Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Sölvesborg / Švedska
Datum koncerta: 15.06.2011
Broj posjetitelja: 33000
Cijena ulaznice: 270€ (4-dnevna karta)
Pogled na vedro četvrtkovo nebo obećavao je lijep festivalski dan, u kamp-prostoru smo dobili nekoliko novih susjeda, a pozornica se počela puniti. Tek drugi dan organizatori otvaraju cijeli festivalski prostor s oba najveća odra pa tako u svoje okrilje umjesto 10 tisuća primaju čak 33 tisuće posjetitelja. Ipak manje nego lani, kad nas je bilo još dvije tisuće glava više, jer se drže stroge gornje granice, što je još jedna od kvaliteta ovog festivala, budući da se preko dana publika raspoređuje na pet pozornica pa gužva nastane samo tijekom nastupa posljednja dva ili tri izvođača.
JOAN JETT AND The BLACKHEARTS (Rock stage)
Jedno od najzanimljivijih imena ovogodišnjeg izdanja festivala bila je Joan Jett sa svojim bendom Blackhearts, jer su njezini nastupi u Europi prije slučajnost nego pravilo. Istina, prošle je godine po našem kontinentu nastupala kao uvodni čin turneje Green Day, ali od posljednjeg cjelovečernjeg nastupa slavne punkrock aktivistice u našim krajevima prošao je već lijep broj godina. Blackheartse su uz Joan upotpunjavali još njezin dugogodišnji bubnjar Thommy Price (Billy Idol), ritam gitarist Dougie Needles i basist Kenny Aaronson.
Unatoč tome što je zakoračila u pedesete, Joan Jett je i dalje privlačna muškom oku, a točno u najavljeni sat s bendom je izašla na pozornicu i druženje započela skladbom Bad Reputation. Već na početku se dalo osjetiti da je kemija u bendu prava, a Joan je u interpretaciji pjesama i dalje podjednako nestašno vragolasta i iskrena, čime je uvjerila mnoge koji su pod pozornicu došli samo iz znatiželje. Bivša frontmenica The Runaways u svoje nastupe redovito uključuje pjesmu ili dvije iz svojeg razdoblja sedamdesetih, ovaj put su to bile Cherry Bomb i School Days. Joan Jett posjeduje izniman osjećaj za upravljanje masama, pri čemu naravno marljivo iskorištava svoje ženske atribute i još uvijek vrlo privlačan izgled. Nastup su cijelo vrijeme pratile karizmatične voditeljske sposobnosti i krajnje opušten pristup, u istom je stilu odradila i sve obraćanje publici, što se od stare glazbene mačke tipa Joan Jett i moglo očekivati. Skladbe Love is Pain i Fake Friends prevagnule su koncert u završnu fazu, kad su se Blackheartsi bacili na hard rockersku obradu hita The Stooges I Wanna Be Your Dog, prije nego što je došao trenutak za najveći hit simpatične glazbenice, I Love Rock N’ roll, koji je razumljivo među publikom izazvao najglasnije ovacije. Do isteka raspoloživog vremena nanizala je još tri skladbe, od kojih valja istaknuti hit iz 1988. I Hate Myself For Loving You, kad se otprilike sat vremena dug nastup krajnje jednostavne punk’n’roll retorike već bližio kraju. Joan Jett je s ovim suvereno odrađenim zadatkom bacila rukavicu svima koji je zovu “one hit” glazbenicom, a krajnje pozitivnoj ocjeni viđenog pridonose i odlični zvučni uvjeti drugog festivalskog odra te ostatak članova Blackhearts, koji su svoj posao odradili profesionalno.
