Bang Your Head!!! 2019 (treći dan) – za kraj bombastičan sudar opere i metala zvan Avantasia
Lokacija: Balingen / Messegelände (dvorana Volksbankmesse) / Njemačka
Datum: subota, 13.07.2019
Nakon mokrih dviju trećina festivala Bang Your Head 2019 stigao je i zadnji dan. Treći dan! Napokon suh. Program je tog dana većinom bio uklesan po uzoru na staru školu metala, uz nekoliko dobrodošlih odmaka koje su na pozornice donijeli nastupi sastava Candlemass, Skid Row, Tribulation, Einherejer, Omnium Gatherum, no idemo lijepo redom…
U pola dvanaest za 50 minuta su skočili, kao prvi na rasporedu zadnjeg dana festivala, Šveđani Screamer iz grada Ljungby. Revitalisti klasične ere metala, koji se rado zaljuljaju i u hard rock elemente, u desetljeću djelovanja postali su konkretno nazubljen kvintet. S tri albuma u džepu i novim, najavljenim za listopad ove godine, vehementno su zauzeli pozicije na pozornici i počeli raketirati do tog trenutka prilično lijenu i pospanu kasnojutarnju pozornicu legendarnog festivala. Vokalist Andreas Wikström ima autoritativan i teatralan vokal, odlično drži uzde u rukama dok zapovijeda u prvom redu. Da. Revitalizma je danas doduše puno i vrlo je popularan osobito među skandinavskim sastavima, no Scramer su vrlo napeto slušljiva mješavina stare škole američkog speed metala, s pljuskama NWOBHM-a, pri čemu ne čudi ako se okrznu i o poneki rif u maniri Thin Lizzy (ili njihovih revitalističkih imitatora i sunarodnjaka Dead Lord), Accept ili Saxon. Bend je istresao materijal s prva tri albuma te u njega upleo dvije posve nove skladbe »Ride On« i naslovnu skladbu nadolazećeg novog albuma »Highway Of Heroes«.
Pozornicu su naslijedili novi Šveđani. Iz Göteborga stižu RAM, koji za razliku od sunarodnjaka Screamer djeluju još desetljeće duže i u džepu imaju stoga dulji opus studijskih izdanja. Iako je album »Rod« iz 2017. i dalje aktualan, RAM su tik pred izdavanjem njegova nasljednika, ukupno šestog studijskog albuma »The Throne Within«, s kojeg su usred koncerta izveli i novu, vrlo obećavajuću Ravnfell. Kvintet zastupa ritam sekcija braće Petersson, zatim originalni gitarist Henry Granroth, nezamjenjivi i pečatni vokalist Oscar Carlquist te 2013. pridruženi gitarist Martin Jonsson. I RAM slijede ispovijed metala stare škole. RAM jednostavno ne iznevjeravaju. Fenomenalni kričač Oscar Carlquist nevjerojatno je karizmatičan i predan frontmen. Div koji je ispunio pozornicu i scensku igru jasno naslijedio od pionirskih figura vokalista stare škole metala, uključujući scensku opremu. Uz jetke vokalne eskapade nije skrivao scensku zarumenjenost, ali! Karizma tog čovjeka je fenomenalna. RAM su odlično uigrana ekipa, a njihovi koncerti uvijek jamstvo visoke kvalitete. To održavaju i iznimno markantni rifovi na kojima stoje njihove skladbe. Bend je u prvom dijelu pretežno izvodio materijal albuma »Rod« (epski Gulag, pa On Wings Of No Return) i »Subverzum« (otvarajuće točke Return of the Iron Tyrant i Eye Of The Night te u zadnjem dijelu The Usurper), u drugoj polovici pak, nakon nove Ravnfell, prešao na pogrešane skladbe prve ere djelovanja, kad je s prvijenca »Forced Entry« ispalio skladbe Sudden Impact te zaključne Machine Invaders i Infuriator. Pomalo iznenađujuće bilo je to što skupina nije izvela baš nijednu skladbu s inače savršenog albuma »Lightbringer«, dok smo s trećeg, »Death«, već u prvom dijelu čuli Flame Of The Tyrants. Kompaktan, nepopustljiv i nevjerojatno složan nastup iskusnog sastava, s velikim i dobrim izgledima za ono što nam RAM znaju donijeti u rujnu s novim albumom.
