Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Colosseum II
Izdavač: Bronze Records
Izdanje: 1976
Ocjena: 5/5
Colosseum II bili su kultni britanski jazz rock fusion sastav koji je, nakon raspada svog drugog profesionalnog benda Tempest, 1974. osnovao Jon Hiseman, najpoznatiji kao bubnjar i glavešina legendarnih progresivnorock pionira Colosseum. Hiseman se najprije udružio s legendarnim sjevernoirskim gitarskim herojem Garyjem Mooreom (ex-Thin Lizzy), što je značilo da je nova verzija Colosseum već na startu bila puno udarnija i usmjerenija na gitaru. Legendarni glazbenici su nakon zajedničkih jamova preostala dva člana postave počeli novačiti šele 1975., kad su počeli pripremati teren za studijski prvijenac. Među imenima koja su se zamalo našla u Colosseum II bili su i Mark Clarke (ex-Uriah Heep, Colosseum, Tempest, Mountain), Duncan MacKay (10cc, The Alan Parsons Project, Kate Bush) i Graham Bell (Skip Bifferty).
Nakon mukotrpne potrage za pravim glazbenicima za njihov ambiciozni novi projekt, Hiseman i Moore su se na kraju odlučili za klavijaturista Dona Aireya (ex-Cozy Powell’s Hammer), basista Neila Murraya (ex-Gilgamesh, Cozy Powell’s Hammer) i škotskog pjevača Mikea Starrsa, tri još neafirmirana glazbena talenta koji su kasnije, osobito Airey i Murray, ostavili važan pečat u svijetu klasičnog rocka. Prema imenima bi se s današnje točke gledišta moglo govoriti čak o supergrupi koja je, u usporedbi s originalnim Colosseum, koji se u svojoj glazbi nikad nisu odrekli pojedinih blues elemenata i saksofona, bila puno više jazz rock fusion orijentirana, ali istodobno i tvrđa i brža, što se od takvih virtuoza nekako i očekivalo.
Colosseum II su svoj prvijenac, »Strange New Flesh«, snimili 1976. pod okriljem Hisemanove tadašnje izdavačke kuće Bronze Records, koja je s njima imala velika očekivanja, iako britanska jazz rock fusion scena nikad nije uspjela doživjeti takav komercijalni procvat kakav se sredinom sedamdesetih posrećio njihovoj glazbenoj ‘braći’ s druge strane Atlantika. »Strange New Flesh« bio je u tehničkom, skladateljskom i aranžerskom smislu, a i što se tiče Starrsova vokalnog pristupa, zapanjujuće dostignuće koje i danas ne prestaje oduševljavati svojom ritmičkom razgibanošću, aranžerskom šarolikošću i neobičnom virtuoznošću.
U usporedbi s većinom drugih britanskih jazz rock fusion sastava tog vremena Colosseum II na »Strange New Flesh«, koji se može proglasiti i njihovim najboljim ostvarenjem, nisu zvučali nimalo intelektualno i otmjeno, jer su, u usporedbi s većinom britanske jazz rock fusion scene, zbog naglašene udarnosti bili pravi ‘grubijani’, no zato su, ponajviše zbog sveprisutne melodičnosti, bili utoliko usporedivi s tadašnjom Canterbury scenom. To uopće nije iznenađenje s obzirom na to da je Murray u svom kratkom razdoblju kao član Canterbury sastava Gilgamesh naučio poneke duhovite ritmičke trikove, koje je zatim prenio u Colosseum II.
Uvodna, ‘supersonična’ instrumentalna poslastica »Dark Side of the Moog«, duhovita referenca na Pink Floydovo studijsko remek-djelo »Dark Side of the Moon«, naslovu primjereno sadrži epske dvoboje između Mooreovih podivljalih gitarskih varijacija i Aireyjevih nabrijanih vragolija na mini moogu, dok Hiseman nemilosrdno mlati bubnjeve, a Murrayjeve odebljale bas linije skrbe za izuzetnu ritmičku varijabilnost. Na puno suptilnijem »Down to You«, gdje dominiraju Mooreove melankolične gitarske pasaže, Starrs prvi put na albumu demonstrira svoj veliki pjevački talent. U njegovoj boji glasa ne manjka soula čime dodaje zanimljivu dinamiku između sintetizatorski procesuiranih, simfonijskih aranžmana i melodično usmjerenih gitarskih improvizacija. Moore se usput laća i duhovitih varijacija na akustičnoj gitari, pri čemu ga Airey zdušno prati na klaviru, sve dok ne nastupi gotovo klasična jazz rock fusion instrumentalna sekcija, gdje i ritam tandem Hiseman-Murray gazi punom parom.
