Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1974
Trajanje: 36:31
Ocjena: 5/5
»Stormbringer« bio je deveti studijski uradak britanskih teškorokerskih legendi Deep Purple te drugi i ujedno posljednji album Mark III postave, koja je na glavnim vokalima imala pjevačke velikane Davida Coverdalea i Glenna Hughesa. Naslov albuma i istoimene uvodne klasike, prema Coverdaleovim riječima, inspiriran je mitološkim bićem, koje na odličnoj naslovnici predstavlja krilati konj iz starogrčke mitologije Pegaz. David je tek nakon izlaska ploče saznao da se tako zove i mistični crni mač u vlasništvu protagonista Elrica iz fantasy romana legendarnog britanskog pisca znanstvene fantastike i fantasyja Michaela Morcocka, koji je, među ostalim, sudjelovao u pisanju tekstova za legendarne sastave Hawkwind i Blue Öyster Cult.
Originalni naslov albuma trebao je glasiti »Silence« i imati prilično blesavu naslovnicu s glamuroznom divom, no na kraju je na sreću pobijedila sklonost većine članova benda prema romantici i misticizmu. Izvrstan omot i najbolji logotip grupe u njihovoj povijesti odigrali su važnu ulogu u uspješnom plasiranju funkom obojenog »Stormbringera«, koji unatoč izvrsnom glazbenom sadržaju u mnogočemu nažalost i danas ostaje jedno od najzanemarenijih ostvarenja Deep Purple uopće, iako se na njemu nalazi nekoliko najljepših vječnozelenih bisera u cijeloj karijeri ove kultne teškorokerske grupe.
Legendarni kvintet, koji je ovaj put otišao na snimanje u München, odlučio je pri oblikovanju zvučne slike novog studijskog projekta graditi na kapitalu sjajnog prethodnika »Burn« (1974), uz tu važnu razliku da su uz očuvanje svoje tradicionalne teškorokerske udarnosti na »Stormbringeru« dali znatno slobodniji put unosu elemenata funka, što je odgovaralo svim članovima benda osim genijalnog, ali hirovitog gitarskog čarobnjaka Ritchieja Blackmorea, koji je postajao sve nezadovoljniji novim zvučnim smjerom i već je u tišini skovao plan kako će napustiti grupu koja mu je donijela svjetsku prepoznatljivost.
Velikom ljubitelju bluesa Blackmoreu, koji se u to vrijeme počeo sve više oduševljavati i klasicističkim, osobito barokno obojenim aranžmanima te tradicionalnom narodnom glazbom, što će početi ostvarivati na svojim budućim projektima, išlo je na živce što je funk, ponajviše zahvaljujući Hughesu, ali i Coverdaleu, počeo zvučno dominirati i istiskivati njegovu viziju Deep Purple u kojoj nije dopuštao mnogo demokratskog odlučivanja. Tijekom nastajanja albuma ostalim je članovima na svaki način želio nametnuti obradu klasike prog rock grupe Quatermass »Black Sheep Of The Family«, koju je na kraju morao sačuvati za prvijenac svog budućeg projekta Rainbow. Uz to što je čovjek u crnom tada već mislima bio kod Rainbow, koje je osnovao zajedno s legendarnim pjevačem Ronniejem Jamesom Diom (1942-2010), pravo je čudo da je »Stormbringer« na kraju ispao tako dobro i sadržavao nekoliko prekrasno inovativnih ideja na kojima su zablistale pojedine vrline svih članova benda.
Uvodno-naslovni tvrdorokerski rušilac može se označiti kao svojevrstan stilski nastavak klasike »Burn«, jer ih povezuje prilično slična struktura i glavni riff, uz tu razliku da je »Stormbringer« zahvaljujući šarenim uvodnim sintesajzerskim umecima u režiji legendarnog klavijaturističkog virtuoza Jona Lorda (1941-2012) nešto profinjeniji uradak s posve drugačijom naravi glavnog refrena. Coverdaleov moćan vokal, koji pripovijeda priču o apokaliptično zasoljenom dolasku mitološkog donositelja oluje, ponesen je na krilima rušilačke gitarske fraze i masivnih bubnjarskih prijelaza Iana Paicea. Nešto sramežljive Hughesove vokalne dionice unose i malo soulovskog šarma, dok Blackmoreove melankolične gitarske improvizacije uz podršku vatrene bubnjarske kataklizme temperamentnu atmosferu zagrijavaju do samog vrelišta.