Flotsam And Jetsam danas se smatraju velikim legendama thrash metala. Posebnjaci su u tom žanru. Pred pozornicom se već okupila konkretna vojska štovatelja stare dobre škole thrash metala, a bend, kako se i očekivalo, nije iznevjerio. Sunce se konkretno upiralo u pozornicu, a bend je utrčao u nju poput roja bijesnih crvenih mrava. Govorimo o legendama. Da, a energije im ni u zrelijoj dobi djelovanja nikako ne manjka. Vehemencije, drskosti, oštrine i savršene scenske egzekucije. Teško se pomiriti s činjenicom da gledanje koncerta Flotsam And Jestsam u festivalskim uvjetima traje tek nešto manje od sat vremena. Vokalist Eric A. Knutson dobro je preživio sve oluje. Vokalno je suvereno izdržao cijeli nastup i isporučio odličnu scensku predstavu, gitarski dvojac Michael Gilbert, koji kao originalni član sastava i dalje djeluje poput mladića, i prije nekoliko godina pridruženi Steve Conley, djeluje sažeto i precizno i fenomenalan je tandem koji ne griješi. Naravno, nad svime kraljuje izvanredno bubnjanje tek prošle godine pridruženog Kena Maryja, koji je s nekoliko izvanrednih rollinga i eksplozivnošću u prijelazima te iznimno preciznom egzekucijom istih u tren razblinuo sve jalove misli da bi Flotsam And Jetsam odlaskom Jasona Bittnera, koji se prošle godine priključio Overkill, slučajno izgubili na kvaliteti. Ne svira svatko kod Alice Coopera, u sastavima Impelliterri i/ili Accept. Kapa dolje! Tu je naravno i kultni kip basista Michaela Spencera. Ove je godine bend izdao novi album »The End Of Chaos« i, kako se očekivalo, otvorio koncert novom Prisoner Of Time, a zatim brzo nanizao klasike kultne ploče odnosno prvijenca »Doomsday For The Deciever«, i to Desecrator i Hammerhead, među koje su upleli novijsku Iron Maiden (»Flotsam And Jetsam«, 2017). Prvi dio koncerta zaključila je također nova Demoliton Man, a u drugu polovicu bend je zajurišao nazubljenom i jetkom »When The Storm Comes Down«, klasikom »Suffer The Masses«, koja je u vrtlog bacila lijep broj glava pred pozornicom, no glavni vrhunac tek je slijedio, jer je skupina od tu pa do kraja koncerta zapravo ostala na klasičnom albumu »No Place For Disgrace«, kad je nanizala tri čelične klasike Dreams Of Death, I Live You Die i zaključnu, to jest naslovnu skladbu albuma. Rušilačka oluja, arizonski tornado! Bez preživjelih! Točno ono što smo se nadali prije koncerta. Legendarni bend ne odustaje i ne staje. Klasična vremena stare dobre škole thrasha oživjela su sa skupinom koja je oduvijek njegovala svoju autorsku pronicljivost i samosvojnost. Poštovanje!
Koncert se i dalje odvijao po madracima stare škole heavy metala, točnije američke. Okoštale škole klasičnog heavy i speed metala. Tu su naime Armored Saint, koji su nam, barem što se zvuka tiče, ostali dužni od prošlogodišnjeg studenoga nastupa u Zagrebu. Bend je, kako se očekivalo, izmiješao set listu, a glavnina repertoara gravitirala je izvedbi kultnih klasika. Samo jedna nova, to je Win Hands Down, i druga iz novije ere »vremena borbe za opstanak« (Creepy Feelings) s albuma »Revelation« (2000.), koja je ujedno na set listu donijela niz iznenađenja, a inače šus na šus, klasika na klasiku. U najljepšem mogućem svjetlu. John Bush u odličnoj formi velikog vokalnog zapovjednika, odjeven u za metal nespecifičnu scensku opremu koja bi više pristajala nekom balkanskom partyju, tu je nesalomivi gitarski tandem Phil Sandoval i Jeff Duncan, zatim na bubnjevima Philov brat Gonzo. Tu je naravno markantni i nevjerojatni Joey Vera, koji čini čudesa na bas gitari. Prefinjenog basista zbog njegove kvalitete i stila izabrali su za spojne koncerte u idućoj godini legendarni Danci Mercyful Fate. U Armored Saint ne treba sumnjati. Počevši s otvarajućom naslovnom točkom albuma »Raising Fear« (1987.), pa sve do zaključnog dijela, kad su se prihvatili huronske March Of The Sanint (»March Of The Saint«, 1985.), bio je to do srži iznimno vruć šou kakav si čovjek može samo poželjeti. Uz »March Of The Saint« je u početnom dijelu odjeknula i Can U Deliver, sa kultnog »Symbol of Salvation« Last Train Home te izvanredna Reign Of Fire. U drugoj polovici nastupa bend se dotaknuo i albuma »Delirious Nomad« skladbama For The Sake Of Heaviness i Nervous Man, dok je naslovnoj skladbi albuma »Raising Fear« društvo pravila i fantastična Underdogs. Krepak i kompaktan nastup velikih veterana stare škole metala, za koje se nadajmo da će ih put uskoro ponovno donijeti u loge stare europske celine.