FM (Zeppelin stage)
Prvi nastup koji sam si ove godine pogledao na Zeppelin odru (lani se u spomen na preminulu legendu odar zvao po Diu) bili su britanski ponovno aktivni melodični rockeri FM, koji u džepu imaju odličan aktualni album “Metropolis” (recenzija ovdje). Zbog djelomičnog preklapanja s Joan Jett na lokaciju sam stigao malo kasnije, pa se pod pozornicom već gurala zrelija generacija glazbenih zaljubljenika. Jedna od glavnih kvaliteta FM-a je vokalna profinjenost originalnog člana Stevea Overlanda, kojemu se glas s godinama nimalo nije istrošio. Njegovi vokalni izleti odlično su se uklopili u spektralnu zvučnu sliku, često su ih obogaćivale vokalne pratnje ostalih četiriju članova i pobrinule se za prave euforične trenutke, dobar primjer bila je izvedba pjesme Over You. FM dakle nisu iznevjerili u najprepoznatljivijem obilježju svoje glazbe, štoviše, tek živa izvedba i interpretativno prilagođavanje stihova čine FM glazbu još upečatljivijom. Važan dio izvedbenog perfekcionizma bio je naravno kristalno čist zvuk (kao što je na tom odru već uobičajeno), koji je dopuštao jasno čujno poigravanje na relaciji klavijature – gitara. Klavijature Jema Davisa jedna su od središnjih figura FM retorike, jer nisu samo gradivni element atmosfere, nego nerijetko i središnji instrument uvertira ili izlaza iz kompozicija, kao primjerice u pjesmama I Belong to the Night ili Bad Luck. Nastup bez ikakvih nepotrebnih teatralnih scenskih budalaština predstavljao je središnji AOR događaj festivala, a udžbenička izvedba završila je obradom Barrett Strong & Norman Whitfield priredbe I Heard It Through The Grapevine.
Accept (Rock stage)
Zimsko-proljetna turneja Accepta, nošena odličnim prijemom aktualnog albuma “Blood of the Nations”, nastupom na Sweden Rocku prevalila se u festivalsku, a Accept su se prvi put izvan zidova klubova Šveđanima predstavili s novim vokalistom Markom Tornillom. Ponovno aktivni njemački teutonski heavy metalci na SRF-u su kao nositelji dana nastupili već 2005., ali tada su stvari bile malo drukčije – njihovom je lađom zapovijedao ljuti striček Udo Dirkschneider.
Accept su nastup otvorili skladbom Teutonic Terror i već na početku na stol bacili sve svoje aduta: snažnu Baltesovu bas liniju, jednostavne, ali ubojito zarazne rifove i hrapavi vokal novajlije Tornilla. Wolf Hoffmann zauzimao je krajnju desnu stranu pozornice, u sredini je stajao basist Peter Baltes, a na desnoj Hermmm.. gdje je dovraga bio Herman Frank? Na američkoj turneji drugi gitarist Accepta pao je s pozornice i dok ne bude sposoban pobrojati sva svoja rebra, iza velike crvene zavjese sa slikom naslovnice aktualnog albuma u pozadini svirat će pomoćni gitarist i popunjavati Frankovu prazninu. Razočaranje zbog osiromašenih Accepta uz novodobne koračnice Bucket Full of Hate i New World Comin’ te željezne hitove Restless and Wild i Metal Heart brzo se pretvorilo u mahanje glavom i oduševljeno praćenje zbivanja. Iskonski heavy metal šus bez okolišanja pokazao se kao pogodak u sridu, jer je legendarne Nijemce pratila velika gomila ljudi koja se pružala još dugo od mikseta nadalje i tako energijom napajala glazbenike željne sviranja. Spontana igra dvojca Hoffmann / Baltes ukrotila je veličinu pozornice i bacala sve nove i nove kosti zabave željnoj gomili. Mark Tornillo, koji se nakon pola godine koncertiranja već dobro navikao na novu frontmansku poziciju, čovjek je simpatičnih poteza, ali i beskompromisnih vokalnih napada. Visinu vrištanja prilagođava pjesmi koja se svira, pri čemu ima veći raspon od Dirkschneidera, zbog čega pjesme dobivaju na raznolikosti – lijep primjer bio je Fast as a Shark, gdje je u uvodu izbacio ušiju parajući životinjski krik, a refren odradio mnogo melodičnije nego što smo navikli u originalu. Neizmjerna silovitost teutonskih Hoffmannovih rifova posljednji je put zarikala u pjesmama Pandemic i Balls to the Wall, kad se četvorka nakon nepunih sat i pol već oprostila. Izvevši smetajuću Frankovu odsutnost, Accept su se još jednom dokazali kao dobro nauljen stroj, kojem je dugotrajna odsutnost s nakupljenom kinetičkom energijom samo dodatno pomazala, premda, ruku na srce, festivalski nastup ipak ne može parirati odličnim dvama susretima s Accept na zimskoj klupskoj turneji (reportaže ovdje: Beč odnosno München).
