Sweden Rock Festival 2010 (III. dan) – u zagrljaju blues-rocka s Garyjem Mooreom i bendom Cinderella (2010)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta

Mjesto: Sölvesborg / Švedska
Datum koncerta: 10.06.2010
Broj posjetitelja: 33000
Cijena ulaznice: 240€ (4-dnevna ulaznica)

GRAVE DIGGER (Rock stage)
Koncertni program na Rock stageu trećeg su festivalskog dana otvorili Grave Digger, stari znanci i slovenskih koncertnih pozornica. Kako i ne bi bili, kad već trideset godina neumorno izdaju albume i krstare svijetom? Kod nas su se zadnji put zaustavili u veljači prošle godine, a od tada ih je Rockline uhvatio još krajem prošlog ljeta na festivalu Wacken Rocks South (reportaža ovdje). Ali od tog koncerta stvari su se kod Grave Diggera promijenile. Mjesec dana poslije bend je (iznenađujuće) napustio Manni Schmidt, među obožavateljima vrlo omiljen gitarist, a Chris Boltendahl je njegovu zamjenu pronašao u svom starom prijatelju, no na velikoj sceni prilično nepoznatom imenu, Axlu Rittu.

Ako su koncerti “Kopača” već manje-više poznata stalnica, Axel Ritt je ovaj put bio “izgovor” za skok pred pozornicu Sweden Rocka. Ulaskom u bend Ritt se našao u prokleto teškoj situaciji, jer uskočiti u Schmidtove cipele nije nimalo lak zadatak. Nastup je otvorio standardni intro “The Gallows Pole”, članovi su se rasporedili po pozornici i uslijedila je “Ballad of a Hangman”, koja je već odgovorila na glavno pitanje nastupa i pokazala dobru uigranost najnovijeg člana s ritam sekcijom. Kao i obično, straga na lijevoj strani pozornice gotovo neprimjetno je strašila crna smrt za klavijaturama. Kažem gotovo neprimjetno jer za skupljanje pogleda publike zadužen je netko drugi, a to je Chris Boltendahl. Vokalist njemačkih legendi bez većih potresa rutinirano je vodio nastup ustaljenim kolosijecima i, kao i uvijek s osmijehom na licu, stalnim poticanjem publike dolijevao ulje na vatru. Axel Ritt je solaže i druge zahtjevnije dijelove odradio bez i najmanjih problema, ali stalno pogledavanje prema šefu Boltendahlu davalo je dojam nesigurnosti u vlastite sposobnosti. Ritt vrvi tehničkim znanjem i, kao što je dokazao u jednoj od svojih točaka, brzoprstim potezima, ali je dečko ili jako sramežljiv ili nenaviknut na velike pozornice. Treće objašnjenje za tako nesamouvjeren nastup ne nalazim. Grave Digger su preko svojih hitova “Lionheart”, “Excalibur” i naravno “Heavy Metal Breakdown” koncert rutinski doveli do kraja. Vrijedi spomenuti skladbu “The Truth” (Tunes of War, 1996), koju uživo – do tog dana – nisu svirali više od desetljeća. Pohvalno!

D-A-D (Rock stage)
Danci D-A-D pod istom su pozornicom okupili već znatno veću masu ljudi nego Nijemci prije njih. Logično, jer su prema navodima organizatora švedskog festivala na anketi najželjenijih bendova, koju svake godine ispunjavaju posjetitelji web stranice, završili na samom vrhu želja. D-A-D su na glazbenoj sceni već skoro trideset godina, dovoljno dugo da su stekli bazu vjernih obožavatelja, koji su bend iz prvih redova ovaj put poticali vrlo fanatično. D-A-D zna biti vrlo težak zalogaj za slučajnog slušatelja, što sam na licu mjesta bio i sam. Njihove pjesme variraju od zaraznih melodičnih refrena i prisutnosti alternativnijih rješenja sve do punk rock nažigancije, u što se jako teško uživjeti. Za zabavu je zadužen basist Peter Jensen, koji svojim dvožičanim gitarama inovativnih oblika (jedna od njih imala je oblik rakete) brine za dobro raspoloženje i smijeh. Nekonzistentnost glazbenog izraza i prevelika doza scenskih ludorija usmjerile su me, još prije kraja nastupa danskih rockera, na put prema Diovoj pozornici.