Napokon žanrska sprega! Sat otkucava četiri poslijepodne kad se na glavnu pozornicu penju legendarni doom metalci iz Švedske Candlemass. Bend, dakle, koji je na scenu udario početkom osamdesetih, ove je godine izdao novi studijski album »The Dooor To Doom«, kojim je dokazao svoju već gotovo poslovičnu doomovsku zagrizenost i tradicionalnu privrženost zvuku i stilu koji je utemeljio ponajprije kultnim albumima izdanima u osamdesetima. Štoviše. U redove je ponovno privukao svog prvog pjevača, onog prije Messiaha, to jest čovjeka koji je pjevao vokale na studijskom prvijencu »Epicus Doomicus Metallicus«. To je Johan Längquist. On nikad nije slovio po nekoj osobitoj tehničkoj vokalnoj izbrušenosti kad ga staviš uz bok drugim Candlemass pjevačima, pa su se pojavljivala pitanja kako će izvesti vokalne zadatke. Bend je pripremio odličnu set listu u kojoj je svirao gotovo isključivo klasike osamdesetih godina, to jest materijal s prva četiri albuma, te uz to upleo samo jednu novu skladbu, koja nikako nije pokvarila set listu, a to je Astorolous – The Great Octopus. Candlemass imaju izgrađen autorski zvuk i stil. Budući da su opterećeni bisagama iskustva i nevjerojatnom kilometražom, i ovaj su put na koncertu u Balingenu jednostavno isporučili briljantan nastup te već samom svojom pojavom konkretno začinili programsku ponudu ovogodišnjeg izdanja festivala. Längquist je bio suveren, u svemu suveren. Također se s godinama pretvorio u karizmatičnog sijedog kovrčavog čiču koji je izuzetno dobro i spretno držao publiku čvrsto uza se. Karizmu Messiaha, naravno, ne treba očekivati, kao ni razinu izvedbe klasika sastava s albuma na kojima je pjevao Messiah, no Längquist se posve dostojno uklopio u svoj zadatak i opravdao status ponovno pridruženog legendarnog prvog pjevača sastava. Bend je svoj epski crni marš kroz prostranstva upaljenih svijeća i trulih nadgrobnih ploča otvorio s »Nightfall« klasikom The Well Of Souls (kasnije su joj se pridružile još Dark are the Veils of Death i pred kraj Bewtiched), tu je jedina »Ancient Dreams« točka Mirror, Mirror, pa ništa manje jedina »Tales Of Creation« točka Dark Reflections, dok je bend svoju crnu mučninu i mašovanje doveo do završnog vrhunca, kad je (kako se očekivalo) poslužio još s dvije klasike kultnog prvijenca »Epicus Doomicus Metallicus«, i to A Sorcerer’s Pledge te zaključnu Solitude. Za ovaj sat oblaci i sivilo ponovno su prekrili nebo. Samo bi nebo trebalo opet »zaplakati«, pa bi mjera bila puna (Ne! Kiše smo imali preko glave)! Sve u svemu. Izvrsna predstava.
