Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Castello Di San Giusto / Trst / Italija
Datum koncerta: 06.08.2011
Broj posjetitelja: 800
Cijena ulaznice: 0,00€ (ulaz besplatan!)
Steve Lukather je ime koje više nije potrebno detaljno predstavljati. On je dio svih nas. Na ovaj ili onaj način. Zajednički nazivnik koji nas veže uz njega barem je Toto klasik i neosporno vječni evergreen Africa. Steve Lukather je čovjek koji na gitari može odsvirati sve. U karijeri je na ovaj ili onaj način sudjelovao na preko 1500 studijskih albuma. Najviše ga ipak definiraju lik i djelo sastava Toto.
Steve tako spada u onu ligu nekoliko gitarskih asova koje možeš staviti u bilo kakvu glazbenu situaciju, postaviti im što god zagonetniju glazbenu zagonetku, a ti će majstori je s lakoćom razvezati. Tu su Steveovi suvremenici koji utiru sličnu stazu gitarističke karijere, a ipak su iskovani iz posve drukčijeg pristupa sviranju gitare, poput Michaela Landaua ili/i Carla Verheyena.
Steve Lukather je u punom radnom zamahu. U razmaku od dvije godine izdao je dva samostalna studijska albuma, posljednji s naslovom “All’s Well That Ends Well” – RockLine recenziju pročitaj OVDJE, prošle godine. Oba je popratio turnejama i po Europi. Tome pribroji još i nastupe s Toto postavom “The Seventh One”, koja je prošle i ove godine reaktivirana za nekoliko ljetnih nastupa, pa glazbenikov radni raspored postaje krajnje popunjen.
Steve je prvi dio turneje “All’s Well That Ends Well” odradio u studenom 2010. po starom kontinentu, kroz ožujak i travanj ove godine uslijedio je drugi dio, a nastup u Trstu spadao je u seriju njegovih samostalnih koncerata koji čine treći dio iste promotivne turneje. Još i više. Tršćanski nastup bio je posve posljednji Lukatherov nastup, kojim se na neko vrijeme oprostio od starog kontinenta. “Luke” je za nastup u Trstu zadržao vrlo sličan koncertni repertoar, koji smo pojedini sretnici mogli čuti već 04.03.2011. u dvorani Orpheum u Grazu.
Ovogodišnje rockerski obojeno ljeto u Trstu preselilo se s trga Piazza Unita d’Italia na idilični tršćanski dvorac Castello Di San Giusto. Tu su se na prijelazu iz srpnja u kolovoz, u seriji od tri uzastopne noći, na pozornici izmjenjivali, među ostalim, i tradicionalni prog rock koncerti koje svake godine priređuje tamošnji promotor.
Sat je nekih petnaestak minuta iza devet navečer. Prostrano dvorište dvorca posuto je s oko 1000 stolica, ispred njih stoji prostrana pozornica, kakvu Steve na samostalnim nastupima obično nije navikao viđati svaki dan. Majstor je svoju koncertnu večer započeo tako da je još neko vrijeme ostao skriven iza zastora, dok je trojka pratećeg dijela ekipe, i to zgodna tamnoputa gazela Renne Jones (bas gitara), Steve Weingart (klavijature) s kapicom na glavi i “Mr. Chocolate” – predmet Lukeovog reklamiranja Nutella proizvoda Eric Valentine (bubnjevi), već zauzela pozornicu. Nakon nekih pola minute uvodnog dijela nove skladbe s novog albuma Darkness In My World, u središte svjetala reflektora napokon stupa cijenjeni gitarski čarobnjak, a publika ga pozdravlja gromoglasnim ovacijama. Sastav u tren oka gradi atmosfersku, ali dramatičnu kulisu koja karakterizira skladbu kakva bi se bez problema mogla naći na Toto albumima tipa “Falling In Between” (2006). U prvih pet skladbi Luke je prošetao kroz svoju solo diskografiju i u točkama nanizao višeslojnu glazbenu oblikovanost kojoj je teško naći par. Istodobno su blistali i prekaljeni prateći instrumentalisti u izuzetnoj gipkosti žanrovskog “savijanja”. Dobro nauljen stroj koji ne zna zatajiti. Lukather je svoje vedro raspoloženje okrunio rečenicom koja je brzo “kupila” publiku: “Večeras ćemo odsvirati najbolji od naših najboljih koncerata! Ovo je naime posljednji koncert naše turneje!”
Hendrix je Lukeov vječni izvor inspiracije. Ovaj put se lika i djela preminulog gitarskog pionira dotaknuo čak dvaput. U prvoj polovici koncerta, kad je odsvirao Up From The Skies! Za njim je u drugoj polovici nastupa slijedila i instrumentalna verzija Hendrixove Little Wing, u kojoj je Lukather iz svog bogatog arsenala u produženoj verziji klasika, osobito u drugom dijelu, nanizao prelijepe kolaže tonalitetnih prelijevanja oblikovanih u arabeskama. Gitarist je opet opčinio onom izuzetnom magičnom kontrolom koju posjeduje dodir njegovih ruku kad se našu u interakciji s gitarom. S elementarnošću, gipkošću, duhovitom pronicljivošću i onim prijeko potrebnim djelićem spontanosti i nepredvidljivosti kojim uvijek tako izravno i drsko očara svakog glazbenog gurmana. Luke je naprosto strašno usavršen u svojoj izražajnoj veličini, što se tiče prije svega njegove moći bezgraničnog spajanja improvizacijske sposobnosti s osjećajem za oblikovanje melodične dostupnosti! Luke zna biti neizmjerno krhak, čak ranjiv u sofisticiranim dijelovima, a u idućem trenutku eksplozivno pobjeći! Lukatherov dodir lucidnosti i zbijanja šala na vlastiti račun, kao i podrugljive primjedbe vezane uz članove prateće ekipe glazbenika, pun je zdrave zašake okusnog humora kojim u tren oka ruši prividnu prepreku na relaciji publika – sastav. Ipak, Luke u cjelokupnom odrskom “posluživanju” niti u jednoj točki ne servira pretencioznost, niti nameće svoju pojavu masama u smislu skupljanja povratnih reakcija tipa “obožavajte me, jer sam najbolji”.