PRAYING MANTIS (Dio stage)
Nekoć skuštrani mladići, danas uglađeni gospoda – jedna od najzanimljivijih ponuda festivala, Praying Mantis! U trenutku dolaska pred pozornicu tamo je bila tek šačica najvećih “fanova”, pa se naša ekipica jednostavno rasporedila po ogradi i činila prvi red. O tome koliko je zanemaren sastav Praying Mantis svjedoči činjenica da je svaki član sam pripremao sve potrebno za nastup – sviranje im ne donosi dovoljno novca da bi si priuštili nekakvog “roadieja”. Sastav u džepu ima svježe studijsko izdanje Sanctuary (recenzija ovdje), s kojeg su nam uživo priuštili slatkiše “Touch The Rainbow” i “Highway”. Na zadnjem albumu Mantisi su javnosti predstavili novog vokalista Mikea Freelanda. Mike se u svoj zadatak na pozornici uživljava stopostotno i čini se kao da za vrijeme koncerta pada u trans, uz osjećajno uživljeno pjevanje pravi mnoge grimase, ali što je najvažnije, njegove vokalne sposobnosti više su nego dostojne imena Praying Mantis, raspon i prilagodljivost njegova vokala odlično se uklapaju u kombiniranje AOR melodičnosti i mjestimično nešto tvrđih ritmova. Iako mnogi ime Praying Mantis uvrštavaju u dio NWOBHM pokreta, zapravo s njim nemaju mnogo izravnih veza. Sve što miriši na heavy metal elegantno zaviju u zarazno melodične riffove, pratnja klavijatura brine za približavanje AOR vodama, a njihova posebnost su česti upadi prateće akustične gitare, za što je zadužen suosnivač benda Tino Troy. Praying Mantis su u sat vremena programa preletjeli svoju studijsku diskografiju te uživo izveli skladbe s klasičnog prvijenca “Time Tells No Lies (1981)”, pa preko devedesetih jurili sve do zadnjeg, već spomenutog albuma “Sancturary”. Dobro raspoloženi glazbenici prvi su put na festivalu na tren iza oblaka dozvali sunce, a izvrsnost koncerta, slično kao kod Quireboysa i Treata prethodna dva dana, dopunio je zvuk kao iz kutijice, kojim se ponovno iskazala treća pozornica festivala.

RICK SPRINGFIELD (Festival stage)
Odmah nakon završetka nastupa Praying Mantis požurio sam pod glavnu pozornicu, gdje je Rick Springfield već bio na skoro pola svog showa. Australski pjevač bio je jedno od najekskluzivnijih imena ovogodišnjeg izdanja švedskog festivala, jer su njegovi nastupi na Starom kontinentu prava rijetkost. Springfield je svoje zlatne godine glazbene karijere proživljavao u osamdesetima, a zatim nestao ispred očiju širokih masa. Upravo nastup u Švedskoj bio je njegov prvi susret s Europom nakon, vjerovali ili ne, četvrt stoljeća, i stoga provjera terena popularnosti prije sljedećih nastupa mini europske turneje.

Dugo odsustvo učinilo je svoje. Pod pozornicom isprva nije bilo osjetiti pretjeranu euforiju, rijetki njegovi obožavatelji tako su se lako pomiješali sa slučajnim slušateljima, koji su prevladavali. Ali kako nas je Rick svojim showom sve osvojio! Karizmom i scenskim nastupom lako je ukrotio sve zamke velike festivalske pozornice, a njegova uvjerljivost privlačila je pod pozornicu tijekom koncerta sve više i više ljudi, koji su se čudili žilavosti i dobrodušnosti starog dobrog Ricka. Tijekom izvedbe “Don’t Talk To Strangers” Rick je k sebi pozvao malog dječaka i poučio ga o poruci pjesme, a još jedan od vrhunaca nastupio je uz “Human Touch”, kad se Rick odlučio probiti kroz masu sve do “miksete” daleko straga, odakle je s visine, naravno uz glazbenu pratnju članova svog benda s glavne pozornice, otpjevao cijelu pjesmu. Springfield unatoč svojim šezdesetima djeluje vrlo mladenački, ne samo s obzirom na izgled i energičan nastup, što je još važnije, i vokalno se Rick još kako dobro odupire godinama. Uz vrhunce svoje karijere predstavio je i zadnji studijski album “Venus In Overdrive” (2008), a naglašeniji odziv razumljivo je doživio s nekadašnjim prvim mjestom Billboardove ljestvice, hitom “Jessie’s Girl”. Superiorni nastup i čarobni dodir melodičnog power popa nedvojbeno su dočarali neke od najljepših trenutaka Sweden Rocka 2010.