Slijedio je nastup još jednog kultnog američkog heavy metal sastava Metal Church, koji povratkom pjevača Mikea Howea doživljava pravi preporod. Bend je tako u razmaku od dvije godine nanizao dva nova studijska albuma, aktualni »Damned If You Do« tek prošle jeseni. Skupinu vodi nepokolebljivi »riffmeister« Kurdt Vanderhoof, na bubnjevima se u ekipu uključio bivši W.A.S.P. bubnjar Stet Howland – sjećanje na prošli sastav čuva njegova našminkanost oko očiju, tu je iskusni basist Steve Unger i mlad, ali iznimno agilan gitarist Rick Van Zandt, s kojim se skupina predstavila prije nekoliko godina na tolminskom Metaldays festivalu, kad je u sastavu još pjevao Ronnie Munroe. Ukratko. Set lista je ovaj put prikazala kompleksniju Vanderhoofovu stranu komponiranja. Vanderhoof je inače višeslojno otesan glazbenik, zapravo se glazbeno ne ograničava, a to odražava i često razigran razvoj kompozicija, iako Metal Church inače pripadaju okoštaloj staroj školi metala. Tako je bend u središte postavio najnoviji uradak »Damned If I Do«, s kojeg je u svežnju od deset skladbi izveo naslovnu, By the Numners i The Black Things. Jedan album »unatrag«, to jest predlani album »XI«, zastupala je »Needle And Suture«, koju je bend odsvirao odmah kao drugu po redu. Skupina je u repertoar vratila i nešto više materijala iz razdoblja kad je glavne vokale nakon Michaela Waynea u ekipi preuzeo Howe, i to uvijek upaljujuću »Hanging In Balance« klasiku Gods Of A Second Chance te dvije »Blessing in Disguise« točke, to jest Badlands i zaključnu Fake Healer. Bend je pretežno statičan na pozornici, osobito oba gitarista, s Vanderhoofom na čelu, dok je tu statičnost posve razbio hiperaktivni Howe, koji je pretrčao što se pretrčati dalo i preznojio hektolitre znoja. Rumenilo na licu i napete vratne žile u popodnevnoj pripeki o tome su zorno svjedočili. Howe je inače izvrsno vrištao, pogodio sve najviše položaje, iako mu je pred sam kraj čujno popustilo malo snage. Od kultnih klasika bend se prihvatio »Metal Church« klasike, inače fenomenalne Beyond the Black, dok su joj društvo pravile još dvije »The Dark« kompozicije, epska mini suita Watch The Children Pray i Start The Fire. Bend stoji iza svojih autorskih tvorevina nove ere i to je glavno. Na pozornici vidno uživa, a kemija koju isijava je briljantna. Hrpa šala, između ostalog i snimanje smart phoneom basista Stevea Ungera, koji se u tome nestašno dokotrljao sasvim do Vanderhoofa. Ukratko. Bend zrači izuzetnom vedrinom. Za još koju klasiku skupini je ponestalo vremena, tako da ćemo je morati loviti na nekom od klupskih špilova. Nadajmo se da će se na tlu stare celine pojaviti ponovno što prije, što bliže i naravno na što duljoj turneji!
Za vrijeme koncerta Metal Church oživjela je i dvoranska pozornica, kamo su se u pola šest poslijepodne uputili razgrađivati nazubljeni američki hard rock kratkohlačnici i klinci Kickin’ Valentina. Poderana oprema, prstohvat glam šminkanja, koketiranje s punkom, starom školom hard rocka, koju je kod Guns N’ Roses nekoć konkretno popularizirala figura Slasha, ali zvuk nazubljen, niže ugođen, masan i s koprenom groovea. Sve to daje uvid u skupinu koja je nekako pronašla svoj stvaralački trag pod »slobodnim« suncem. Kvartet djeluje od 2013. i u džepu ima dva studijska albuma i EP te brzo jaše prema trećem studijskom uratku. Zastupaju ga: vokalist D.K. Revelle, gitarist Heber Pampillon, basist Chris Taylor i bubnjar Jimmy Berdine. Svoju su predstavu Kickin’ Valentina podredili predstavljanju svog aktualnog studijskog albuma »Imaginery Creatures«. Spomenimo i to da je bend ovdje na Bang Your Headu trebao nastupiti već prošle godine, no u zadnji je čas otkazao nastup. Unatoč preklapanju s koncertom Metal Church, u dvorani se skupila prilično lijepa hrpa znatiželjnika, koja je svjedočila bijesnoj scenskoj predstavi četvorice nestašnih mamojebaca, gdje je za dobru energiju brinuo osobito nabrijani vokalist D.K., s kapicom nabijenom preko čela i na oči, pardon tamnih Ray Ban naočala, i u vokalnom pogledu nerijetko podsjetio na Killcode vokalista Toma Morriseya. Bend koji dakle obećava i bend koji će, ako izdrži u takvom žaru, osigurati i budućim generacijama prvorazrednu dozu dobrog hard rock žura!
