Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: 1978
Trajanje: 39:18
Ocjena: 5/5
Krajem 70-ih Frank je vodio žestoku bitku s izdavačkom kućom Warner Bros, koja ga je pokušavala na svaki način izigrati na račun umjetničke slobode. Ta je genijalnom i neukrotivom skladatelju, koji se, kad god je mogao, rugao birokraciji i svim društvenim besmislicama, oduvijek bila negdje na samom vrhu vrijednosti. Zato nikako nije želio popuštati njihovim zahtjevima.
Iako je s Warner Bros prilično brzo raskinuo ugovor, već nakon izlaska izvrsnog albuma “Zoot Allures”” (1976), i dalje im je bio dužan izdati još četiri albuma. Frank im je na kraju namjeravao ponuditi čak i više od onoga što su od njega očekivali. Uz dvostruki koncertni snimak “Zappa In New York” (1977) ponudio im je i pustio snimke koji su kasnije izašli na albumima “Studio Tan”, “Sleep Dirt” (1979) te “Orchestral Favourites” (1979).
Nakon što su vodeći proračunatci u izdavačkoj kući čuli njegove snimke, napućili su usta, češ da snimljeno ne odgovara njihovim željama. Zato mu nisu htjeli isplatiti novac za troškove produkcije. Frank je na to reagirao tako da je materijal, koji je izvorno bio zamišljen za tri zasebna albuma, namjeravao izdati kao četverostruki (izvorno čak peterostruki) album “Läther”, i to za vlastitu, neovisnu izdavačku kuću. Warner Bros su na to burno reagirali te mu spriječili izlazak “Läther” nakon što ga je (u cijelosti!) već pustio na radijskoj postaji. Na kraju su se odgovorni u Warner Brosu ipak morali pomiriti s Frankovim izvornim idejama te su snimke izdali kao tri zasebna albuma. Ali osvetili su mu se tako da su sva tri izdali u “hojladri” stilu; bez navođenja zasluga za pojedine glazbenike i s naslovnicama Garyja Pantera, koje Frank nije odobrio (iako su mu se, usprkos tome, sviđale). “Läther” je u obliku izdanja na tri CD-a i s izvornim snimkama (posthumno) izašao tek 1996. godine.
“Studio Tan” prvi je od sporednih “Läther” proizvoda i, kako se pokazalo, najbolji među njima. Ne samo zato što su gotovo sva djela na njemu s izvornih “Läther” snimaka, nego i zbog same kvalitete odabranog materijala. Ona nudi bogat kolaž različitih stilova s naglaskom na jazz rock fusionu u maniri legendarnih albuma poput “Hot Rats” (1969), “Waka/Jawaka” (1972) te “The Grand Wazoo”” (1973), a mnogo je prostora i za avangardno-eksperimentalni rock, progresivni rock te hard rock. Svako od četiri djela na albumu predstavlja jedno od mnogih i nepredvidljivih glazbenih lica ovog umjetnika.
Ekipa glazbenika s kojima je surađivao na ovom albumu golema je čak i za njegove prilike i doseže razmjere pravog orkestra. Spomenut ću samo najprestižnija imena: legendarni britanski multiinstrumentalist Eddie Jobson (ex-Curved Air, Roxy Music, UK, Jethro Tull) na klavijaturama, kojemu je to bila prva i posljednja studijska suradnja s Frankom, Bruce Fowler na trombonu, Chester Thompson (ex-Weather Report, koncertna verzija Genesis) na bubnjevima, Don Brewer (Grand Funk Railroad) na udaraljkama, Malcolm McNab na trubi i dugogodišnji suradnik George Duke na klavijaturama.
Središnje djelo albuma je uvodna, više od 22-minutna epska društveno satirična burleska “The Adventures Of Greggery Peccary”. U srži je riječ o parodiji na rock opere te o proširenom formatu odglumljene priče, u sličnom stilu koji je Frank prvi put predstavio na skladbi “Billy The Mountain” (“Just Another Band From L.A.”, 1972). Za tu burleskni ep Frank je upotrijebio golem broj glazbenika, koji su prema njegovim uputama isporučivali uglavnom avangardno-klasicističke aranžmane.