MAGNUM (Rock stage)
Malo iza šest navečer na svoje su došli svi pristaše melodičnog rocka, začinjenog AOR melosom s jedne i mjestimično nešto progresivnijim polugama u teksturama skladbi s druge strane. Rockline je Magnume dočekivao još prošlog listopada, kad su trebali nastupiti u talijanskoj Bologni, ali su Englezi svoj nastup tik pred zadnji čas (vjerojatno zbog premalog broja prodanih ulaznica) tek tako otkazali, tako da je ovaj susret s Magnumom za naš medij bio krštenje. Lijep broj okupljenih dao je do znanja da su Magnum u Skandinaviji vrlo popularni, pa pjevanje skladbi u publici daleko od pozornice nije bilo nikakvo iznenađenje. Svoj program Englezi su potpuno podredili novijim ostvarenjima, u prvom redu zadnjem studijskom izdanju “Into The Valley Of The Moonking” (2009), nije izostao ni dvije godine ranije izdani “Princess Alice And The Broken Arrow”, tako da je za njihova klasična djela osamdesetih bila rezervirana samo posljednja trećina njima namijenjenog vremena. Vrlo hrabar potez, s obzirom na to da nije bila riječ o samostalnom nastupu, ali budući da su i spomenuta zadnja izdanja pojam kvalitete, taj si potez s lakoćom priušte. Možda razlog leži i u vokalu Boba Catleya, koji više ne dosiže najviše registre, pa su mu novija djela, već prilagođena njegovu nijansu dubljem vokalu, više pisana na kožu. Na svoje su došli svi pristaše dublje glazbene poruke, jer su Mark Stanway na klavijaturama i gitarski majstor Tony Clarkin nekoliko puta domišljatim instrumentalnim dijelovima razvukli studijske verzije i tako skladbe odveli u novu dimenziju. Između skladbi Catley & družina nisu publici uputili baš nikakvo obraćanje, što je nastupu dalo vrlo neosobnu notu, no unatoč tome jedinstvena glazbena magija Magnuma okupljenu rajicu pod pozornicom napunila je novim snagama prije večernjeg programa.

STEEL PANTHER (Sweden stage)
Istodobno s Magnumom su na drugoj strani prostora, na znatno manjoj “Švedskoj pozornici”, prisutne zabavljali Steel Panther. Riječ je o projektu već iskusnih mačaka hair metala, koji su odrastali u osamdesetima uz uspjehe sastava poput Bon Jovi, Mötley Crüe i Poison. Za polazište svog lika Steel Panther su uzeli ponašanje najpredrznijih rock zvijezda osamdesetih, potencirali ga, snimili album “Feel The Steel” (2009) i spomenute “atribute” prenijeli na koncertne pozornice, gdje se sada rugaju sebi i svojim obožavateljima. Riječ je dakle u prvom redu o zajebantskom projektu, bez ozbiljnih glazbenih ambicija u strogom smislu te riječi. Između skladbi vokalist Michael Starr i gitarist Satchel natječu se tko će iz rukava istresti bolju šalu. Tako su, među ostalim, na pozornicu namamili dvije prsate djevojke i pitali ih za imena, no još prije dobivenog odgovora na zabavu publike podrugljivo su im prekinuli riječ: “Koga tu uopće zanimaju vaša imena?”. Glam rockeri su sigurno dobili svoju porciju smijeha, a ja sam se nakon nekoliko minuta promatranja mahnuo natrag u zagrljaj Magnuma.

CINDERELLA (Festival stage)
Što reći o Cinderelli? Europska publika već je jako gladna njihove glazbe, pa ne iznenađuje podatak da su već nekoliko zadnjih godina bili na samom vrhu želja posjetitelja festivala, koji su na web stranici slali svoje prijedloge. Amerikanaca na Starom kontinentu nije bilo na vidiku debelih 18 godina, a preko bare stigli su samo na ovaj festivalski koncert. Što znači da suša zapravo traje i dalje. Prošle godine Cinderella je izdala live album “Live At The Mohegan Sun”, što je posredno najavljivalo veliku, i europsku koncertnu turneju. No turneju još uvijek čekamo, a rijetki prisutni sretnici priliku da vidimo Cinderellu naravno smo objema rukama zgrabili već u Švedskoj.