Tko ga je jebo! I zadnji dan bilo je hrpa nezahvalnog preklapanja. Jedno takvo bilo je između finskih melodičnih death metalaca Omnium Gatherum i američkih veterana glam metala Skid Row. Za žanrovske puriste odluka je ipak laka, za ostale znatiželjnike koji bi htjeli biti na oba mjesta, pak teška. Cijelu smo stvar tako kombinirali, a više pozornosti posvetili finskom sekstetu iz grada Karhula. Bend je predstavio odličan novi studijski album »The Burning Cold« te otvorio koncert invazivnom i otrovno melodičnom te navijenom Gods Go First, gdje se elementi death metala i klasične glazbe odlično sporazumijevaju i ujedno predstavljaju ovu skupinu i laiku odmah na vrlo reprezentativan način. Nažalost, zvučni uvjeti bili su sfeleri i gitare tijekom koncerta nisu bile razgovijetno čujne, a ni growl karizmatičnog frontmena Jukke Peikonena nije bio dovoljno jasno izdvojen u miksu zvučne slike. Kratko su navukle naravno i klavijature, koje obično uvijek prve nastradaju kad zvuk nije dobro pripremljen. Bend se usredotočio na izvedbu repertoara iz kasnije ere djelovanja od »New World Shadows« nadalje prema novom albumu, to je era u kojoj su Omnium Gatherum razvili svoj autorski bit inkorporacijom sve velikopoteznijih i složenije razigranih glazbenih aranžmana. Dvorana je bila slabije posjećena zbog preklapanja, a i samog profila posjetitelja festivala, koji je navikao na nastupe klasičnih metal i hard rock sastava. Nepravedno, ali nema veze. Omnium Gatherum su pristupili svom snagom, a pogled na Jukku bio je već pomalo zabrinjavajuć, kad se s vokalista doslovno cijedilo usred paklenski usijane dvorane. Dečki su s novog albuma izveli još skladbe Refining Fire i Be The Sky, s prethodnika »Grey Heavens« (2016.) skladbe Frontiers i Skyline, zatim izveli i dvije točke s albuma »Beyond« (2013.), i to New Dynamic te The Unknowing, te se naslovnom skladbom dotaknuli i odličnog albuma »New World Shadows« (2011.). Kompaktan i u svemu odličan nastup. Prava mjera bestijalnosti i izuzetne muzikalnosti, kao i epske bombastike, upletene u osnovni povod nadahnuća göteborškim naslijeđem melodičnog metala, iako je jasno da Finci to nadahnuće »zapakiraju« u posve novu recepturu. Bend dolazi u listopadu u Ljubljanu. Budite tamo!
Dolazak Skid Row donio je poželjno razgibavanje programa trećeg festivalskog dana. Kultni glam metalci, koji su se početkom devedesetih uzdigli među »besmrtne«, nastupaju nakon ponovnog okupljanja naravno bez Sebastiana Bacha, što je neka vrsta prokletstva, pa ipak. S njim više nikako ne nalaze zajedničke točke. No sve do 2015. više je nego dostojno tu dužnost obavljao karizmatični Johnny Solinger, koji je iz nepoznatih razloga 2015. napustio ekipu, a u njoj je na mjestu vokalista novo zaposlenje pronašao bivši Dragonforce slavuj ZP Theart. Sabo, Hill i Bolan ostaju originalni članovi ekipe, što je od ključne važnosti, jer su svi redom autori glazbe Skid Row! Skid Row ne mogu ispucati mimo jer žive na slovu kultnih uradaka »Skid Row« (18 and Life, Big Guns, I Remember You, Makin’ a Mess, Piece of Me, Sweet Little Sister i za zaključak očekivana Youth Gone Wild) i »Slave to the Grind« (In a Darkened Room, Livin’ on a Chain Gang, Monkey Business, spomenuta Slave to the Grind). I ekipa se obaju uradaka marljivo držala i na koncertu u Balingenu, kad je već uvodno udarila sa Slave To The Grind. Smiješno da skupina u cijelosti ignorira album »Subhuman Race«, koji ni po čemu nije loš. Kako god, debeli sat druženja s najvećim trenucima obaju kultnih albuma isporučio je, kako se očekivalo, pravo veselje. Doduše, ZP Theart nema ni mrvicu takve karizme kao slavni prethodnik, koji se vokalom upisao na prva tri studijska albuma, niti mu je vokalno mnogo blizu, što je inače šteta, a s druge strane i prednost. Bend svira odlično, a »ponarodjeli zimzeleni« i dalje pale u punokrvnoj dozi. Bend je na pozornici iznimno agilan i živahan. Skupina je negdje na sredini podigla koncert na još višu razinu kad je odsvirala Psycho Therapy (Ramones), a u repertoar se uvukla i Thickskin« (2003) točka Ghost. Ekipa koja kroz cijelu karijeru ima očite probleme s traženjem zamjena za pjevače, sa ZP Theartom funkcionira posve suvereno, no usprkos tome čovjek bi na njegovu mjestu zamislio pretežno »dobrog dečka«, nestašnog tipa s više magnetizma i energetskog žara. Bend inače svira izvrsno.
