika, no gitarski je majstor ovaj put donio pogrešnu odluku kad je pjevanje glavnog vokala prepustio bubnjaru O’Tooleu. On ovaj put, kao i prilikom našeg posljednjeg susreta u Trstu, nije bio dorastao zadatku i pretjerano se mučio da uhvati izvornu Collinsovu pjevačku magiju. Za razliku od Genesis iz tog razdoblja (oko 1977.), gospodin Hackett pri izboru izvedbi nije nimalo zanemario album »Wind and Wuthering« s kojeg je na što uvjerljiviji način izveo epski niz »Unquiet Slumbers for the Sleepers…«, »…In That Quiet Earth« te »Afterglow«. Te je tri na sreću otpjevao Sylvan, koji je ostao glavni pjevač do kraja večeri. U pozadini su se između pojedinih skladbi cijelo vrijeme puštale izuzetno zanimljive projekcije, koje su bile u idealnom suzvučju s tekstovima pojedinih skladbi i tako dodatno začinile intenzivnu atmosferu u dvorani.
Negdje nakon polovice koncerta došlo je vrijeme i za izvedbu najpoznatije Genesis klasike iz Gabrielova razdoblja, ‘vrtlarskog’ hita »I Know What I Like (In Your Wardrobe)«, gdje su Steve, Nad i ostali drugovi posebno oduševili izvrsnim vokalnim harmonijama i zanimljivim dodatnim umecima na klarinetu. Eruptivni »Dance On a Volcano« i eteričnu baladu »Entangled,« klasike s majstorskog djela »A Trick of the Tail« (1976.), gospodin Hackett ‘uštedio’ je za završni dio nastupa, što se u ambijentalnom smislu pokazalo vrlo dobrom odlukom. Raspoloženje u dvorani više je puta doseglo točku vrelišta, kad jednostavno nije htjelo biti kraja pljeskanju publike, a nekoliko su puta ognjeviti Talijani čak nepozvani, prerano ustali sa sjedala i priredili pravi urnebes, kao na kakvom nogometnom stadionu. Na sreću znali su se pravodobno ‘smiriti’ kako bi glazbenici na pozornici mogli neometano nastaviti s oživljavanjem veličanstvene Genesis ostavštine.
»The Musical Box« bio je jedini predstavnik albuma »Nursery Cryme« (1971.) te večeri i time po godinama najstarija tvorevina, koja je, kao i većina Genesis zimzelenih skladbi, i uživo izvrsno izdržala test vremena i ponovno nas uvjerljivo povela prema ‘dvorcu iznad oblaka’, gdje je umirući, ružni, stari kralj posljednji put maštao o svojoj maloljetnoj sobarici. Za kraj redovnog dijela nastupa odabrali su najbolje moguće iznenađenje i izvedbu na koju je većina okupljenih u dvorani najnestrpljivije čekala; apokaliptični Genesis ‘alfa i omega’ ep »Supper’s Ready«. Teatar je gotovo eksplodirao od oduševljenja dok je Hackettova družina sve okupljene povela na nezaboravnu, više od 20-minutnu apokaliptičnu odiseju, u kojoj se međusobno susreću hodajuće biljke, antikrist i svečana procesija s križevima.
I u bisu su Steve i družina pobrinuli se za izuzetno lijepo iznenađenje kad su izveli često previđenu »Wind and Wuthering« klasiku »Eleventh Earl of Mar«, usred koje se Sylvan nakratko pretvorio u tipičnog engleskog aristokratskog kicoša sa štapom. Slijedila je kraća instrumentalistička improvizacija u koju je majstor Hackett na duhovit način utkao vodeći motiv iz svoje solo klasike »Slogans«, nakon čega su na lukav način prešli u epsku završnu poslasticu »Los Endos«. Ona je bila donekle očekivan završetak jer su je Genesis u svojim najboljim danima često izvodili za pozorničku oproštaj. Za završni i jedini stih u toj instrumentalno orijentiranoj majstorskoj skladbi na pozornicu se vratio i Sylvan i tako se pridružio ostalim članovima uz gromoglasan aplauz koji je uslijedio nakon završetka nastupa.
Misija koncertnog oživljavanja Genesis magije u izvedbi majstora Hacketta usred Vicenze bila je više nego uspješna, što znači da smo se otprilike dva i pol sata dodobra naužili nekih od najomiljenijih klasika iz glazbene priče britanskih progresivnorockerskih legendi. I to s gotovo autentičnim zvukom ‘starih dobrih dana’, samo s očito jazzovskijim prizvukom na račun Townsendova puhačkog doprinosa. Tko je tijekom koncerta načas zatvorio oči, mogao je više puta pomisliti da se ponovno našao u razdoblju između 1971. i 1977., kad je glazbena začinska smjesa Genesis još sadržavala Hackettove nezaboravne gitarske majstorije, koje su mnogi priželjkivali još dugo nakon njegova odlaska i usmjerenja prema samostalnoj karijeri.
Setlista
1. Watcher of the Skies
2. The Chamber of 32 Doors
3. Dancing With the Moonlit Knight
4. Fly on a Windshield
5. Broadway Melody of 1974
6. Cuckoo Cocoon
7. Hairless Heart
8. Firth of Fifth
9. Blood on the Rooftops
10. Unquiet Slumbers for the Sleepers…
11. … In The Quiet Earth
12. Afterglow
13. I Know What I Like (In Your Wardrobe)
14. Dance on a Volcano
15. Entangled
16. The Musical Box
17. The Supper’s Ready
—bis—
18. Eleventh Earl of Mar
19. Los Endos (incl. Slogans)
Galerija slika