Pred očekivanom velikom masom okupljenih sljedeći sat i pol pozornica je bila potpuno Cinderellina. Nastup su podijelili na dva dijela, u prvoj polovici pritisnuli su gas skladbama “Push, Push”, “Somebody Save Me” i “Night Songs” i plovili glam metalskim vodama, dok su se za drugi dio nastupa pretvorili u lomitelje ženskih srdaca i odsvirali nekoliko svojih najprepoznatljivijih balada. Glavno pitanje koncerta bilo je kako će se proći vokalist Tom Keifer, kojem zadnjih godina jako smeta glas, zbog čega je 2008. otišao čak i pod nož na kirurški stol. Keifer je svoju zadaću odlično odradio. Doduše, vokalnih se zadataka laća krajnje oprezno, ali glas ostaje prepoznatljive boje, neokrnjen i, kad je potrebno, i odlučan. Keifer je vokalnu podršku s vremena na vrijeme dobivao od ostalih članova benda i naravno od publike, kojoj je Keifer nerijetko povjerio otpjevati pokoji stih, čime je mudro uštedio pokoju mrvicu energije. Po upadljivosti se s Keiferom može mjeriti još samo gitarist Jeff LaBar, jedini koji se poslužio “cat walkom” i prošetao do srca publike. Vrhunci koncerta nastupili su s “Heartbreak Station”, koju su LaBar s akustičnom gitarom i Keifer odradili rame uz rame, vječnom glam himnom “Nobody’s Fool” i epskom baladom “Don’t Know What You Got (Till It’s Gone)”, gdje Keifer populistički sjeda za klavir. Dečki, čemu vam uopće služi Gary Corbett? Corbett je klavijaturist na Cinderellinim nastupima, ali potpuno neprimjetno čuči u pozadini duboke pozornice, a jedini put kad bi stupio na veliku scenu, po pravilu “neka se zna tko je glavni”, njegovu ulogu preuzima Keifer. Šetnja po najvećim Cinderellinim klasicima tako je donijela dobru mjeru mješavine glam metala i sanjalačkog blues-hard rocka, a uz solidnu izvedbu već je i sama činjenica iščekivanosti Cinderelle njihov nastup memorirala u mom sjećanju za sva vremena kao sat i pol čistog užitka!

BILLY IDOL (Rock stage)
Što prije ljubljanskog nastupa vječni mladić Billy Idol predstavio se i švedskoj publici. Billy se na ovoj turneji zaustavio na nekoliko festivala, a Sweden Rock bio je otvaranje prije sljedećih susreta s bezbrojnom publikom pod pozornicama najvećih europskih festivala.

Točno je da u naelektriziranom zraku poneka kapljica s neba ponekad dobro dođe, ali kad se nebo doslovno otvori i počne liti s takvim žarom da je zbog gustoće kiše otežan čak i pogled na pozornicu, a kamoli zvuk s nje, tada vrijeme postaje glavni čimbenik nastupa. Na takvu je smolu naletio Billy Idol. Unatoč iznimno teškim uvjetima i ljudima koji su u potrazi za krovom bježali od pozornice, Billy je sa zvjezdanom družinom iz sebe istisnuo najviše što je u tom trenutku mogao. Nastup je započeo klasikom Generation X “Ready Steady Go”, a već je uslijedio prvi od zimzelenih, “Danicng With Myself”. Karizmatični Billy je kod prepoznatljivijih skladbi uvijek dopustio masi otpjevati stih ili dva i na taj način produbio međusobnu kemiju. Na gitari je Billyja pratio netko drugi nego Steve Stevenes, čovjek s frizurom i obojenim noktima kakve danas viđaš na prosječnom osnovnoškolcu tipa “Bullet For My Valentine”. No njegov izgled vara – striko svoj posao vlada vraški dobro, svaku notu odradi do tančina, iz ritma ga ne izbacuje ni često mijenjanje električne i akustične gitare. Upravo izmjena ritma između punk rock koračnica i pjevnijih, većinom akustičnih trenutaka bila je jedna od glavnih zamjerki nastupa Billyja Idola. On je cijelo vrijeme energično trčao po pozornici i na veselje nježnijeg dijela publike pokazivao svoje mišiće, pa ni u šestom desetljeću života Billy ne napušta svoje prepoznatljive poteze. Zadovoljio je i izbor skladbi, uigranost zvjezdane postave kao i Billyjev vokal, a pokvarilo ga je, kao što je već rečeno, vrijeme. Billy Idol s ekipom ostaje glazbenik kojeg se sigurno isplati vidjeti, jer svoje obožavatelje ne ostavlja lako na cjedilu.