Tribulation su dobili poveliku minutažu od sedamdeset minuta, a srećom su s koncertom počeli i pola sata prije nastupa glavnog nositelja trećeg dana festivala Avantasije. Tako se u to vrijeme u dvorani skupio i brojniji broj slušatelja, što je bend svojom pojavom i zaslužio. Riječ je naime o vrlo cijenjenim švedskim gothic black metalskim vukodlacima koji su u ovom repertoaru daleko najviše pozornosti posvetili svom aktualnom studijskom albumu »Down Below« (2018.), s kojeg su odsvirali skladbe Lady Death (otvaranje koncerta), Lacrimosa (zaključna točka koncerta), a između su upleli još Nightbound, The Lament, Cries From The Underworld i The World. Nevjerojatno je kako bogat, zlokobno grmeći i pogubni zvuk stvara cijeli kvartet na pozornici. Tome treba pribrojiti i vrlo dobre zvučne uvjete i naravno izuzetnu uigranost ekipe. Tu je iznimno prodorno i uništavajuće autoritativno grcanje basista i frontmena Johannesa Anderssona, koji svojim scenskim teatrom udahnjuje poseban ugođaj mračnoj slici skladbi! Dio koncerta smo preskočili da napunimo baterije za veliko finale zadnjih triju nastupajućih sastava. Tribulation su inače već nastupali i kod nas, ove godine ponovno i u sklopu festivala Metaldays. Nikad ne razočaraju kad stoje na pozornici! Bend je na koncertu festivala Bang Your Head!!! uz nove izvodio i skladbe albuma »Formulas Of Death« (Suspiria de profundis, Ultra Silvam) i »The Children Of The Night« (Melancholia, Strange Gateways Beckon, The Motherhood of God).
Sve je bilo spremno za nastup glavnog nositelja trećeg dana ovogodišnjeg izdanja festivala Bang Your Head!!! Ujedno i za završni koncert na glavnoj pozornici! Ta je čast pripala projektu Avantasia, koji vodi Tobias Sammet, inače karizmatični vokalist i skladatelj, a koji je ovim projektom uspješno ukrstio operu i metal te nekako prilično nenadano uspio i u komercijalnom smislu. Uspjeh je toliki da je svoj matični sastav Edguy stavio na čekanje i hladno. Taj uspjeh projekta iznenađuje utoliko više jer se dogodio u razdoblju kad ekstremni pristupi u razvoju suvremenog metala prednjače, a power metal, ukrašen simfonijskim elementima, nekako je preživjela priča. Ali ne u slučaju projekta Avantasia. Atraktivnost inače predvidljive glazbene receptura Sammet je osigurao ustrajnim pozivima posebnim gostima, koji sudjeluju pretežno u ulozi vodećih vokalista na Avantasia albumima i svojim su se djelovanjem unutar matičnih sastava zauvijek velikim slovima upisali u svijet rocka i metala. Sammet je s Avantasijom ove godine izdao novi studijski album »Moonglow«, koji je i bogato predstavio u Balingenu. Na pozornici je okupio prateću ekipu koju čine na bubnjevima njegov Edguy drug Felix Bohnke, izvrsni gitaristi Sascha Paeth (ex-Heaven’s Gate) i Oliver Hartmann (Hartmann), zatim klavijaturist Miro Rodenberg, pa basist Andre Neygenfind te prateći pjevači: Herbie Langhans, Adrienne Cowan i Ina Morgan. Ono što je vrlo vjerojatno kumovalo najvećoj posjeti od svih koncerata u sklopu cijelog festivala su naravno gostujući pjevači koji su izvodili pojedine točke, i to: Jørn Lande (Jorn), Bob Catley (Magnum), Ronnie Atkins (Pretty Maids), bez kojeg ne smije proći niti jedan Bang Your Head festival, zatim Eric Martin (Mr. Big) i Geoff Tate (Operation: Mindcrime, ex-Queensryche)