Oni tvore pojedine motive koji se pojavljuju tijekom pripovijedane priče. Potonju bismo mogli opisati i kao svojevrsnu radiodramu, a mogla bi biti i podloga za neki satirični crtić sa svinjom u glavnoj ulozi. Priču pripovijeda Frank u ulozi pripovjedača i glavnog protagonista (putem posebnog efekta koji njegov glas izobliči do neprepoznatljivosti i učini ga cvilećim). Na prvom su mjestu cijelo vrijeme unikatni Zappin apsurdni humor i politička satira. Sažetak priče ide otprilike ovako:
Greggery Peccary mali je pekari (njegovo ime više je nego očita parodija na glumca Gregoryja Pecka, ali i na papu Grgura XIII., po kojem se zove gregorijanski kalendar). Greggery je jedan iz velike populacije pekarija koji obitavaju na području između Teksasa i Paragvaja. Pekariji se prepoznaju po tome što na krznu, oko vrata, imaju bijelu mrlju. Greggery pak potječe iz posve nove, umjetno uzgojene vrste. Zato oko vrata i ispod plašta nosi kravatu, što ga među vršnjacima čini još posebno važnim. Greggery je ponosni vlasnik crvenog Volkswagena. Radi u dijelu grada koji spada pod vlast moćne korporacije imenom Big Swifty and Associtates, Trend Mongers (“Big Swifty” bila je jedna od skladbi na albumu “Waka/Jawaka”). Kao što govori već i njihovo ime, tvrtka se trudi da po cijelom svijetu uvede najnovije trendove, koje predstavljaju njihovi proizvodi.
Greggery među svojim suradnicima uživa veliko poštovanje. Posebno omiljen u tvrtki postaje nakon što izumi novi kalendar. On bi trebao postati obvezni novi trend za sve stanovnike. Kalendar pri uvođenju izaziva izniman kaos, jer omogućuje ljudima (odnosno pekarijima) da broje vrijeme, utvrde koliko su stari i planiraju unaprijed. Njihov život postaje poprilično mehaničniji.
Družina mladih vandala (oni su u grotesknim umjetničkim vizijama Garyja Pantera prikazani kao neke zločeste miševe) osvećuje se Greggeryju tako da ga napadne nakon što se iz ureda uputi kući. Vandali su ljuti na njega jer sada shvaćaju da stare. Greggery im nakon potjere za dlaku umakne svojim autom te se skrije u špilji koja se nalazi ispod okolne planine. S vremenom ga se vandalima dosadi progoniti pa se radije posvete zajedničkim orgijama i proždrljivosti.
Špilja u koju se Greggery sklonio nije obična špilja ispod planine, nego predstavlja usta Billyja The Mountain (stari znanac s koncertnog albuma “Just Another Band From L.A.”). Billy svojim smijehom izaziva kotrljanje stijena te prašinu koja uzrokuje smeđe oblake. Ti smeđi oblaci potiču Greggeryjevu radoznalost. Zato mobitelom nazove prijatelja filozofa da mu objasni fenomen smeđih oblaka. Kako ne dobije pravo objašnjenje, uputi se k osobi imenom Quentin Robert DeNameland. On je najveći živući filozof Greggeryjeva doba. No ni DeNamelandova objašnjenja nisu preapstraktna da bi ih mali Greggery mogao razumjeti. Zato se priča završava tako da se on, nezadovoljen, i dalje čudi fenomenu smeđih oblaka.
Usprkos svojoj apsurdnosti, “Greggery Peccary” jedna je od Frankovih najboljih i najsimpatičnijih društveno kritičnih satira na društvenu okoštalost i korporativni turbo-kapitalizam. Glavnog junaka, koji glasom poprilično podsjeća na Porkyja Piga, nije teško zamisliti, kao ni sve komične situacije koje se odvijaju kroz priču. Skladbu bi Frank lako mogao upotrijebiti i u nekom od svojih avangardnih crtića i ne sumnjam da bi bila veliki hit audiovizualnog undergrounda. I klasicističko-avangardni aranžmani Frankova “orkestra” izvrsni su i nalaze se na pravim mjestima u pravim trenucima.
Iako nemaju Frankov blagoslov, i Panterove ilustracije, koje prikazuju zlu miša i Greggeryjev svakodnevni život (na stražnjoj strani i unutar albuma), odlično se uklapaju u priču. Već samo taj duhoviti društveno satirični ep vrijedan je čiste desetke, a album je i u nastavku odličan.
Veliki stilski skok nastupa već s fenomenalnim instrumentalom “Revised Music For Guitar And Low-Budget Orchestra”. Nakon laganih uvodnih nota, koje su po stilu najbliže nekom smooth jazzu, slijedi nagli skok u vatrenu i eksperimentalnu jazz rock fusion eksperimentalnu sekciju, u kojoj kraljuje fenomenalna Frankova gitarska solaža. Nagli skokovi između pojedinih avangardno začinjenih simfonijskih aranžmana te kombinatorika u ritam sekciji (Chester Thompson na bubnjevima ponovno u ulozi čudotvorca) za sve su prste polizati. Prateća dionica truba i gudača odlično se uklapa među bajkovite pasaže na Frankovoj gitari. Pojedini motivi napisani su na vrlo zabavan i humorističan način te bi lako pripadali nekom psihodeličnom crtiću.
