Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: In Flames
Izdavač: Century Media
Izdanje: year
Trajanje: 53:58
Ocjena: 3.5/5
Ovo nikako opuštajuće polazište za slušanje novog studijskog izdanja nekoć idejno sočnog i dobrog sastava In Flames, koji se, budimo iskreni, već nekoliko godina bori s nevidljivim vjetrenjačama i estetskim smjernicama koje već dvadeset godina aktivno sukreira i sam, zajedno sa soldateskom više-manje poznatih i zvučnih imena švedske i svjetske europske metal vrhuške. Ima dosta briljantno producirenih izdanja kojima nedostaje muda i izvornosti, zbog čega su briljantni izljevi na pločama poput Come Clarity i rijetki trenuci nadahnuća na pločama poput Reroute To Remain, a pogotovo izvanredni Whoracle i Jester Race, prije rijetkost nego pravilo. Nakon razočaranja demento zamišljenim izdanjem A Sense Of Purpose, koje je takvo kao da je samo sebi svrha i ostavlja svakog ljubitelja metala hladnim i ravnodušnim, najava novog studijskog rada bez osnivača benda bila je još manje oduševljavajuća, ali čovjek posluša sve što mora, pa se tako u playeru i na seciranom stolu našao i album Sounds Of Playground Fading.
Ako uzmemo u obzir da je od posljednjeg debakla prošlo par godina, nekako je utješno da je svaka promjena ujedno i mogućnost za novi i svjež početak. Kad je u veljači prošle godine Strömblad kapitulirao i otišao liječiti svoje demone izvan zagrljaja gušećeg glazbenog kolektiva i vječnih iscrpljujućih turneja, pisanje cijele ploče preuzeo je Björn Gelotte. Posla se, barem po onome što se čuje, prihvatio pedantno i promišljeno, a sve gitarske solaže ukomponirao je s osjećajem koji odgovara i novom vitezu In Flames okruglog stola – gitaristu Niclasu Engelinu. Već pomalo otrcana i izgrebana zvijer dobila je novu sjajnu protezu i set svježih i još neoštećenih zubi. Neka ne bude zabune – In Flames su status pionira göteborškog melodičnog death metala zadržali cijelo vrijeme svog djelovanja, ali je gomila identičnih klonova ukrala dio sjaja, zbog kojeg su zadnjih nekoliko albuma, a pogotovo koncertni nastupi i In Flames koncertno iskustvo, bili bliži mukotrpnom šlapanju nego smislenom i srcem ispunjenom poduhvatu. Predanost vječnom kroju vlastite srčane materije sve ih je više udaljavala od puristične forme i izvrsnosti ranih izdanja, a potpuna nepoznanica bio je i sljedeći korak na njihovu putu. Ovaj deseti studijski korak je podnošljiv i nenaporan, ali iza bogatih slojeva izvanredne studijske produkcije ostaje nekoliko točaka koje i dalje smetaju i more. Jedna od njih je prilično jednoličan i dosadan vokal glavnog tekstopisca i oratora, gospodina Andersa Fridena. Zadnjih nekoliko godina gospodin Friden konačno se oprostio od grlenih grlovlja i svoje glasnice prekrojio prema slatko vrištećem grlenom i čišćem brundanju. Iritantna dvojnost neiskrene brutalnosti i čistozvučne plačljivosti ubija osjećaj muževnosti već barem posljednjih deset godina, a zvučna melodrama ispada tako izlizano jaukavo da se nad njom mogu ponovno zarositi samo neutažene horde modnom metalu predanih djevičnika, djevica, maštovitosti i genijalne drskosti sitih zombija te bezidejni vlasnici velikih korporacija koji traže novi izvor lake zarade. Takvo glazbeno onaniranje naime je najjednostavniji način zasljepljivanja masa koje nakon dobre reklame kupe i najopskurnije sranje, a važnije od glazbe su lijepe majice i iluzija, dok se iza sjaja obično krije bijeda i Potemkinova sela s neonom obasjanih kulisa.
Sounds Of Playground Fading je niz od trinaest inače lijepo zvučećih skladbi koje su na neki način baš poput kartonskih kulisa, iza kojih se skriva i iskri svijet potpune praznine i jadnog ponavljanja već čutih obrazaca. Friden ipak nadmašuje ranije napade i servira u uši poprilično dostojnih skladbi. Ponajprije zato što zvuči samouvjerenije i uvjerenije u svoj vokalni registar. Ne nedostaje igranja s receptima izvanredne prošlosti, pa se tako Anders među ostalim prepušta recitalima i klasičnom death metal grovlanju, koje dočarava skladba Jester’s Door. Reminiscencija na prošlost upućuje i na postmodernu transformaciju i oproštaj od nekadašnje prošlosti. In Flames su (opet) okrenuli stranicu novog poglavlja. Zapravo se na cijeloj ploči čuje puno svijetlih trenutaka zbog kojih se pri površnom slušanju možeš prepustiti ljuljajućem ritmu valovanja i vodootporne melodike, kojoj plamenovi göteborškog kvinteta podliježu još od prijelaza tisućljeća i ploče Colony nadalje. Moderni zvuk u svojim nedrima druži primjesu klasične metalne oštrine, koja je pažljivo razrijeđena i namijenjena novim naraštajima cmizdravih plačljivaca, a ne toliko svima onima kojima srce krvari za jetkom gorčinom zvukova At The Gates. Već otvaranje akustikom skladbe Sounds Of Playground Fading daje do znanja da je Björn odlučio prikriti eventualne ogrebotine doista genijalnim gitarskim zahvatima, a glazura preko grubih rubova napravljena je od sintetičkih pištanja, praskanja i šuštanja sintesajzera zvuka.
https://www.youtube.com/watch?v=qL1p5dr3aRk
In Flames su se u svim segmentima dokazali kao vješti zanatlije, ali slušatelj teško otresa osjećaj da se iza majstorske produkcije i atmosferičnih izmaglica krije išta osobito novo i podnošljivo ili revolucionarno nadahnjujuće. Da, skladbe su napisane znatno povezanije i ne nedostaje im detalja i izvanrednog gitarskog rada, a i Anders je manje dosadan nego inače, ali na ploči je previše elektronskog liftinga i premalo potpune nepredvidljivosti neobuzdanih ideja. Upravo zato ni produkcijski još tako dovršena monotonija nije ništa drugo nego to – monotonija i dosada malo blještavijeg sjaja. Unatoč svemu Sounds Of Playground Fading nije album koji bi vrijedilo otpisati na prvu loptu, a In Flames je uspjelo barem malo ublažiti osjećaj gorčine koji se, barem u mojim ustima, nakupljao zadnjih nekoliko godina.
Postava
Anders Fridén – vokal
Björn Gelotte – gitara
Niclas Engelin – gitara
Peter Iwers – bas
Daniel Svensson – bubnjevi, udaraljke
Gostujući glazbenici:
– Johannes Bergion – čelo na skladbi A New Dawn
– Ellen Hjalmarson – violina na skladbi A New Dawn
– Erika Risinger – violina na skladbi A New Dawn
– Emilia Wareborn – viola na skladbi A New Dawn
– David Werthen – kontrabas
– Örjan Örnkloo – klavijature i sempleri
Produkcija
Roberto Laghi
Popis skladbi
1. Sounds Of A Playground Fading
2. Deliver Us
3. All For Me
4. The Puzzle
5. Fear Is The Weakness
6. Where The Dead Ships Dwell
7. The Attic
8. Darker Times
9. Ropes
10. Enter Tragedy
11. Jester’s Door
12. A New Dawn
13. Liberation