Repertoar je bio nekako smisleno sastavljen po svežnjevima točaka koje izvode pojedini pjevači na studijskim albumima, kako bi izmjena tijekom koncerta bilo što manje. Dodajmo da »Moonglow« nije jedino gostovanje citiranih gostiju. Gostovali su na prošlim albumima. Tako je uvod pripao Sammetu, koji nije zaboravio u svom šaljivom stilu kroz domišljate poticaje uporabom humora odmah razveseliti publiku. U tome mu je pomogla i prskanje s neba, koje je iznenadilo baš sve. Tijekom komada Book Of Shallows Samett se osvrnuo na cat walk i rekao: »Vraga, ovaj komadić pozornice bio je prije nekoliko trenutaka još suh? Ljudi, kako je to moguće?« Ukratko. Scenska kulisa izdašno opremljena dodatnim podestima ispred i iza pozornice, proširena i posebno bogata bila je reflektorska rasvjeta, tu su bili čitavi topovi odnosno salve konfeta i nad svime naravno, gotovo sat i pol dugačak spektakl koji je obuhvatio izvedbu točaka sa svih albuma skupine (vidi set listu u nastavku). Eric Martin pojavio se na pozornici pri izvedbi nevjerojatno domišljate i posrećene obrade Sembellova izvornika skladbe Maniac, koja je bila uporabljena u glazbenoj podlozi za film »Flashdance« (ah, ti slatka nostalgijo osamdesetih)! Geoff Tate odpjevao je Alchemy, Invincible i umjesto Kiskea Reach Out For The Light, a prvi od gostiju na pozornici se pojavio Jorn Lande, kojem su pripale The Raven Child i Lucifer. I tako dalje…
Budući da se maratonski nastup Avantasije preklapao s nastupom norveških viking metalaca Einherjer, radije smo se posvetili potonjima i nakon pola sata gledanja Avantasije ušli u dvoranu Volksbankmesse, gdje su svoj novi i ukupno osmi studijski album »Norrøne Spor« predstavljali čvrsti i nepopustljivi Norvežani. Bend ove godine broji 26 godina djelovanja, s usputnom stankom koja je trajala od 2004. do 2008. Einherjer su nedavno iz trija izrasli u kvartet. Glavnom vokalistu i basistu, golemom Frodeju Glesnesu, ništa manje originalnom gitaristu Akselu Herløeu i bubnjaru Gerhardu Storesundu pridružio se još tehnički izrazito dotjerani mlađi član i gitarist Ole Sønstabø, koji je zbog svojih virtuoznih vrlina usred koncerta zaslužio i gitarsku solo točku. Bend se drži provjerene receptura od koje ne odstupa mnogo. U novijim točkama ima osjetno više vikinške folk estetike, a u starijim komadima Einherjer su približeni elementima tradicionalnog black metala. Rifovi su sirovi, ritmovi elementarni, a uz prodorno i markantno grcanje, koje vodi skladbe u sličnoj energetskoj dimenziji, atmosfera koju Einherjer stvaraju djeluje kao mantra. Hipnotički. Ugođaj koji te usisa. Bend je uz novije točke novog albuma i albuma »Av oss, for oss« u repertoar upleo i starije točke iz prve ere djelovanja albuma »Blot«, »Far Far North« (naslovna skladba albuma) i prvijenca »Dragons of the North« (također naslovna skladba albuma). Unatoč tome što je Frode manje-više cijelo vrijeme potisnut iza mikrofona, oba gitarista spretno iskorištavaju pozornicu i trčanjem amo-tamo brinu za podizanje dinamike događanja. Bend je u vrlo dobroj formi, osobito je Frodeovo grcanje uvjerljivo i zadržava snagu! Kad su Einherher zaključili koncert malo prije tri četvrt jedanaest, Avantasia su upravo završavale svoj svemirski koncert, tako da smo u nastavku naravno uživali u vatrometu, čime Bang Your Head!!! održava svoju tradiciju.
