Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Storm Corrosion
Izdavač: Roadrunner Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 47:24
Ocjena: 4.5/5
Projekt Storm Corrosion odgovor je na pitanje što se dogodi kad svoje snage udruže svestrani engleski gitarist/klavijaturist/pjevač Steven Wilson (Porcupine Tree, Blackfield, No-Man) i izvrsni švedski gitarist/klavijaturist/pjevač Mikael Åkerfeldt (Opeth) – savršena ezoterična apokalipsa monumentalnih ambijentalnih razmjera na kojoj se njihovi brojni glazbeni utjecaji križaju u savršenu cjelinu. Pritom se, ne obazirući se previše na vlastitu glazbenu prošlost s matičnim sastavima, doista uspijevaju stvoriti nešto novo i zanimljivo. Stari prijatelji, koji su u prošlosti, od 2001. nadalje, kad je Wilson producirao Opethov album »Blackwater Park«, već nekoliko puta uspješno surađivali, odlučili su stvoriti zajednički projekt koji bi bio odraz njihove ljubavi prema ostavštini legendi eksperimentalne glazbe, ponajprije nekih kultnih izvođača i majstora (mračnog) ambijenta kao što su primjerice King Crimson, Comus, Popol Vuh i Talk Talk.
Na »Storm Corrosion« nema ni traga prog metalu s kojim se obično povezuju njihovi matični sastavi (osobito Opeth). Zbog toga većina metalaca koji su od Storm Corrosion očekivali album u stilu Opethove klasike »Damnation« (2003) sigurno neće biti pretjerano oduševljena, ali to je njihov problem, ako je s vremena na vrijeme tako teško otvoriti u glavama zabetonirana ograničenja uskih žanrovskih okvira. Umjesto ‘pilastih’ električno-gitarskih fraza i napada bubnjarskih kataklizmi na »Storm Corrosion« cijelo vrijeme vladaju utjecaji ambijentalne glazbe, folka, psihodelije i naravno progresivnog rocka s prstohvatom jazza. Oba prog rock velikana dobro su među sobom razdijelila vokalne zadaće. Wilson se ovaj put, uz pomoć londonskog povremenog orkestra, u potpunosti posvetio sintisajzerima i stvaranju aranžmana, dok je Åkerfeldt odsvirao sve gitarske dionice.
Kroz valovanje kompleksnih i moćnih ambijentalnih zavjesa na »Storm Corrosion« se cijelo vrijeme na hipnotičan način miješaju Åkerfeldtova nordijska mrakobnost dugih zima i Wilsonova keltska melankolija drevnih kamenih krugova. Konačni rezultat toliko je intenzivan da album svojom eteričnom magijom slušatelja u trenu ‘usisa’ u sebe. Postapokaliptični uvod »Drag Ropes«, na kojem vlada Åkerfeldtov melankolični vokal, doslovno se utapa pod težinom mračnih orkestralnih ambijentalnih zavjesa. Sve skupa pomalo podsjeća na King Crimson iz razdoblja između 1969. i 1971. Atmosfera cijelo vrijeme raste u intenzitetu, ponajviše zahvaljujući moćnim popratnim vokalnim harmonijama, Åkerfeldtovu strpljivom pletenju akustično-gitarskih akorda i razlomljenim udaraljkama u režiji kultnog bubnjara Gavina Harrisona (Porcupine Tree, King Crimson). Kaotične vokalne harmonije u srednjem dijelu zvuče kao da su izvučene iz devetog kruga Danteova pakla, dok se minimalističke gitarske improvizacije u svezi s rastućim valovanjem melotrona slijevaju poput komadića izblijedjele nade usred krvavih podzemnih rijeka. Wilsonovi orkestralni aranžmani kroz cijeli su album slika i prilika zarazne ambijentalne veličanstvenosti.
