Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: IQ
Izdavač: Giant Electric Pea
Izdanje: 1997
Trajanje: 102:31
Ocjena: 5/5
Britanski neo-prog rockeri IQ su 1997. izdali svoj najambiciozniji studijski projekt naslovljen »Subterranea«, prijelomni album kojim su se konačno lansirali u ligu najboljih u svom poslu. Ovo dvostruko konceptualno remek-djelo bilo je jedan od vrhunaca njihove karijere, a ujedno i jedan od najboljih progresivnorockovskih albuma objavljenih u devedesetima prošlog stoljeća. IQ su tijekom nastajanja »Subterranea« bili ohrabreni iznimno pozitivnim odjekom koji je među fanovima i kritičarima doživio njihov ‘povratnički’ album »Ever« (1993), na kojem se u studiju prvi put predstavila vjerojatno najpopularnija verzija benda. Autor tekstova i relativno složenog koncepta »Subterranea«, za koji je inspiraciju dobio iz stvarnog događaja iz 19. stoljeća, kad se dogodio slabo istražen incident povezan s tajanstvenim Casperom Hauserom, bio je karizmatični pjevač Peter Nicholls, koji je uz gitarskog majstora i producenta Mikea Holmesa te klavijaturističkog velikana Martina Orforda činio okosnicu grupe, dok je sanjarski ritam-tandem, sastavljen od basističkog korjenjaka Johna Jowitta i svestranog bubnjara Paula Cooka, IQ-ov vlak nesmanjenom brzinom gurao prema novim stvaralačkim uspjesima.
Koncept »Subterranea« prilično je dramatičan i u skladu s intenzivnom atmosferom koja obilježava cijeli album. Naravno, ne manjka mu društvene kritike, što je tipično za Nichollsove često duboke i socijalno osviještene poruke. »Subterranea« priča neobičnu priču o neimenovanom protagonistu koji je bio pokusni kunić nekog tajanstvenog eksperimenta. Nepoznati muškarac bio je hermetički izoliran u laboratoriju, bez ikakva kontakta s vanjskom okolinom, pri čemu su mu tijekom eksperimenta namjerno oslabili osjetila. Nikad nije posve razjašnjeno je li uspio na vlastitu ruku pobjeći iz laboratorija ili su mu to namjerno dopustili njegovi tamničari. U svakom slučaju, tajanstvena organizacija koja je provodila eksperiment pratila je svaki njegov daljnji korak u vanjskom svijetu. Za osobu s oslabljenim osjetilima prvi kontakt s vanjskim svijetom bio je veliki šok, jer je odjednom počeo brzo ‘upijati’ sve što je ugledao, pomirisao, čuo, okusio i dotaknuo. Nakon takvog stanja pretjerane euforije najprije je u nekom parku naletio na skupinu beskućnika kojima se privremeno pridružio u životu pod vedrim nebom. Njegovo druženje s društvenim izopćenicima ne traje dugo jer ga brzo otkrije neki neimenovani vjerski kult koji ga želi iskoristiti kao laku metu za svoje mahinacije. Neimenovani vjerski kult želi mu isprati mozak, no protagonist im se othrva i pobjegne. U međuvremenu upozna djevojku po imenu Maya u koju se zaljubi, a naklonost je obostrana.
No upravo kad počnu planirati zajedničku budućnost, Mayu otmu i njihovoj sreći je iznenada kraj. Većina tumača koncepta pretpostavlja da su je ubili isti ljudi koji su nad protagonistom provodili zloslutni eksperiment. U tom trenutku, kad mu se ruši cijeli svijet, shvaća da ga netko nadzire. Protagonist uspije otkriti osobu koja ga prati na svakom koraku, no prije nego što je ubije, od nje uspije izvući ime voditelja eksperimenta (Mockenrue). Slijedi kratko razdoblje duševnog smirenja, kad se protagonist zatvori u vlastiti um, prije naglog povratka u okrutnu stvarnost. S novom spoznajom da je dio tajanstvenog eksperimenta kreće u potragu za svojim mučiteljima, pri čemu si navuče lažni identitet. S vremenom uspije ubiti nekoliko agenata koji ga progone i približiti se istini. Među ostalim otkrije da nije jedina osoba nad kojom se provodi eksperiment te da i ostali pokusni kunići imaju istetoviran poseban, tajanstveni simbol koji zapravo nije ništa drugo nego IQ-ov logotip.
U međuvremenu neimenovani protagonist sve više shvaća da je stvarni život puno teži od onoga koji je poznavao prije, dok je u laboratoriju bio odsječen od vanjskog svijeta. Žrtve eksperimenta s vremenom se povežu međusobno i pobune protiv svojih mučitelja, no ovi ih nadmudre i spale sve dokaze o pokusima. Protagonist se naposljetku suoči s voditeljem eksperimenta Mockenrueom, pri čemu ostane jedini koji preživi. U napuštenom prostoru, gdje je ostao posve sam, iznenada odbije vratiti se u stvarni svijet i odluči se za dobrovoljnu samoizolaciju čime se zatvara konceptualni krug i priča se vraća na početak. Protagonist ponovno dobiva amneziju i usred nepoznatog prostora želi ostati na sigurnom, u potpunoj izolaciji od vanjskog svijeta.