A ipak festivala još nije bilo kraja. U dvorani je bio najavljen još jedan nastup! Nešto za fanove skupine Manowar. Bolje od originala. To ipak ne ide? Ili ipak? Naravno da ide, ako na pozornicu stupi Ross »The Boss« Friedman i sa svojom pratećom postavom izvede sat i pol dug koncert do vrha ispunjen Manowar klasicima nastalima u eri Rossova boravka unutar Manowar (1980 – 1990)! Dovoljno, dakle, da je upisan kao koautor kultnih klasika prvih šest Manowar albuma, što uz »Triumph Of The Steel« zapravo (ruku na srce) predstavlja bit diskografskog opusa sastava, koji se osobito u zadnja dva desetljeća previše puta hvata suvišnih poteza samohvale umjesto da sklada novu glazbu. No Rossa, koji za to nema vremena i već davno nije dio takvih priča, prate na pozornici odlični glazbenici predvođeni bubnjarom Steveom Bologneseom (Into Eternity, Death Dealer), basistom Mikeom LePondom (Symphony X) i pjevačem Marcom Lopesom, koji je, da kažem otvoreno, više nego dostojna aproksimacija originalnog vokala Erica Adamsa. Bend je pripremio sanjivu set listu na kojoj je izvodio gotovo u cijelosti samo Manowar materijal prvih šest albuma, a između upleo i »By Blood Sworn« točku Fistful Of Hate, koja pripada skupini Ross The Boss. Bend je potrgao okove. Friedman je stvorio znameniti sirovi, grmeći i divljački »konanski« zvuk, bestijalni i vrelokrvni Lopes nije stajao ni sekunde mirno, kad ga je razdirao sav taj neprestani teatar. Ritam sekcija briljantna. Drugačije ne ide. I rezultat? Bolje od originala. Svakako! Rossa za predsjednika. Isporučuje točno ono što nedostaje aktualnim Manowar koncertima. Pravo srce. Redale su se (jedna za drugom): Blood Of The Kings, Death Throne, The Oath, Wheels Of Fire, Thor (The Powerhead), Dark Avenger, Gloves Of Metal, Sign Of The Hammer, Metal DAze, Blood Of My Enemies, Kill With Power, Fighting The World, Battle Hymn, a koncert je zaključila Hail And Kill. Predstava koja u tren proleti i predstava nakon koje s užitkom kažeš: »Još!«
Festival Bang Your Head!!! 2019 tako je završio. Nešto manje zvučnih imena na pozicijama glavnih nositelja festivala nego inače, opet nekoliko previše ponavljajućih imena koja su gotovo stalnica festivala i vrlo malo ekskluzivnih nastupa koji su nekoć bili stalnica festivala. Ali tako to ide. Vremena su sve teža i novca je sve manje. Svoje je ove godine pridonijelo i loše vrijeme, a posjet je ove godine zapravo bio slabiji nego što se moglo očekivati. Kako god. Renome festivala ostaje netaknut, a Bang Your Head zadržava naziv jednog od najvažnijih i najprestižnijih europskih metal festivala. Tako će ostati i ubuduće. Za 2020. festival je već potvrdio prvi paket nastupajućih, i to: Unleashed, Rage, Heathen, dužnici Hardcore Superstar, Kissin’ Dynamite, Skullfist, Winterstorm, Tankard, Memoriam, Space Chaser i Leatherwolf. Vidimo se, dakle, opet iduće godine u Balingenu, na jubilarnom, to jest 25. izdanju znamenitog festivala Bang Your Head!!!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista AVANTASIA:
1. Ghost in the Moon
2. Book of Shallows
3. The Raven Child
4. Lucifer
5. Alchemy
6. Invincible
7. Reach Out for the Light
8. Maniac
9. Dying for an Angel
10. Lavender
11. The Story Ain’t Over
12. The Scarecrow
13. Twisted Mind
14. Avantasia
15. Let the Storm Descend Upon You
16. Mystery of a Blood Red Rose
17. Shelter from the Rain
18. Lost in Space
—dodatak—
19. Farewell
20. Sign of the Cross / The Seven Angel