GARY MOORE (Festival stage)
Šetnju kroz treći dan festivala zaključio je Gary Moore, jedan od najvećih blues gitarista zadnjih desetljeća, ali i puno više od toga. Točno je da je ime glazbenog velikana zaslužio kao majstor bluesa, no Moore je u svojoj dugoj karijeri svirao, među ostalim, i hard rock i heavy metal, a upravo je ova dva žanra bio posvećen ovaj Mooreov nastup. Švedska publika je naime navikla na teže ritmove, pa je Moore svoj izbor skladbi ovaj put djelomično prilagodio specifičnom ukusu “Sweden Rock” publike.

Intro u obliku skladbe “Dunluce” pobrinuo se za pospani bluesovski uvod, koji je prenuo biser s Wild Frontiera “Over The Hills And Far Away”, hard rock juriš odjeven u keltske motive. Sad je ozbiljno! Gary je, zalijepljen uz mjesto pokraj svog mikrofona na lijevoj strani pozornice, s razbarušenom kosom i s gitarom u rukama, predstavio presjek svoje karijere, s naglaskom na ostvarenjima osamdesetih. Unatoč nekarizmatičnom nastupu, prepoznatljivi motivi skladbi omogućili su mu da drži publiku pod pozornicom sve do kraja, to naglašavam zato što su zli jezici prije koncerta nagovještavali da mu to neće uspjeti. Ruku na srce, njegovo je ime u komercijalnom smislu doista manje nego Aerosmith ili Guns’n’Roses, koji su bili nositelji festivala ostala dva dana, ali je i Gary Moore uspio ukrotiti zamke velike pozornice i se s promrzlom publikom odlično uklopiti u sat i pol dugo druženje. Nešto tvrđem izboru pjesama unatoč, nisu izostali prepoznatljivi blues slatkiši “Walking by Myself”, “Still Got The Blues” i, u nastavku, “Parisienne Walkways”. Uz već poznate gitarske vrline Moore se dokazao i kao solidan vokalist s odličnim pregledom nad zbivanjem, jer njeguje usavršen osjećaj za prilagođavanje dinamike, odnosno osjećajnosti izvođene skladbe. Vrhunac nastupa nastupio je s već spomenutim mega hitom “Still Got The Blues”, čiji je prepoznatljiv gitarski riff izazvao eksploziju oduševljenja pod pozornicom i konačan dokaz da je izbor šarmantnog Garyja Moorea za nositelja dana od strane organizatora bio pravi potez.

Previše brzo je tako završio i treći dan festivala. U natrpanom rasporedu nažalost nije bilo mjesta za pogledati još neki od zanimljivih bendova, najviše me peče savjest zbog propuštanja nastupa grupe Michaela Schenkera, ali uloviti sve zanimljive izvođače na tako kvalitetnom festivalu i hrpi pozornica jednostavno je nemoguća misija. U iščekivanju zadnjeg dana brzo smo se poskrivali svatko u svoju vreću za spavanje. Pa laku noć!