Čovjek prividno skromne i prema publici stalno široko dostupne drže poklonio se je pokojnom Toto kolegi Jeffreyju Porcaru u očekivanoj Song For Jeff, a posebno je dočarao prizor 800 glava u hipnotičkom lebdenju pri izvedbi Harrisonove skladbe The Beatlesa While My Guitar Gently Weeps, u čijem se refrenu pridružila cijela zajednica. Tu je Lukeova Tears Of My Own Shame, u kojoj se čovjek nikako ne srami nadahnuća Jimija Hendrixa. Odlična skladba, upečatljiv riff, magija kvarteta je izuzetna. Zamjećivanje, sporazumijevanje, kemijsko djelovanje… Točku na “i” u tom je repertoaru postavio novi instrumentalni jam nazvan Tumescent, koji je općenito sažeo cijelu viziju poslanja umjetničke briljantnosti ovog izuzetnog glazbenika.
Luke je iskorištavao potporu publike u smislu integracije petog člana u prateću ekipu, jer se suradnja publike pokazala dobrodošlim vokalnim punjenjem i hlađenjem Lukeovih načetih glasnica. I prije Tears Of My Own Shame pozvao je publiku da mu pomogne u izvedbi “Oh-oh” napjeva u refrenu. Tears Of My Own Shame (njegov Hendrixovski inspirirani “ekvivalent” za 2010. mogli bismo naći u skladbi Brodies – odsviranoj u prvom dijelu koncerta) majstorski se i posve spontano prelio u već opisani fascinantni Hendrixov instrumental Little Wing, što naravno diktira srodnost građe obiju skladbi. Taj bi začin obavezno trebao popratiti s publike još i Jimi Hendrix.
Završetak koncerta činila su dva nova, udarna i prije svega pjevna rockera s novog albuma, i to Can’t Look Back i u prvom bisu odsvirani Flash In The Pan, kojima je Luke privukao publiku posve pod pozornicu. Ponašanje publike bilo je prilično smiješno. Barem u prvim redovima ispod pozornice. Prije je masa snimala amaterskim snimačima GSM aparata svoje videe iz udaljenosti, a sad posve ispod pozornice. Talijani pač stvari shvaćaju na svoj način. Isto tako je ovaj put fotografima omogućen slobodan pristup kroz cijeli koncert. Takvim i drukčijim fotografima. Slikati si mogao koliko god si htio i mogao. Slikati je mogao tko god je htio. S bljeskalicom (dvije, tri?), ili bez. Sva ta (nepotrebna) aktivnost opterećivanja umjetnim “produžecima” ljudskih receptorskih organa tijekom koncerta, koja nikako ne spada u maniru predavanja magiji glazbe (Ali pozor! To su danas već “staromodni” nazori!), nekako je kvarila ugođaj koncertnog nastupa, a na kvartet je u konačnici djelovala i nepoštovanjem.
Luke je zadnji put stigao na pozornicu. Opasan akustičnom gitarom. Već dvije godine koncerte zaključuje s “Tambu” klasikom sastava Toto nazvanim The Road Goes On. I u obraćanju je oduevljenoj publici objasnio da će sljedeću skladbu bez problema prepoznati. I gle čuda. NIJE bila The Road Goes On, nego “Fahrenheit” hit I’ll Be Over You. Nakon uvodne kitice gitarist je stupio posve na rub pozornice, pred monitore, i prepustio pjevanje hita publici, koja je svoj zadatak obavila s čvrstom ocjenom.
Čarobnih sati i tri četvrt. Kvartet izvrsno raspoložen, opušten bez obzira na to što je Luke mjestimično tijekom koncerta pokazivao vidljive znakove iscrpljenosti, jer iza sebe ima obilje koncertiranja na raznim kontinentima planeta, a niti s koncertima za ovu godinu još nije posve završio. Luke je svakako svojom izvedbom opet sve fascinirao. Drukčije kod njega jednostavno ne ide. Izražajno besprijekornu glazbenu potkovanost opet je ostvario jedinstveno, neponovljivo. Prije svega u smislu dodavanja spontanog dodira improvizacije, što znači samo jedno. Svi vi koji ste se možda zatekli na koncertu prvi, drugi ili deseti put, čuli ste posve nove, još neodsvirane verzije Lukeovih standarda!
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Darkness In My World 2. Always Be There for Me 3. Extinction Blues 4. Stab in the Back 5. Brody’s 6. Up from the Skies 7. Band jam 8. Song for Jeff 9. Tumescent 10. Eric Valentine drum solo 11. While my Guitar Gently Weeps 12. Tears Of My Own Shame 13. Little Wing 14. Can’t Look Back —bis I.— 15. Flash In The Pan —bis II.— 16. I’ll Be Over You
Galerija slika