Zabavni blues-funk rockerski hibrid »Love Don’t Mean a Thing« lijepa je prilika da Coverdaleov erotski zadimljeni vokalni pristup dobije krila, jer su legendarnom pjevaču oduvijek neizmjerno odgovarale sve skladbe koje su sadržavale pridjev ‘love’. Njegovu srceparajuću pjevačku izvedbu, unutar koje je, kao i obično, fatalna žena koja ovaj put ne smije biti samo lijepa, nego i bogata, oplemenjuju Hughesovi našopirjeni soulovski manirizmi, koji stvaraju odličan kontrast između dvaju vokalnih stilova. Ritchiejeve bluesom obojene gitarske fraze uz pospane ritmičke nijanse osiguravaju prilično jednostavnu strukturalnu kostur-skicu, ali i izuzetno intenzivnu atmosferu, koja u trenu podsjeti na pustinjske ravnice američkog srednjeg zapada.
Na »Holy Man«, još jednom zanimljivom funk eksperimentu, koji je inspiriran susretom s američkim vjerskim propovjednicima, glavni vokalni žezlo preuzima odlično raspoloženi Hughes, koji priređuje nezaboravnu emotivnu izvedbu. Melankolične harmonije između gitarskih pasaža i razgranatih klavijatura prava su nirvana i tvore izrazito nostalgično raspoloženje, koje vrhunac doživljava u moćnom refrenu. Vječnozeleni »Hold On«, na kojem vladaju moćne vokalne harmonije i harmonična izmjena obaju glavnih pjevača, jedan je od najslikovitijih standarda »Stormbringera«. Ovaj funk-blues hibrid začinjen nestašnim erotizmom odlikuju kompleksne ritmičke nijanse i izražen refren u kojem se kose romantični višeglasi. Coverdale i Hughes ponovno se nadmeću tko će kod seksualno motiviranog gukanja pod prozorom izabrane fatalke uliti više emocija koje se međusobno neprestano bore, dok Blackmore gastronomskom gitarskom solažom nakratko preuzima glavnu zvjezdanu ulogu te uz pomoć Lordovih suptilnih klavirskih pasaža još proširuje hudomušno zasoljenu sveopću atmosferu.
Sljedeća klasika, »Lady Double Dealer«, za promjenu je potentan tvrdi rocker, temeljen na rušilačkoj gitarskoj frazi, borbeno raspoloženim bubnjevima i Coverdaleovu nabrušenom vokalu, koji vrhunac doživljava u jednostavnom, ali moćnom refrenu. Hughes si uz pomoć slikovitih vokalnih harmonija ne može pomoći da unutar neposredne i udarne atmosfere ove ljutite Coverdaleove ispovijesti o podmuklој ženi ne unese i nešto funkerske profinjenosti. »You Can’t Do It Right« potpuni je funkerski trijumf s blagim bluesovskim prizvukom, gdje tempo diktiraju potentne bas linije i odlično tempirani bubnjarski kroševi, dok sve povezuje inovativan gitarski riff i suptilan sloj klavijatura. Dok je Coverdaleov vokal ponovno glavni izvor klasične bluesovske melankolične neutješnosti, Hughesov pjevački pristup unutar skladbe unosi svoj uobičajeni funkerski hedonizam. Lordove improvizacije na sintesajzeru malo zapapre prilično jednostavnu ritmičku skicu iznad koje vladaju sjajne vokalne harmonije.
U ubrzani tempo postavljen »High Ball Shooter«, na kojem se ponovno miješaju različite stilske silnice, još je jedna prava Purple klasika i još danas jedan od najzabavnijih Mark III uradaka na kojem Blackmore poslužuje jedan od najinovativnijih, ali i najšaljivijih gitarskih riffova u cijeloj karijeri. Ritmičke su nijanse ovaj put na račun veće bubnjarske razigranosti i melodičnih bas dionica nešto kompleksnije, dok je moćni refren konačni rezultat šarenog, do kraja energičnog pjevačkog dvoboja između dvojice vokalnih protagonista. Briljantna Lordova solaža na Hammond orguljama djeluje kao mana s neba i nešto što se gotovo kronično propuštalo kroz prvu polovicu albuma.
