Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Tiger Moth Tales
Izdavač: White Knight Records
Izdanje: 2015
Trajanje: 41:29
Ocjena: 4.5/5
Peter Jones slijepi je, ali upravo zato još briljantniji britanski multiinstrumentalist, skladatelj, aranžer i pjevač, koji je pod imenom Tiger Moth Tales šokirao suvremenu progrock scenu odličnim prvijencem »Cocoon« (2014), koji se najviše svidio svim ljubiteljima Genesisa i raznih neoprog predstavnika. Jones je još u ranim tinejdžerskim godinama zbog rijetke bolesti izgubio vid, pa se zatekao u glazbi i s vremenom maksimalno razvio svoj izniman talent.
Nakon ranih glazbenih izleta u svijet popa, pa čak i nastupa u komercijalnom TV showu X Factor, Jonesa je naposljetku pobijedila dugogodišnja ljubav prema simfonijskom prog rocku, osobito kad je odlučio stvoriti svoj već spomenuti, ambiciozni prvijenac, koji je ujedno bio i konceptualni, djelomično autobiografski album o rastanku od idiličnog djetinjstva i prijelazu u odraslu dob. Jones je već na »Cocoon« temeljito fascinirao svojim izvanrednim skladateljskim sposobnostima, vrhunskim sviranjem baš svih instrumenata na albumu te istodobnim posjedovanjem baršunastog, a ujedno karizmatičnog glasa, a u sjećanje je dozvao najbolja vremena starih dobrih Genesisa. Jones inače među svoje glavne glazbene uzore uz Genesis i Stevea Hacketta ubraja i Queen, dok od novijih prog izvođača posebno cijeni Big Big Train, Frost*, Haken i razne projekte švedskog majstora Roinea Stolta.
Prašina oko njegova prvijenca još se nije dobro slegla, a Jones je već snimio svoj drugi Tiger Moth Tales konceptualni projekt naslova »Story Tellers – Part One« na kojem je spojio simfonijski prog rock, opet pod snažnim utjecajem klasičnih Genesisa, sa svijetom dječjih bajki, priča i životinjskih basni, koje su mu očito omiljena tematika. Takva fuzija i nije tako neobična ako se samo sjetimo klasičnih Genesisa, koji su se u tekstovima preko raznih glazbenih kutijica, ostarjelih kraljeva, harlekina, divovskog korova, čudesnog zdenca i rogatih posjetitelja iz čudesnih krajeva često doticali (izgubljene) dječje nevinosti i tražili inspiraciju u raznim romantičnim, fantazijskim svjetovima i mitologiji.
Jonesova tehnika sviranja gitare pod zamjetnim je utjecajem Stevea Hacketta, ali i Anthonyja Phillipsa, dok određeni aranžmani i ambijentalni segmenti prilično podsjećaju na »Wind & Wuthering« (1977) eru Genesisa, tako da će svi ljubitelji simfoprog romantike i gitarskog neoklasicizma neizmjerno uživati slušajući pojedine skladbe. To se čuje već na uvodnom »Beauty Falls«, ljupkom instrumentalu i zanimljivom folk-simfoprog hibridu, gdje se Jones pokazuje i kao prilično vješt flautist. Naslovna skladba puna je starinske čarolije, melodramatike i autentičnog viktorijanskog melosa, koji je bio tako karakterističan za Jonesove simfoprog heroje. Jonesov vokal pun je teatralnog patosa, koji se odlično smjestio uz suptilne, simfonijske aranžmane kroz koje češće provuče poneku razgranatu gitarsku improvizaciju. »Beauty Sleep«, u kojem Jones svira 12-žičnu akustičnu gitaru i flautu, odmah podsjeti na poneki od Hackettovih ili Phillipsovih pastoralno zvučećih pothvata uz koje se pred očima pojave zelene livade s kojih se upravo dižu jutarnje izmaglice.
Humoreskna skladba »A Kids Tale« s druge je strane čista zafrkancija s izdašnom dozom crnog engleskog humora, koja podsjeća na razigranu, međufazu između dječje bajke, basne i neke seoske burleske, gdje se Jones pokazuje ne samo kao odličan multiinstrumentalist, nego i kao odličan glasovni imitator i komičar. Kroz njegovu teatralnu vokalnu izvedbu uz usputno, uglavnom duhovito gitarsko improviziranje prilično uvjerljivo ožive razne osobe i životinje iz već spomenutog koncepta.
Stvari se malo ozbiljnije okreću na simfonijskom epu i viktorijanskoj drami »The Quest For Beauty«, gdje Jones potvrđuje svoj izniman osjećaj za melodičnost i gradnju dojmljivih aranžmana. Usput mimogred ubaci i strastven orijentalni motiv, građen na pentatonskim ljestvicama. »The Pipper«, koji govori o bajkovitom sviraču iz Hamelina koji je hipnotizirao sve štakore i gradsku djecu, sadrži poprilično avangardnih odmaka s prelomljenim ritmičkim načinima te obilje burleskih vokalnih umetaka. Završni, melankolični instrumental »Beauty Awakes« otvara se kao neka vojna koračnica, ali se preko moćnih gitarskih varijacija brzo pretvori u još jedno ambijentalno putovanje bajkovitim svijetom uz Jonesovu krajnje emocionalnu pjevačku izvedbu.
»Story Tellers – Part One«, djelo jednog jedinog čovjeka, jedno je od najljepših neoprog iznenađenja u 2015. Neoprogrock scena očito je doista dobila jedan od najvećih i najsvestranijih talenata u posljednjih nekoliko godina, koji uz izniman tehnički um u takvom glazbenom pokretu donosi i prečesto zanemaren humor. Ujedno se album cijelo vrijeme ponaša s izvrsnom, retro produkcijom, u kojoj nema pretjerane, moderne i često plitke zvučne ‘povošćenosti’, što se dosta često događa nekim suvremenim prog izvođačima.Prosto je nevjerojatno što u studiju s pravilnom uporabom tradicionalnih instrumenata može stvoriti samo jedna (slijepa!) osoba, ako ima pravu volju, vjeru u sebe, izvanredne skladateljske i virtuozne vještine te neizmjernu ljubav prema kvalitetnoj glazbi. Svi oni koji možda sumnjaju u Jonesov odrski talent mogu poslušati Tiger Moth Tales koncertni album »Live At The Borderline« (2015), na kojem je hiperproduktivni slijepi genij također sve instrumente odsvirao posve sam.
Postava
Pete Jones – vokal, svi instrumenti
Produkcija
Pete Jones
Popis skladbi
1. Beauty Falls (3:51)
2. Story Tellers (5:40)
3. Beauty Sleeps (4:43)
4. A Kids Tale (6:08)
5. The Quest for Beauty (4:28)
6. The Piper (12:52)
7. Beauty Awakes (3:47)
