Izdavač: EMI Records
Datum izlaska: 16. 11. 1974.
Produkcija: Deep Purple & Martin Birch
Trajanje albuma: 36.31 min
Žanr: Hard Rock / Heavy Rock
Ocjena: 10/10
“Stormbringer” je bio deveti studijski uradak britanskih teškorockerskih legendi Deep Purple te drugi i ujedno posljednji album postave Mark III, koja je na glavnim vokalima imala pjevačke velikane Davida Coverdalea i Glenna Hughesa. Naslov albuma i istoimene otvaraće klasike, prema Coverdaleovim riječima, inspiriran je mitološkim bićem, koje na odličnom omotu predstavlja krilati konj iz starogrčke mitologije Pegaz. David je tek nakon izlaska ploče saznao da se tako zove i mistični crni mač u posjedu protagonista Elrica iz fantasy romana legendarnog britanskog pisca znanstvene fantastike i fantasyja Michaela Morcocka, koji je, između ostalog, sudjelovao u pisanju tekstova za legendarne sastave Hawkwind i Blue Öyster Cult.
Originalni naslov albuma trebao je glasiti »Silence« i imati poprilično blesavu naslovnicu s glamuroznom divom, no na kraju je na sreću pobijedila sklonost većine članova benda prema romantici i misticizmu. Izvrstan omot i najbolji logotip grupe u njihovoj povijesti odigrali su važnu ulogu u uspješnom plasiranju funkom obojenog »Stormbringera«, koji unatoč izvrsnom glazbenom sadržaju, nažalost, još i danas ostaje jedno od najzanemarenijih ostvarenja Deep Purple uopće, iako se na njemu nalazi nekoliko najljepših vječnozelenih bisera u cijeloj karijeri ove kultne teškorockerske grupe.
Legendarni kvintet, koji se ovaj put zaputio na snimanje u München, odlučio je pri oblikovanju zvučne slike novog studijskog projekta graditi na kapitalu sjajnog prethodnika »Burn« (1974), uz tu važnu razliku što su, osim očuvanja svoje tradicionalne teškorockerske udarnosti, na »Stormbringeru« dali znatno slobodniji put unosu elemenata funka, što je odgovaralo svim članovima benda osim genijalnog, ali hirovitog gitarskog čarobnjaka Ritchieja Blackmorea, koji je postajao sve nezadovoljniji novim zvučnim smjerom i već je tiho skovao plan kako će napustiti grupu koja mu je donijela svjetsku prepoznatljivost.
Velikom ljubitelju bluesa Blackmoreu, koji se u to vrijeme počeo sve više oduševljavati i klasicističkim, ponajprije baroknim aranžmanima te tradicionalnom narodnom glazbom, što će početi ostvarivati na svojim budućim projektima, išlo je na živce što je funk, ponajviše zaslugom Hughesa, ali i Coverdalea, počeo zvučno dominirati i istiskivati njegovu viziju Deep Purple u kojoj nije dopuštao mnogo demokratskog odlučivanja. Tijekom nastanka albuma ostalim je članovima na svaki način htio nametnuti obradu klasika prog rock sastava Quatermass »Black Sheep Of The Family«, koju je na kraju morao sačuvati za prvijenac svog budućeg projekta Rainbow. Uz to što je čovjek u crnom tada mislima već bio kod Rainbow, koje je osnovao zajedno s legendarnim pjevačem Ronniejem Jamesom Diom (1942-2010), pravo je čudo da je »Stormbringer« na kraju ispao tako dobro i sadržavao nekoliko predivno inovativnih ideja na kojima su zasjale pojedine vrline svih članova benda.
Otvaračko-naslovni tvrdorockerski rušitelj može se označiti kao svojevrstan stilski nastavak klasika »Burn«, jer ih povezuju prilično slična struktura i glavni rif, uz tu razliku što je »Stormbringer« zahvaljujući šarolikim uvodnim sintesajzerskim umetcima u režiji legendarnog klavijaturističkog virtuoza Jona Lorda (1941-2012) nešto profinjeniji uradak s posve drugačijom naravi glavnog refrena. Coverdaleov moćan vokal, koji pripovijeda priču o apokaliptično začinjenom dolasku mitološkog donositelja oluje, ponesen je na krilima rušilačke gitarske fraze i masivnih bubnjarskih prijelaza Iana Paicea. Pomalo sramežljivi Hughesovi vokalni udjeli unose i nešto soulovskog šarma, dok Blackmoreove melankolične gitarske improvizacije uz podršku vatrene bubnjarske kataklizme temperamentnu atmosferu zagrijavaju do samog vrelišta.