Nostalgično remek-djelo »The Gypsy«, koje je po strukturi i atmosferi već vrlo blizu Ritchiejevim ranim uspjesima s Rainbow, nije samo jedna od najboljih Mark III klasika, nego cijele Deep Purple karijere. Blackmoreov romantični gitarski riff uz harmoničnu vokalnu pratnju u režiji obaju glavnih pjevača uz suptilno tempirane bubnjarske prijelaze brine se za nezaboravno romantično raspoloženje. Da sve to već poprilično vuče na Ritchiejevu buduću grupu brinu se i mistični tekst o tajanstvenoj Ciganki i plačuća gitarska solaža kojom čovjek u crnom sve one koji su bili neposlušni njegovim diktatorskim zahtjevima šalje do vraga.
Sasvim na kraju nalazi se potresna blues rock balada »Soldier of Fortune«, po strukturi najjednostavnija, ali po atmosferi najbolja skladba na cijelom albumu, koja i danas ne prestaje oduševljavati svojom romantično-nostalgičnom intenzivnošću. Glavni ‘zvijezda’ ove neopisivom melankolijom prožete klasike, koja je i danas glavni kandidat za najiskrenije otpjevanu Deep Purple baladu, jest Coverdale sa svojim srceparajućim pjevanjem. Ono se ponosi rijetko slušanom emocionalnom iskrenošću u kojoj se istodobno miješaju bol i neopisiva nostalgija uz pjevačevo spoznanje da će unatoč nezaustavljivom starenju vječno slijediti vlastito srce. Blackmoreovi nježni uvodni akordi s vremenom se slijevaju u plačuću gitarsku solažu, koja odražava pastoralne keltske vizije, koje će uspjeti posve ostvariti kao član Rainbow. Coverdale tu besmrtnu baladu, koju su pri nastanku cijenili samo on i Ritchie, prije nego što je omilila i preostalim trojici članova, i danas izvodi na koncertnim nastupima svoje grupe Whitesnake i njome obično zaključuje njihove koncerte.
»Stormbringer« je doletio iz oblačnog neba, došao, vidio i pobijedio te tako Deep Purple u Mark III postavi donio njihovo posljednje remek-djelo, koje se može pohvaliti izuzetno sočnim stilskim začinima. U njegovoj sredini doduše dominira funk, ali su svi tradicionalni teškorokerski elementi, koji su im donijeli svjetsku slavu, još uvijek tu. Većinom pozitivan odnos publike prema ovom previđenom, ali izvrsnom albumu ipak nije uspio uvjeriti Blackmorea, koji je uz rijetke kompozicijske iznimke bio nezadovoljan njegovom konačnom zvučnom slikom, da ne spakira kofere i ne započne vlastitu teškorokersku sagu zvanu Rainbow. Preostala četvorica članova nakon u mnogočemu potresnog gubitka jednog od najboljih gitarista svih vremena, važnog skladatelja i osnivača nisu dugo mudrovali te su što su brže mogli počeli preko audicija tražiti novog gitarista. Blackmoreovo mjesto na kraju je pripalo svestranom američkom gitarskom biseru Tommyju Bolinu (1951-1976) i za Deep Purple započelo je još jedno novo, kratkotrajno i vrlo burno razdoblje, koje nažalost nije imalo sretan kraj.
Postava
David Coverdale – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Glenn Hughes – vokal, bas gitara
Jon Lord – orgulje, klavijature
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Deep Purple i Martin Birch
Popis skladbi
1. Stormbringer (4:03)
2. Love Don’t Mean A Thing (4:23)
3. Holy Man (4:28)
4. Hold On (5:05)
5. Lady Double Dealer (3:19)
6. You Can’t Do It Right (2:24)
7. High Ball Shooter (4:26)
8. The Gypsy (4:13)
9. Soldier Of Fortune (3:14)