Općenito su IQ na »Subterranea« napravili izniman zreli korak naprijed što se tiče zvučne sofisticiranosti. Neki su ih doduše kritizirali da je »Subterranea« neka vrsta pokušaja oponašanja jednako tako dvostrukog Genesisova konceptualnog remek-djela »The Lamb Lies Down On Broadway« (1974), koje je donekle utjecalo na Nichollsove tekstove, no oba su albuma glazbeno, a i konceptualno, potpuno različita. »Subterranea« je čak jedan od onih IQ albuma na kojima je zvučni utjecaj Genesisa, unatoč Nichollsovoj glasovnoj srodnosti s Peterom Gabrielom, manje očit nego inače. S druge strane, mjestimice se osjećaju i blagi utjecaji Pink Floyda, što je kod većine ostalih IQ albuma rijetkost.
Skladbe su inteligentno aranžirane i međusobno se odlično nadopunjuju tako da na uvjerljiv način povezuju cijeli koncept. Otvarajući instrumental »Overture«, koji brzo stvara intenzivnu atmosferu, otvara se kratkom improvizacijom, nakon čega slijedi udaran prijelaz u dinamičnu sekciju s brojnim dramatičnim gitarsko-klavijaturskim harmonijama. Na »Provider« prvi put zablista karizmatični Nicholls, koji sretno dočarava emocionalno stanje neimenovanog protagonista, koji je prvi put u životu počeo bivati svjestan okoline oko sebe. Naslovna skladba, koja se brzo uvrstila na popis najpopularnijih IQ koncertnih izvedbi, predstavlja prvi od vrhunaca albuma. U prvom je planu melodičan aranžman sa složenim harmonijama gitare i klavijatura, koji doživljava klimaks u epskom refrenu. Ova sjajna kompozicija zorno pokazuje kakvu su veliku zvučnu evoluciju IQ, jednako uvjerljivi na kratkim i duljim skladbama, prešli od svojih burnih početaka u osamdesetima.
»Sleepless Incidental« samo je jedan od brojnih mračnih trenutaka na albumu. Nicholls svojim otužnim pjevačkim nastupom stvara nezaboravnu dramu, dok Holmes svojim teškorockerskim dionicama dodobra zagrijava napeto ozračje. Složene bas-linije u paru s vatrenim bubnjarskim prijelazima dobro razgibavaju sve mračniji ambijent, koji dodatno pojačavaju Orfordove orguljaške dionice. »Failsafe«, druga najduža skladba na albumu, sadrži uvodni tvrdorockerski rif kojeg se ne bi sramio ni Ritchie Blackmore, nakon čega slijede iznimno ukusne gitarsko-klavijaturske harmonije koje snažno podsjećaju na klasične Genesis. Nakon instrumentalnog uvoda nastupa ništa manje dramatičan vokalni dio te brojni burni prijelazi čime IQ cijelo vrijeme održavaju nevjerojatnu atmosferu. »Speak My Name« pristojna je power balada s lijepim klavirskim aranžmanima i kao cjelina kipi od pozitivističkog ugođaja. »Tunnel Vision« prilično je ‘tradicionalistička’ IQ kompozicija s mračnim ambijentom, pompoznim simfonijskim aranžmanima, nabrušenim gitarskim dionicama i melodramatičnim pjevačkim nastupom od kojeg te podilaze žmarci.
»Infernal Chorus« sadrži polagano gradnju drame, u kojoj vladaju prijeteće gitarske fraze i bijesan pjevački pristup na račun protagonistova neutješnog gnjeva zbog gubitka djevojke. »King Of Fools« stupnjevanjem napetosti trenutačno podsjeća na glazbu za viktorijanski horor, za što su zaslužni brojni srhovito zvučni efekti na klavijaturama. Smireni »The Sense Of Sanity« predstavlja iznimno zanimljiv eksperiment jer sadrži opuštajuće zvukove ksilofona koji stvaraju izniman kontrast u odnosu na nedavno turobno ozračje koje je zavladalo tijekom protagonistova bijesa. Potonji se u tom trenutku odluči istražiti istinu i osvetiti svojim tajanstvenim mučiteljima. Tu Nicholls odabire svoj najeteričniji i najspokojniji pjevački pristup te ključno doprinosi uzdižućem ambijentu. »State Of Mine«, koji predstavlja zaključak ‘prvog poglavlja’, dinamičan je, simfonijski instrumental koji zbog višedijelnih harmonija između klavijatura i gitare priličan podsjeća na klasične Genesis.
