Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Supertramp
Izdavač: Polydor Records
Izlazak: 1970
Trajanje: 47:50
Ocjena: 4/5
“Supertramp” je prvijenac legendarnih britanskih progresivnih rockera Supertramp, koji je izašao prije nego što su stekli svjetsku slavu nezaboravnim hitovima poput “Dreamer”, “The Logical Song”, “Goodbye Stranger” i “Give a Little Bit” te se među besmrtnike zauvijek upisali monumentalnim albumima “Crime of the Century” (1974) i “Breakfast in America” (1979). Rani Supertramp su sa svojim naglašenim oslanjanjem na osobnu ispovjednu liriku, melankoličnu atmosferu i posezanjem za klasičnim progresivnorockerskim eksperimentiranjem, u kojem se moglo naći elemente folka, simfonike, bluesa, psihodelije i jazza, bili prilično drugačija priča od kasnijih, puno otmjenijih i sarkastičnijih art/pop rock prvaka. Na ovom komercijalno nisko profiliranom albumu cijelo se vrijeme osjeti da se družina neumornih glazbenih pustolova, koja već tada nije skrivala talent za društvenu satiru, još tražila u potrazi za vlastitim, nadaleko prepoznatljivim zvučnim stilom, jer se uz utjecaje prog rock pionira može čuti i brojne zvučne nijanse bliske sastavima tzv. Canterburyjske scene predvođene sastavom Caravan, no u svim ostalim pogledima stvorila iznenađujuće snažan prvijenac.
Već je tada njihov glazbeni smjer određivao briljantni skladateljsko-instrumentalno-pjevački dvojac, sastavljen od klavijaturista i pjevača Ricka Daviesa te pjevača i gitarista Rogera Hodgsona. Za razliku od kasnije pjevačke prakse, kad su se s Daviesom skladno izmjenjivali na glavnom vokalu, ovdje je sve pjevačke dionice otpjevao vokalno jedinstveni Roger Hodgson, koji je uz sviranje akustične gitare u ovoj fazi sastava obavljao i zadaću basista. Hodgson se ovdje manje-više još izbjegavao kasnijih visokozvonkih falsetnih podviga kojima je zaslovio u nastavku karijere i utisnuo sastavu, takoreći, najprepoznatljiviji pečat. Njegova nadaleko prepoznatljiva boja glasa ovdje je još nosila nešto srodnosti s Jonom Andersonom (Yes) i Pyeom Hastingsom (Caravan), dok se kasnije takvih srodničkih veza gotovo posve otresao.
Hodgsonovim pastoralnim akustičnim aranžmanima na gitari snažan su oslonac bile temperamentne Daviesove hammond orgulje, koje su im već tada osiguravale iznimno pun i živahan zvuk. Također se danas čini zanimljivim da je električna gitara, za razliku od kasnijih godina kad je Hodgson preuzeo zadaću glavnog gitarista, bila isključivo u domeni Richarda Palmera, koji je dolazio iz bluesa i koji ih je napustio nedugo nakon izlaska ovog albuma kako bi kasnije postao pisac tekstova za King Crimson. Palmer je svojim brojnim bluesovskim frazama i solažama bitno pridonio izvanrednoj melankoliji koja prožima većinu kompozicija. Posebna je priča bio bubnjar Bob Millar, koji se od sastava oprostio nakon što je iznenada doživio živčani slom. To doduše nije bio neki težak gubitak, jer je njegovo bubnjanje po mom mišljenju bilo još najslabija karika ovog visokonadarenog kolektiva.
Većina kompozicija kreće se u melankoličnim i smirenim vodama, koje povremeno presijecaju razigrani hard rockerski posoljeni juriši s bujnim slojevima hammondki i sočnim, bluesom posoljenim gitarskim frazama. Među takve primjere koketiranja s tvrđim zvučnim smjernicama spada temperamentni “It’s a Long Road”, koji svojim nagruvanim ritmovima i sočnim pasažama hammond orgulja stvara prikladno uvodno veselje, no nažalost ima pomalo nedorečen završetak pa ne ostavlja neki dublji dojam. “And I’m Not Like Other Birds of Prey” puno je zanimljivija kompozicija, iako ne i najoriginalnija, jer prilično podsjeća na nešto što bi u svojim najboljim danima mogli stvoriti neki Caravan. Nakon psihodeličnog uvoda lijepo izgrade izrazito nježnu pastoralnu melodiju, koju nose akordi akustične gitare, fini slojevi hammondki i odlično Rogerovo pjevanje, koje još zdaleka ne doseže tako visoke note kojima se služio u nastavku karijere.