SAXON (Rock stage)
Tik pred završnim činom večeri pod reflektore Sweden Rocka stupili su još legendarni Saksonci, dobri znanci slovenskih pozornica, koji su se samo dva tjedna prije toga znojili u ljubljanskom Kinu Šiška. Budući da su Saxon jedan od najkonstantnijih kotačića heavy metal mašinerije, koji redovito izdaje albume i koncertira, s organizatorima SRF-a ovaj su put smislili poseban nastup. Uoči skorašnje tridesetogodišnjice klasika “Denim and Leather” trebali su spomenuti album odsvirati u cijelosti, sličnu ekskluzivu (samo s drugim začinom) lani je primjerice dobio festival Download u Doningtonskom parku, gdje su Saxon odsvirali cijeli “Wheels of Steel”. Tako to već ide – Sweden Rock festival uvijek ponudi nešto više – to je njegov zaštitni znak!
Saxon su za potrebe nastupa ponovno aktivirali golemog orla, koji se iznad bubnjarske baterije Nigela Glocklera ponosno dizao pod strop pozornice i zbog večernjeg termina žario nadaleko, pogled na pozornicu bio je nadasve veličanstven i spektakularan.
Unatoč više od tridesetogodišnjoj karijeri nastupanja Saksonci se i dalje znaju za svaki nastup posebno pripremiti, maksimalno potruditi i zamaskirati rutinu do neprepoznatljivosti. Kako drukčije objasniti stalno Carterovo mahanje glavom po pozornici, Scarattovo nadnaravno uživanje pri sviranju solaža ili Biffove neizmišljene geste? Saxon su u uvodnom dijelu repertoara nanizali dvije skladbe s albuma “Call to Arms” izdanog nekoliko dana prije (recenzija ovdje) i dvije klasike, prije nego što su se bacili na obećani materijal iz razdoblja “Denim and Leather”. Pravi mali praznik donijele su pjesme Fire in the Sky i Midnight Rider, po Biffovim riječima odsvirane prvi put nakon 1982. Saksonci su u vježbu za taj nastup bez sumnje uložili priličan trud, jer su i nikad čuvene skladbe na pozornici zaživjele u iskonskom obliku, bez čujnih kiksova i s lakoćom se utopile u ostali materijal. S obzirom na druge termine trenutne turneje, Saxon su zbog ekstra set liste bili prisiljeni izostaviti nekoliko uvijek odsviranih skladbi, u zamjenu za cijelu dužinu spomenutog albuma večeri, pa valja istaknuti još rijetke pjesme Rough & Ready i Out of Control, prije nego što je Paul Quinn teškorockerske žmotne rock’n’roll zvuk ritmove prevalio u poznati Denim and Leather rif. Tko je britanske NWOBHM legende gledao u Šiški, dobro zna što znači intenzitet koncerta kod već davno susretnutog Abrahama. Biff Byford je trijumfalno diktirao dobro raspoložene Orlove i masirao publiku dopadljivim obraćanjima, dvojac Quinn / Scaratt je unatoč nakupljajućim kapljicama znoja jurišao kroz večer i naizmjence prikazivao solo trikove, uhvaćen u nepogrešivi ritmički kotač sprege Carter / Glockler. Pjesmu Strong Arm of the Law kraćom je solo točkom na basu otvorio upravo Nibbs Carter, prije nego što je petorka pod budnim okom čuvenog orla još posljednji put te večeri zarikala klasikom Wheels of Steel.
JUDAS PRIEST (Festival stage)
Što može biti ljepše za završetak prvog dana festivala od Judas Priesta? Zapravo, što uopće može biti ljepše? Već ime Judas Priest budi snažne emocije kod svih “dugokosih mislilaca”, jer su sinonim heavy metala, besmrtni kovači metal biblije i desetljećima jedan od paradnih konja tog žanra, zbog čega se po njihovoj skladbi s albuma “British Steel” (1980.) nije uzalud prihvatio nadimak “metal gods” (metal bogovi). Usred zime Priesti su objavili da će se ove godine zaputiti na turneju “Epitaph”, posljednju opsežniju svjetsku turneju prije umirovljenja, a još veći šok za brojne fanove stigao je iz njihova tabora u travnju, kad je skupinu napustio originalni i osnivački gitarist K.K. Downing. Zamjenu za nezamjenjivog dobili su u mliječnozubom Richieju Faulkneru, koji je žice prije toga drndao kod Lauren Harris i Dirty Deeds. S novim pojačanjem Priesti su na Sweden Rocku odsvirali tek drugi koncert turneje i navodno posljednji u Švedskoj uopće, zato su očekivanja i emocije prije početka bili još veći.