Fotografije: Urban Bolta

Setlista

11:30 — 12:15 THE ITCH (Dio) 12:00 — 13:15 GRAVE DIGGER (Rock) 12:15 — 13:15 BIGELF (Sweden) 13:30 — 14:45 MSG (Festival) 13:45 — 14:45 SCREAMIN’ LORDS (Dio) 15:00 — 16:15 D-A-D (Rock) 15:00 — 16:15 HIGH ON FIRE (Sweden) 15:15 — 16:00 CONNY BLOOM (Rockklassiker) 16:00 — 17:00 PRAYING MANTIS (Dio) 16:30 — 18:00 RICK SPRINGFIELD (Festival) 17:30 — 18:30 CHICKEN SHACK (Dio) 18:15 — 19:45 MAGNUM (Rock) 18:15 — 19:45 STEEL PANTHER (Sweden) 18:30 — 19:30 PUGH ROGEFELDT (Rockklassiker) 20:00 — 21:30 CINDERELLA (Festival) 20:15 — 21:30 SUICIDAL TENDENCIES (Dio) 21:30 — 22:15 BONAFIDE (Rockklassiker) 21:45 — 23:15 BILLY IDOL (Rock) 21:45 — 23:15 MUSTACH (Sweden) 23:30 — 02:00 GARY MOORE (Festival) 24:00 — 01:30 BEHEMOTH (Dio) GRAVE DIGGER setlista: 1. The Gallows Pole 2. Ballad of a Hangman 3. The Roundtable 4. Hell of Disillusion 5. Wedding Day 6. Lionheart 7. The Truth 8. Excalibur 9. Valhalla 10. The Last Supper 11. The Dark of the Sun 12. Knights of the Cross 13. Rebellion (The Clans are Marching) 14. Pray 15. Heavy Metal Breakdown PRAYING MANTIS setlista: 1. Children of the Earth 2. Panic in the Street 3. Cry for the New World 4. Don’t be Affraid of Dark 5. Turn the Tide 6. Touch the Rainbow 6. Rise Up Again 7. Highway 8. Turn the Tables 9. Captured City RICK SPRINGFIELD setlista: 1. Mr. PC 2. I’ve Done Everything for You 3. Affair of the Heart 4. Living in Oz 5. What’s Victoria’s Secret? 6. Celebrate Youth 7. Venus in Overdrive 8. I’ll Miss That Someday 9. Love Is Alright Tonight 10. Crossroad Blues 11. Don’t Talk to Strangers 12. Love Somebody 13. Human Touch 14. Jessie’s Girl ——————- 15. Wild Thing 16. Kristina MAGNUM setlista: 1. Cry To Yourself 2. Take Me To The Edge 3. Brand New Morning 4. The Moonking 5. When We Were Younger 6. No One Knows His Name 7. Dragons Are Real 8. We All Run 9. Les Morts Dansant 10. All My Bridges 11. All England’s Eyes 12. Vigilante ——————– 13. Don’t Wake the Lion (Too Old to Die Young) 14. Kingdom Of Madness STEEL PANTHER setlista: 1. Eyes of a Panther 2. Asian Hooker 3. Fat Girl (Thar She Blows) 4. The Shocker 5. I Want It That Way 6. Guitar Solo 7. Party All Day (Fuck All Night) 8. Community Property 9. Turn out the Lights 10. Girl from Oklahoma 11. Eatin’ Ain’t Cheatin’ 12. Hell’s on Fire ——————– 13. Death to all but Metal 14. Party All Day (Fuck All Night) 15. Kickstart My Heart CINDERELLA setlista: 1. Second Wind 2. Push Push 3. Somebody Save Me 4. The Last Mile 5. Night Songs 6. Bad Seamstress Blues/Falling Apart At The Seams 7. Heartbreak Station 8. Coming Home 9. Shelter Me 10. Nobody’s Fool 11. Gypsy Road ——————— 12. Don’t Know What You Got (Till It’s Gone) 13. Shake Me BILLY IDOL setlista: 1. Ready Steady Go 2. Dancing With Myself 3. Love Is Strange 4. Scream 5. White Wedding, Part 1 6. Cool Operator 7. Prodigal Blues 8. Bitter Pill 9. Twenty Flight Rock 10. To Be a Lover 11. Eyes Without A Face 12. Kings And Queens Of The Underground 13. Don’t Shoot The Messenger 14. Kiss Me Deadly 15. King Rocker 16. Running With the Boss Sound 17. Rebel Yell ——————– 18. LA Woman GARY MOORE setlista: 1. Dunluce 2. Over the Hills and Far Away 3. Thunder Rising 4. Military Man 5. Days Of Heroes 6. Where are you know 7. So Far Away 8. Empty Rooms 9. Old Wild One 10. Blood of Emeralds 11. Out in the Fields 12. Still Got the Blues 13. Walking by Myself ——————– 14. Parisienne Walkways