Melankolična tužaljka “Words Unspoken” još je jedna akustično usmjerena kompozicija s ugodnom pastoralnom melodijom i krhkim pjevanjem. Progresivnorockerski ep “Maybe I’m a Beggar” prvi je od dvaju vrhunaca albuma i jedna od njihovih prvih kompozicija u kojoj se već mogu naslutiti tragovi lirskog sarkazma i društvene satire. Ovdje Hodgsonu na pratećem vokalu u uvodnom dijelu pomaže gitarist i budući pjesnik Palmer, koji se u nastavku posebno istakne fenomenalnom, ultra-melankoličnom gitarskom solažom. Hodgsonov prepoznatljivi falset ovdje prvi put dolazi do punog izražaja, dok uz pomoć simfonijsko-pastoralnih ukrasa i bluesovskih gitarskih fraza polako grade moćnu atmosferu. “Home Again” je kratka, ali ugodna akustična balada kojom se pobrinu za kratko zatišje pred olujom u obliku tvrdorockerske poskočice “Nothing to Show”, koja predstavlja jedan od najtvrđih uradaka u njihovoj povijesti, iako joj istodobno ne manjka uobičajene keltske melankolije. Davies na orguljama demonstrira svoju prepoznatljivu solažu, dok se bluesер Palmer prodornim gitarskim frazama prepušta izgonu svojih unutarnjih demona.
Folk rockerski začinjeni “Shadow Song” s uvodnim zvukovima klavira i milozvučnim Hodgsonovim pjevanjem već pomalo nagovješćuje njihove buduće podvige, uz razliku što su u ulozi puhača umjesto kasnijeg saksofona upotrijebili frule te tako osigurali obilnu mjeru pastoralne melankolije. Dvanaestominutni ep “Try Again” sa svojim brojnim preokretima i opsežnim instrumentalnim sekcijama predstavlja strukturno najkompleksniji progresivnorockerski eksperiment u njihovoj karijeri i time lako najbolju kompoziciju na albumu, iako se još osjeća nedostatak profinjenosti i dramatike njihovih kasnijih epova. Temperamentnim aranžmanima i vokalnim izljevima slijede opsežne, visoko kompleksne instrumentalne sekcije, u kojima demonstriraju i neke jazzističke pretenzije, kakve će u narednim godinama postati uobičajene. Palmer usput isplete još jednu izvanrednu solažu preko koje iznenada prijeđu u razigranu bluesovsku sekciju, nakon čega Davies sve zajedno uz pomoć svog orguljaškog kraljevstva odvede prema folk rockerskim dimenzijama. U završnom dijelu priušte si i kraću avangardnu sekciju, koja bez sumnje predstavlja jedan od najneobičnijih instrumentalnih podviga u njihovoj povijesti. Završetak “Surely” obnovom i nadogradnjom uvodnog pastoralnog motiva vodi album prema cilju u srodnom stilu kao što se i otvorio.
Supertramp su se na izvrsnom prvijencu predstavili kao veliki melankolici koji su već na početku karijere tražili put prema posve vlastitom, nadaleko prepoznatljivom obliku progresivnog rocka. Pozorna će uha na većini skladbi lako otkriti pojedine detalje kojima su se u narednim godinama isklesali u majstore profinjenih oblika art rocka. “Supertramp” je u svakom pogledu visokokvalitetan prvijenac na kojem ne manjka zanimljivih skladateljsko-instrumentalnih podviga. Dakako, u svojem vjernom slijeđenju nauka pionira progresivnog rocka daleko je od kasnije art rockerske savršenosti koju je najavila klasika “Crime of the Century”, jer su Supertramp u svojoj početničkoj fazi još pomalo posrtali u potrazi za nadaleko prepoznatljivim zvučnim usmjerenjem kojim su se kasnije zauvijek zlatnim slovima upisali u srca glazbenih sladokusaca. Album, koji je u nekim kasnijim izdanjima izašao pod imenom “Then and Now”, nije doživio neki veći komercijalni odjek među tadašnjom publikom, no donio im je dovoljno prepoznatljivosti da si osiguraju mjesto na legendarnom Isle of Wight festivalu.
Postava
Richard Davies – orgulje, klavir, električni klavir, usna harmonika, prateći vokal
Roger Hodgson – vokal, bas gitara, akustična gitara, violončelo, frule
Richard Palmer – električna gitara, akustična gitara, balalajka, prateći vokal
Bob Millar – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Supertramp
Popis skladbi
1. Surely (0:30)
2. It’s A Long Road (5:26)
3. Aubade (0:48)
4. And I am not Like other birds of Prey (4:28)
5. Words Unspoken (3:58)
6. Maybe I’m A Beggar (6:48)
7. Home Again (1:14)
8. Nothing To Show (4:55)
9. Shadow Song (4:20)
10. Try Again (12:03)
11. Surely (3:08)