Mi koji smo na Saksoncima izdržali do kraja, uštedjeli smo si mučno čekanje prije početka Priesta. Jedva sam izborio povoljno mjesto za praćenje koncerta, a već je iz zvučnika udario otrovni zvuk gitara s Rapid Fire rifom, pala je golema zavjesa s logotipom turneje “Epitaph” i otkrila već poredanu petoricu glazbenika na pozornici. Glenn Tipton na desnoj strani, Faulkner na K.K.-jevu mjestu s lijeve, kao i obično. Slijedila je pjesma Metal Gods – odsvirani dvojac skladbi istim je redoslijedom otvarao koncerte već na prethodnoj turneji Judas Priest. Nakon uvodnih suzdržanih minuta Priesta slijedio je prvi Halfordov pozdrav, kočnice su popustile i Priesti su se razletjeli na sve strane. Iznenađenja su se nizala jedno za drugim, u set listu su se vratili Heading Out to the Highway, Starbreaker i čak Never Satisfied, prije nego što je došlo vrijeme za akustični intro balade Diamonds & Rust (original Joan Baez), koji je usred izvedbe prešao u albumsku “Sin After Sin” varijaciju i u sličnom ekspresnom tempu se i završio.
Rob Halford dobro se držao. Najviše registre već dugo više ne dostiže, to se osobito čuje pri izlascima iz screamova, ipak je u boljoj formi nego na turneji Nostradamus 2008., što djeluje ljekovito na cjelokupnu koncertnu sliku Judas Priest. Čovjek u dugom kožnom kaputu s nenadmašnom karizmom ubija već pogledom, zato mu ne treba osobito energično nastupanje za postizanje željenog učinka, nego se mirno šeće s jednog kraja pozornice na drugi i prepoznatljivim gestama pali požare među fanovima dolje. Richie Faulkner već je dobro zakoračio u K.K.-jeve cipele i u cijelosti preuzeo njegovu ulogu, tako otvara i neke pjesme i preuzima napamet naučene solo točke, jedino je spontanog mahanja glavama sve trojice gitarista nedostajalo – spontana se kemija jednostavno ne da odglumiti. Gitarska je trojka općenito djelovala pomalo ukočeno što se tiče scenske razigranosti, dok se na samu izvedbu ne možemo žaliti. U drugom dijelu koncerta Priesti su iz rukava jednog za drugim istresali vječne klasike: Night Crawler, The Sentinel, Fleetwood Mac priredbu The Green Manalishi i Breaking The Law, kod koje je Halford većinu teksta prepustio razgrijanoj publici. Travisovo lupanje po bateriji bilo je najava za besmrtnog Painkillera i paklenski miris izlučenog testosterona među publikom, čime se redovni dio druženja kao od šale i završio. Tri povratka na pozornicu poslužila su skladbama The Hellion / Electric Eye, Hell Bent for Leather s obaveznim Halfordovim motorskim dolaskom i You’ve Got Another Thing Comin’, tijekom čije je izvedbe posljednja solo točka večeri pripala Faulkneru, a Priesti su tim potezom htjeli dokazati da mladića doživljavaju kao punopravnog člana.
Unatoč svim poznatim problemima oko Judas Priesta nastup je bio prava poslastica, a oproštaj od Švedske dostojan veličine metal bogova. O novom gitaristu već je prolivena mnogo tinte, pa neću dugovječiti – svaki Judas Priest fanatik neka sam sebi odgovori na pitanje što je bolje – svijet bez Judas Priesta ili Judas Priest bez K.K.-ja? Ja sam ipak za drugu verziju.