Zabavni blues-funk rockerski hibrid »Love Don’t Mean a Thing« lijepa je prilika da Coverdaleov erotski zadimljeni vokalni pristup dobije krila, jer su legendarnom pjevaču oduvijek neizmjerno odgovarale sve skladbe koje su sadržavale pojam ‘love’. Njegovu srceparajuću pjevačku izvedbu u kojoj je, kao i obično, fatalna žena koja ovaj put ne smije biti samo lijepa, nego i bogata, oplemenjuju Hughesovi nakostriješeni soulovski manirizmi, koji stvaraju odličan kontrast između dvaju vokalnih stilova. Ritchiejeve bluesom obojene gitarske fraze uz sanjive ritmičke nijanse osiguravaju prilično jednostavnu strukturnu skicu, ali i iznimno intenzivnu atmosferu, koja te u trenutku podsjeti na pustinjske ravnice američkog srednjeg zapada.
Na »Holy Man«, još jednom zanimljivom funk eksperimentu, nadahnutom susretom s američkim vjerskim propovjednicima, glavno vokalno žezlo preuzima odlično raspoloženi Hughes, koji priređuje nezaboravnu emotivnu izvedbu. Melankolične harmonije između gitarskih pasaža i razgranatih klavijatura prava su nirvana i tvore izrazito nostalgično ozračje, koje vrhunac doživljava u moćnom refrenu. Vječnozeleni »Hold On«, na kojem vladaju moćne vokalne harmonije i skladna izmjena dvojice glavnih pjevača, jedan je od najslikovitijih »Stormbringer« standarda. Ovaj funk-blues hibrid, začinjen nestašnim erotizmom, krase kompleksne ritmičke nijanse i izražen refren u kojem se šire romantična višeglasja. Coverdale i Hughes ponovno se natječu tko će u seksualno motiviranom gurukanju pod prozorom odabrane fatalke uliti više međusobno neprestano zavađenih emocija, dok Blackmore gastronomskom gitarskom solažom nakratko preuzima središnju zvjezdanu ulogu te uz pomoć Lordovih suptilnih klavirskih pasaža još proširuje šaljivo začinjenu sveopću ambijentalnost.
Sljedeći klasik, »Lady Double Dealer«, za promjenu je moćan tvrdi rocker, utemeljen na rušilačkoj gitarskoj frazi, borbeno raspoloženim bubnjevima i Coverdaleovu nakostriješenom vokalu, koji vrhunac doživljava u jednostavnom, ali moćnom refrenu. Hughes si uz pomoć slikovitih vokalnih harmonija ne može pomoći a da unutar izravne i udarne atmosfere ove ljute Coverdaleove ispovijesti o podmuklој ženi ne unese i nešto funkerske profinjenosti. »You Can’t Do It Right« potpuni je funkerski trijumf s blagim bluesovskim prizvukom, gdje tempo diktiraju moćne bas-linije i odlično tempirani bubnjarski krošei, dok sve povezuju inovativan gitarski rif i suptilan sloj klavijatura. Dok je Coverdaleov vokal ponovno glavni izvor klasične bluesovske melankolične neutješnosti, Hughesov pjevački pristup unutar skladbe unosi njegov uobičajeni funkerski hedonizam. Lordove improvizacije na sintesajzeru malo zapapre prilično jednostavnu ritmičku skicu nad kojom vladaju sjajne vokalne harmonije.
U ubrzani tempo postavljeni »High Ball Shooter«, u kojem se ponovno miješaju različite stilske silnice, još je jedna prava Purple klasika i još i danas jedno od najzabavnijih ostvarenja Marka III, na kojem Blackmore poslužuje jedan od najinovativnijih, ali i najšaljivijih gitarskih rifova u cijeloj karijeri. Ritmičke nijanse su ovaj put zahvaljujući većoj bubnjarskoj razigranosti i melodičnim bas dionicama nešto kompleksnije, dok je moćan refren konačni rezultat šarolikog, do kraja energičnog pjevačkog dvoboja između dvojice vokalnih protagonista. Briljantna Lordova solaža na Hammond orguljama djeluje kao mana s neba i nešto što se gotovo kronično nedostajalo kroz prvu polovicu albuma.