Drugi disk otvara se instrumentalom »Laid Low«, koji sadrži melankolične klavirske aranžmane i gitarski solo, nakon čega slijedi iznenadan prijelaz u udarni »Breathtaker«, još jednu od onih ključnih kompozicija »Subterranea« koje priču pomiču kroz sljedeće dramatično poglavlje, dok bend stvara nezaboravnu atmosferu usred koje se cijelo vrijeme nešto događa. Nicholls je ponovno fenomenalan u svom pjevačkom uživljavanju u protagonistovu ulogu, dok Orford u srednjem dijelu pobrine za domišljat sintisajzerski solo. »Capricorn« zanimljivo je postignuće već i zato što sadrži nabrijane saksofonske dionice koje mu daju blagi jazzovski prizvuk tako da se uz utjecaje Genesisa osjeti i nešto Steely Dan prizvuka. »The Other Side« dirljiv je instrumental s brojnim eterično zvučnim ambijentalnim zavjesama.
»Unsolid Ground« opet je nešto kompaktnije postignuće s melodičnim središnjim aranžmanom, opuštajućim ritmom i lijepim refrenom, koji bi možda u nekoj drugoj eri imao čak i potencijal za komercijalni uspjeh. »Somewhere In Time« otvara se kao otužna balada, dok se Nicholls ponovno odlično preseli u ulogu ‘mučenika’ koji želi doći do dna istini. Slijedi obvezni zaplet, u kojem zavlada moćno ozračje s raskošnim simfonijskim aranžmanima i inteligentnim vremenskim prijelazima. Tu se ponovno iskaže sanjarska ritam-linija. »High Waters« dramatična je klavirska balada koja je neka vrsta uvertire u epski finale, pri čemu valja istaknuti Holmesov briljantan, srcedrapateljan gitarski solo.
Posve na kraju albuma nalazi se njegov ‘magnum opus’, epska poslastica »The Narrow Margin«, duga točno dvadeset minuta (ni sekunde manje, ni sekunde više) čime po duljini dosiže tradicionalni standard progresivnorockovskog super-epa. No, visok standard dosiže i po kvaliteti, jer je riječ o do tada najambicioznijoj kompoziciji u IQ-ovoj povijesti, koju su kasnije po kvaliteti, dramatičnosti, poruci i složenosti nadmašili samo još nezaboravnim »Harvest of Souls« (»Dark Matter«, 2004), vjerojatno najboljim ostvarenjem svoje dosadašnje karijere. Smirenom uvodu slijedi prijelaz u pozitivističku sekciju s prepoznatljivim IQ elementima, u kojoj ne manjka dramatičnih ritmičkih preokreta, vokalne teatralnosti, šuštavih klavijaturskih dionica, dinamičnih gitarskih fraza i složenih ritmičkih meandara koji slušatelja odvode na nezaboravnu zvučnu pustolovinu. Instrumentalne sekcije cijelo su vrijeme iznimno bogate, inteligentne, razgibane i pune epskog zanosa tako da dosadnih trenutaka, unatoč respektabilnoj duljini kompozicije, nema. Ugođaj, koji ponekad zvuči kao nebesko otkrovenje, posebno je poglavlje za sebe i u njega je sažeta bit cijelog koncepta čime se uspješno zatvara pripovjedni krug.
IQ su dvostrukim remek-djelom »Subterranea« stvorili jedan od vrhunaca svoje burne karijere, a ujedno i jedan od ključnih konceptualnih albuma neo-progresivnog rocka. »Subterranea« je naime jedna od onih ‘vječnih’ klasika koje slušatelj svaki put može slušati s užitkom, pri čemu će u glazbi svaki put otkriti nešto novo, dok je koncept dovoljno dubok da njegove poruke ne ispadnu šuplje, iako nije tako unikatan ni složen kao što su bili, recimo, neki koncepti iz zlatne ere progresivnog rocka. Ujedno je »Subterranea« s odlikom izdržao test vremena i IQ-u dao dodatnu energiju za buduće, ništa manje oduševljavajuće pothvate.
Postava
Peter Nicholls: glavni vokal
Mike Holmes – gitara
Martin Orford: klavijature, prateći vokal
John Jowitt – bas-gitara, prateći vokal
Paul Cook – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Tony Wright – saksofon
Produkcija
Mike Holmes
Popis skladbi
CD 1: (52:22)
1. Overture (4:38)
2. Provider (1:36)
3. Subterranea (5:53)
4. Sleepless Incidental (6:23)
5. Failsafe (8:57)
6. Speak My Name (3:34)
7. Tunnel Vision (7:24)
8. Infernal Chorus (5:09)
9. King Of Fools (2:02)
10. The Sense In Sanity (4:47)
11. State Of Mine (1:59)
CD 2: (50:09)
1. Laid Low (1:29)
2. Breathtaker (6:04)
3. Capricorn (5:16)
4. The Other Side (2:22)
5. Unsolid Ground (5:04)
6. Somewhere In Time (7:11)
7. High Waters (2:43)
8. The Narrow Margin (20:00)