Fotografije: Martin Johansson (Joan Jett and The Blackhearts, Saxon), Maria Johansson (FM, Accept), Stefan Johansson (Joan Jett and The Blackhearts, Judas Priest), Robert Helberg (Judas Priest)
Setlista
11:30 — 12:15 OZ (Zeppelin) 11:50 — 12:30 PERRY AND The TRAVELLERS (Rockklassiker) 12:00 — 13:15 DUFF McKAGAN’S LOADED (Rock) 12:15 — 13:15 The HAUNTED (Sweden) 12:50 — 13:30 SUMMONED TIDE (Rockklassiker) 13:30 — 14:45 BUCKCHERRY (Festival) 13:45 — 14:45 DAN REED BAND (Zeppelin) 14:50 — 15:30 NINNUAM (Rockklassiker) 15:00 — 16:15 CLUTCH (Sweden) 15:00 — 16:15 JOAN JETT AND The BLACKHEARTS (Rock) 15:50 — 16:30 DAWN OF SILENCE (Rockklassiker) 16:00 — 17:00 FM (Zeppelin) 16:00 — 18:00 QUEENSRYCHE (Festival) 18:10 — 18:50 SPITCHIC (Rockklassiker) 17:30 — 18:30 GROUNDHOGS (Zeppelin) 18:15 — 19:45 ACCEPT (Rock) 18:15 — 19:45 MOONSPELL (Sweden) 19:15 — 19:55 FRANTIC AMBER (Rockklassiker) 20:00 — 21:30 The CULT (Festival) 20:15 — 21:30 GWAR (Zeppelin) 21:45 — 23:15 MORBID ANGEL (Sweden) 21:45 — 22:25 ABSORBING The PAIN (Rockklassiker) 21:45 — 23:15 SAXON (Rock) 22:45 — 23:25 MEAN STREAK (Rockklassiker) 23:30 — 02:00 JUDAS PRIEST (Festival) 24:00 — 01:30 The DAMNED (Zeppelin) JOAN JETT AND The BLACKHEARTS setlista: 1. Bad Reputation 2. Cherry Bomb 3. Do You Wanna Touch Me 4. Change The World 5. You Drive Me Wild 6. Fetish 7. The French Song 8. Love Is Pain 9. School Days 10. Fake Friends 11. I Wanna Be Your Dog 12. I Love Rock N Roll 13. Crimson & Clover 14. I Hate Myself For Loving You —————- 15. AC/DC FM setlista: 1. Wildside 2. I Belong to the Night 3. Face to Face 4. That Girl 5. Don’t Stop (lovin every minute) 6. Only the Strong Survive 7. All Or Nothing 8. Guitar solo 9. Over You 10. Burning My Heart 11. Bad Luck 12. I Heard It Through The Grapevine ACCEPT setlista: 1. Teutonic Terror 2. Bucket Full of Hate 3. Starlight 4. Breaker 5. New World Comin’ 6. Restless and Wild 7. Metal Heart 8. Bulletproof 9. Losers and Winners 10. Princess of the Dawn 11. Up to the Limit 12. No Shelter ——————- 13. Fast as a Shark 14. Pandemic 15. Balls to the Wall SAXON setlista: 1. Hammer of the Gods 2. Heavy Metal Thunder 3. Motorcycle Man 4. Back in ’79 5. Never Surrender 6. Fire in the Sky 7. Midnight Rider 8. And the Bands Played On 9. Call to Arms 10. Rock ‘n’ Roll Gypsy 11. The Eagle Has Landed 12. Play It Loud 13. Rough & Ready 14. Out of Control 15. Denim and Leather 16. Princess of the Night 17. 747 (Strangers in the Night) 18. Crusader 19. Strong Arm of the Law 20. Wheels of Steel JUDAS PRIEST setlista: 1. Rapid Fire 2. Metal Gods 3. Heading Out to the Highway 4. Judas Rising 5. Starbreaker 6. Victim of Changes 7. Never Satisfied 8. Diamonds & Rust 9. Dawn of Creation / Prophecy 10. Night Crawler 11. Turbo Lover 12. Beyond the Realms of Death 13. The Sentinel 14. Blood Red Skies 15. The Green Manalishi 16. Breaking the Law 17. Painkiller —————- 18. The Hellion / Electric Eye —————- 19. Hell Bent for Leather —————– 20. You’ve Got Another Thing Comin’
Galerija slika