“Let Me Take You To The Beach” čista je surf rock sreća uz funk i jazz rock fusion zafrkanciju, ali odličnu zafrkanciju, koja parodira kalifornijsku pubertetsku kulturu. Ta ritmički izuzetno nagruvana burleska bit će simpatična svima onima koji ne dijele fantazije o nadmoći američke “kulture”. U namjerno raštimanim višeglasjima u kojima se može čuti i Jobsonovo jodlanje krije se oštar žalac satire. Tu je prisutna i za Franka prilično česta, ako ne i gotovo zaštitna, pratnja raznolikih udaraljki na bazi vibrafona (vrlo dobra izvedba Dona Brewera na bongosima).
Završna jazz rock fusion instrumentalna bajka “RDNZL”, koja još jednom sadrži pravcati orkestar u malom, i tehnički i skladateljski je zasigurno najbolje ostvarenje na albumu. Tu se Frank ponovno pokazuje kao dah oduzimajući gitarist, čiji prividno nonšalantan, posve unikatan stil izvlačenja najrazličitijih varijacija i izuzetno duhovitih solaža na izniman način nosi cijelu kompoziciju kroz čitavo more različitih motiva i glazbenih stilova. Tu ruku pod ruku hodaju elementi progresivnog rocka, jazz rock fusiona i hard rocka. Bez osupljive ritmičke razigranosti, koja kraljuje kroz cijelu kompoziciju, zasigurno ne bi bilo još jedne Zappine klasike. Pritom Dukeovu bravuroznost na klaviru i virtuoznost dugogodišnje suradnice Ruth Underwood na ranom tipu sintisajzera treba čuti da čovjek uopće može povjerovati čega su bila (i još uvijek jesu) sposobna ta dva glazbena majstora. Frank je jednostavno uvijek zapošljavao samo najbolje od najboljih.
“Studio Tan” jedna je od onih, u vrijeme izlaska pomalo previđenih, Frankovih remek-djela koja i dan-danas ne prestaju oduševljavati svojom originalnošću, virtuoznošću, vratolomnim akrobacijama, srčanošću te humorom kakvome u glazbenom svijetu nema premca (a nikada ni neće biti). O izvrsnosti ovog albuma najviše govori to da je prava poslastica za sve ljubitelje “Hot Rats” i srodnih remek-djela usmjerenih na jazz rock fusion. S gotovo revolucionarnim ostvarenjima kakvo je “The Adventures Of Greggery Peccery” Frank je potvrđivao da je oduvijek bio nenadmašan majstor društveno-političke satire i apsurda, koji je svojim pronicljivim intelektom točno pogađao ondje gdje su se nalazile tamne mrlje ljudskog karaktera. Zasigurno najbolji dio onoga što je trebalo izaći (a kasnije je, uglavnom s različitim verzijama skladbi, i izašlo) kao ambiciozni “Läther” projekt.
Postava
Frank Zappa – vokal, gitara, udaraljke
George Duke – klavijature
John Berkman – klavir
Michael Zearott – dirigent
Pamela Goldsmith – viola
Murray Adler – violina
Sheldon Sanov – violina
Jerry Kessler – čelo
Edward Meares – bas gitara
Bruce Fowler – trombon
Don Waldrop – trombon
Jock Ellis – trombon
Dana Hughes – bas trombon
Earle Dumler – oboa
JoAnn Caldwell – McNab bassoon
Mike Altschul – flauta
Graham Young – truba
Jay Daversa – truba
Malcolm McNab – truba
Ray Reed – flauta
Victor Morosco – saksofon
John Rotella – klarinet
Alan Estes – udaraljke
Emil Richards – udaraljke
Tom Fowler – bas gitara
Chester Thompson – bubnjevi
Davey Moire – vokal
Eddie Jobson – klavijature, jodlanje
Max Bennett – bas gitara
Paul Humphrey – bubnjevi
Don Brewer – bongosi
James “Bird Legs” Youmans – bas gitara
Ruth Underwood – udaraljke, sintisajzer
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
1.) The Adventures of Greggery Peccary
2.) Revised Music for Guitar and Low-Budget Orchestra
3.) Lemme Take You to the Beach
4.) RDNZL