»Gemini and Leo« sadrži duhovite funkaške ritmičke varijacije u kojima se Starrsov strastveni vokalni pristup osjeća posebno domaće. Aireyjeve punokrvne slojeve hammond orgulja na izuzetno zabavan su način poduprle Mooreove gitarske ludorije, dok ih zdušno prate Murrayjeve zveckave bas linije i Hisemanovi nagli bubnjarski prijelazi. Na svakom se koraku može osjetiti da se bend neizmjerno zabavljao improvizirajući i pletući pojedine melodijske motive, makar je njihova zabava bila kratka vijeka.
»Secret Places«, gdje vladaju zabavne vokalne harmonije, zbog naglašene udarnosti ima gotovo više veze s tvrdim rockom nego s jazzom, iako su suptilne ritmičke varijacije potpuno jazzistične. I tu se lijepo i zorno čuje da je ritam tandem Hiseman-Murray bio potpuno jazzistički, Airey je bio školovani klasičar, dok je Moore u duši oduvijek bio rocker. Potonji na »One Second Thoughts« usred uvodne solaže, prve od triju gastronomskih gitarskih improvizacija koje vladaju ovom kompozicijom, demonstrira izdašnu dozu suptilnosti, dok Starrsov vokal ponovno oduševljava svojim melankoličnim patosom i neobično visokim pjevačkim dionicama. Aireyjeve duhovite improvizacije na mini moogu cijelo vrijeme oživljavaju izrazito melankoličnu i smirenu atmosferu.
Završno 10-minutno remek-djelo »Winds« najkompleksnije je i aranžerski najdovršenije djelo na »Strange New Flesh«. Otvara se podivljalim Hisemanovim bubnjarskim improvizacijama kojima se polagano pridružuju bijesne gitarske pasaže, energične bas linije i suptilne sintetizatorske teksture. U trenutku kad upadne Starrsov temperamentni vokal, dramatična atmosfera dobiva novu dimenziju. S vremenom virtuozno društvo na krilima Starrsova briljantnog pjevanja uspijeva oblikovati monumentalan, epski refren, koji je jedno od najuspjelijih dostignuća u povijesti ovog kultnog sastava.
»Strange New Flesh« je, iako se osjeća da kemija među članovima benda nije na svakom koraku radila stopostotno i otkrila sav onaj silni potencijal koji je tinjao unutar ovog šarolikog skupa glazbenih talenata, še i danas jedan od najboljih jazz rock fusion prvijenaca, obavezan za sve ljubitelje lika i djela pokojnog Garyja Moorea. Upravo je o potonjem, koji je obično najcjenjeniji zbog svog doprinosa u Thin Lizzy i moćne solo karijere, potrebno posebno reći da nikad u svojoj kasnijoj karijeri nije zvučao tako kreativno i suptilno kao u razdoblju kad je svirao s Colosseum II. Potonji su nažalost, unatoč svemu, sve do danas ostali jedan od najpodcjenjenijih britanskih jazz rock fusion sastava.
Tome je zasigurno kumovala i činjenica da je »Strange New Flesh« bio potpuna financijska propast koja nije donijela očekivani komercijalni uspjeh, zbog čega su tada još svemoćni predstavnici izdavačke kuće Bronze Records zahtijevali odlazak Murraya i Starrsa, što se i dogodilo. Starrs je u sljedećim godinama neko vrijeme zamijenio Johna Lawtona (ex-Uriah Heep) u sastavu Lucifer’s Friend, dok je Murray pokušao sreću kod niza slavnih rock izvođača poput Ozzyja Osbournea, Whitesnake, Black Sabbath i The Brian May’s Band, da nabrojim samo neke. Colosseum II su s Johnom Moleom kao novim basistom, nakon što su čelnicima iz Bronze Records pokazali srednjak, u sljedeće dvije godine snimili još dva izvrsna, instrumentalno usmjerena albuma, »Electric Savage« (1977.) i »War Dance« (1978.) te surađivali s Andrewom Lloydom Webberom na njegovu albumu »Variations« (1978.), dok se nakon (još jednog) odlaska Moorea k Thin Lizzy i ubrzo zatim Aireya k Rainbow nije dogodio neizbježan i neopoziv, ali nekako očekivan raspad sustava.
Postava
Mike Starrs – vokal
Gary Moore – gitara, prateći vokal
Don Airey – klavijature
Neil Murray – bas gitara
John Hiseman – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Colosseum II
Popis skladbi
1. Dark Side of the Moog
2. Down to You
3. Gemini and Leo
4. Secret Places
5. On Second Thoughts
6. Winds