Naslovna skladba, gdje inicijativu preuzima Wilsonov prepoznatljivi ‘ožalošćeni’ vokal, koji svojom pripovjednom snagom uz pratnju akustične gitare cijelo vrijeme brine za rastuću dramu, također je sastavljena od slojevitih ambijentalnih nijansi na račun dražesnih pastoralno-orkestralnih aranžmana. Eterične vokalizacije dočaravaju rustikalno raspoloženje nekih davnih, antičkih vremena, kad su se gradili oltari u čast stoljećima zaboravljenih bogova. Sve što slušatelju preostaje jest prepustiti se orkestralnom valovanju, koje ga u drugom dijelu skladbe iznenada dovede u središte kaotičnih improvizacija, sve dok u zaključku ponovno ne zavlada lijep i mističan ambijent.
»Hag« se zbog turobnog i na trenutke pomalo jezivog raspoloženja odlično nadovezuje na svoj naslov i tekst, kad si nije teško zamisliti usamljenu staru babu odnosno vješticu u straćari usred šume poput neke slavenske Babe Jage. Mrakobni orkestralni intenzitet sijeku kratki klavirski umeci, dok Wilson ne može iz svoje kože pripovjedača potresnih tužaljki. U drugom dijelu skladbe iznenada, poput groma iz oblačnog neba, udari bijesan gitarski rif, kojemu se pridruži i lavina kaotičnih bubnjarskih improvizacija majstora Harrisona. »Happy« unatoč svom naslovu nije ništa veselije djelo od ostalih na albumu; izrazito melankolična melodija polako se izgrađuje preko istančanih akorda na akustičnoj gitari i eteričnih vokalnih meandara, dok u pozadini na račun orkestralnih zavjesa drama cijelo vrijeme raste u intenzitetu.
»Lock Howl« jedan je od boljih ambijentalnih eksperimenata na inače kvalitetno vrlo uravnoteženom albumu, koji mjestimice čak odiše konceptualnošću, iako službenog koncepta navodno nema. Tu se ponovno miješaju moćne orkestralne zavjese te pastoralna akustična melodija na gitari, dok intenzivno raspoloženje cijelo vrijeme raste i slušatelja odvede negdje na daleki sjever usred maglovitih šuma. U drugom dijelu zavlada izrazito tmuran i jezovit motiv, koji ponovno podsjeti na zlatna vremena King Crimson i Comus, nakon čega uz pomoć nepredvidljivih gitarskih i udaraljkaških improvizacija napeto raspoloženje ponovno polako izlazi iz mračnih kotlina i poleti prema nebu.
Zaključni ep »Ljudet Innan«, glavni kandidat za ambijentalno najintenzivniji uradak na albumu, predstavlja konačni trijumf prelijepih eteričnih vokalizacija, sve dok s vremenom inicijativu ne preuzmu hipnotični orkestralni aranžmani, koji slušatelja potresu svojom mističnom љepotom. Åkerfeldtovi presudni gitarski umeci poput su začina usred simfonijski i pastoralno obojene ambijentalne magije.
»Storm Corrosion« je postapokaliptična ambijentalna posmrtna misa, stvorena na zgarištu poganskih bakanalija, kakvu mogu zajedno stvoriti samo glazbenici takvog kova kao što su gospoda Wilson i Åkerfeldt. Brojni metalci, ponajprije tradicionalni Opeth sljedbenici, ali i oni ljubitelji Porcupine Tree koji se kunu u ‘prog metalnu’ fazu tog kultnog sastava, doduše će vrpoljiti nosom zbog premalo predvidljivog zvuka, ali činjenica je da je eklektičnim prijateljima uspjelo stvoriti bestidno zarazan ambijentalni album koji svakim ponovnim slušanjem samo još raste u intenzitetu i kojim su dokazali da mogu po mili jubav pustolovno istraživati neka glazbena područja na koja se do sada još nisu upustili, a istodobno postizati izvrsne rezultate.
Postava
Mikael Åkerfeldt – gitara i vokal
Steven Wilson – klavijature i vokal
Gavin Harrison – bubnjevi
Ben Castle – drvena puhačka glazbala
Londonski povremeni orkestar – orkestralni aranžmani
Produkcija
Mikael Åkerfeldt i Steven Wilson
Popis skladbi
1. Drag Ropes (9:52)
2. Storm Corrosion (10:12)
3. Hag (6:28)
4. Happy (4:53)
5. Lock Howl (6:09)
6. Ljudet Innan (10:20)