Nostalgično remek-djelo »The Gypsy«, koje je po strukturi i atmosferi već vrlo blizu Ritchiejevim ranim uradcima s Rainbow, nije samo jedan od najboljih klasika Marka III, nego i cijele karijere Deep Purple. Blackmoreov romantični gitarski rif uz skladnu vokalnu pratnju u režiji dvojice glavnih pjevača te suptilno tempirane bubnjarske prijelaze pobrinut će se za nezaboravno romantično ozračje. Za to da sve zajedno već poprilično vuče prema Ritchiejevoj budućoj grupi pobrinuli su se i mistični tekst o tajanstvenoj Ciganki i plačna gitarska solaža kojom čovjek u crnom sve one koji su bili neposlušni njegovim diktatorskim zahtjevima šalje bestraga.
Posve na kraju nalazi se potresna blues rock balada »Soldier of Fortune«, po strukturi najjednostavnija, a po atmosferi najbolja skladba na cijelom albumu, koja još i danas ne prestaje oduševljavati svojom romantično-nostalgičnom intenzivnošću. Glavni ‘zvijezda’ ovog klasika prožetog neopisivom melankolijom, koji je još i danas glavni kandidat za najiskrenije otpjevanu baladu Deep Purple, jest Coverdale sa svojim srceparajućim pjevanjem. Ono se ponosi rijetko čuvenom emotivnom iskrenošću u kojoj se istodobno miješaju bol i neopisiva nostalgija pri pjevačevoj spoznaji da će unatoč nezaustavljivom starenju vječno slijediti vlastito srce. Blackmoreovi nježni uvodni akordi s vremenom se slijevaju u plačnu gitarsku solažu, koja odražava pastoralne keltske vizije, što će ih uspjeti posve ostvariti kao član Rainbow. Coverdale ovu besmrtnu baladu, koju su pri nastanku cijenili samo on i Ritchie, prije nego što se svidjela i ostalim trojici članova, još i danas izvodi na koncertnim nastupima svoje grupe Whitesnake i njome obično zaključuje njihove koncerte.
»Stormbringer« je doletio s oblačnog neba, došao, vidio i pobijedio te tako Deep Purple u formaciji Mark III donio njihovo posljednje remek-djelo, koje se ponosi iznimno sočnom stilskom začinom. U njegovoj jezgri doista dominira funk, no svi tradicionalni teškorockerski elementi koji su im donijeli svjetsku slavu i dalje su tu. Većinom pozitivan odnos publike prema ovom previđenom, ali izvrsnom albumu nije uspio uvjeriti Blackmorea, koji je uz rijetke skladateljske iznimke bio nezadovoljan njegovom konačnom zvučnom slikom, da ne spakira kovčege i ne započne vlastitu teškorockersku sagu zvanu Rainbow. Preostala četvorica članova nakon, u mnogočemu potresnog, gubitka jednog od najboljih gitarista svih vremena, važnog skladatelja i osnivača nisu dugo okolišali te su što su brže mogli počeli putem audicija tražiti novog gitarista. Blackmoreovo mjesto na kraju je pripalo svestranom američkom gitarskom biseru Tommyju Bolinu (1951-1976) i za Deep Purple započelo je još jedno novo, kratkotrajno i vrlo burno razdoblje, koje nažalost nije imalo sretan kraj.
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Stormbringer (4:03)
2. Love Don’t Mean A Thing (4:23)
3. Holy Man (4:28)
4. Hold On (5:05)
5. Lady Double Dealer (3:19)
6. You Can’t Do It Right (2:24)
7. High Ball Shooter (4:26)
8. The Gypsy (4:13)
9. Soldier Of Fortune (3:14)
Postava:
David Coverdale – vokal
Glenn Hughes – vokal, bas-gitara
Ritchie Blackmore – gitara
Jon Lord – orgulje, klavijature
Ian Paice – bubnjevi
