Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Sölvesborg / Švedska
Datum koncerta: 09.06.2011
Broj posjetitelja: 33
Cijena ulaznice: 270€ (4-dnevna ulaznica)
Jutro trećeg dana festivala, odnosno doručak, još pod dojmom jučerašnjih nastupa, poslužilo je nastavak vruće rasprave o heavy metalu, Judas Priestima i Iron Maidenima, koja ipak nije mogla trajati unedogled, jer su točno u podne nastupili Steelheart, a istodobno s njima i speed metal prvaci Agent Steel – s očito ponovno angažiranim Johnom Cyriisem na vokalu. Budući da od biblijskih vremena nema osobe koja bi mogla biti na dva mjesta istodobno, ja sam se odlučio salomonski i već oko jedanaest uputio prema pustom prizorištu, sjeo ispred “Sweden” pozornice i bio možda jedan od desetak nas koji su promatrali tonske pripreme Agent Steela, prije nego što sam se nekoliko minuta prije dvanaest dovukao pred “Rock” pozornicu.
STEELHEART (Rock stage)
Nakon lanjskog navala hard rocka osamdesetih na SRF-u (Cinderella, Y&T, Winger, Guns N’ Roses, The Quireboys, Treat, Pretty Maids…) na ovogodišnjem je izdanju festivala sličnih izvođača bilo nešto manje – jedni od njih bili su Steelheart. Zbog razmjerno kasnog dolaska na scenu i kasnije nedosljednosti nikad nisu požnjeli kakve veće komercijalne uspjehe, a što je njihovo ime među pristašama glam rocka unatoč tome i dalje često spominjano, mogu zahvaliti filmu Rock Star (2001). U njemu su glumili Mark Wahlberg i Jennifer Aniston, a on je ovako ili onako povezan sa Steelheartima, odnosno s njihovim frontmenom Miljenkom Matijevićem, Amerikancem hrvatskih korijena koji je prvih 7 godina života proveo u Zagrebu. Upravo su Matijevićeve neljudski visoke vokalne akrobacije glavni prepoznatljivi pečat Steelhearta, pa je nastup bio idealna prilika da se i uživo uvjerimo koliko daleko Miljenka nosi u 2011.
Prvi dio nastupa prošao je u znaku velikih tehničkih problema, i s gitarom i s vokalom, zbog čega je bandov roadie cijelo vrijeme skakao po pozornici i nehotice uništio čaroliju skladbi poput Gimmie Gimmie i Like Never Before. Krivulja je krenula prema gore uz Led Zeppelin obradu Black Dog, jer su je Steelheart znali preobući u vlastiti zvuk, a to je preduvjet za probavljanje svake obrade. Skladbu Black Dog učinili su izrazito melodičnom i otresli s nje blues, za što se pobrinula prije svega izvanredna Matijevićeva vokalna interpretacija. U skladu s glam rockerskom tradicijom, nastupu je živu notu energičnim, gotovo već kazališnim sviranjem donio basist Rev Jones (ex-MSG), dok je s druge strane originalni gitarist Chris Risola publici s krajnje nezainteresiranim odnosom pio krv. Tek ga je nakon dva piva popijena na pozornici alkohol probudio toliko da je u performans počeo ulagati energiju, a takav krajnje amaterski pristup za glazbenika kova Steelheart nečuven je. Frontman je koncert dobro odvezao prema kraju, a svoju je kvalitetu još jednom dokazao u završnoj baladi She’s Gone, u kojoj je uz mirnu gitarsku pratnju vokal još intenzivnije stupio u prvu bojnu liniju i krikovima koji sežu u nebo na izlasku iz pjesme među publikom izazvao pravi požar guščje kože. Da, Miljenko Matijević i dalje je onaj pravi, no nažalost je amaterska priprema koncerta ostavila veliku crnu mrlju na zbivanju na pozornici.
MR. BIG (Festival Stage)
Amerikancima Mr. Big pripala je čast da trećeg dana otvore najveću festivalsku pozornicu, koja je svojom golemom konstrukcijom i ogromnim “cat walkom” cijelo vrijeme bdjela nad festivalskim zbivanjem. Nakon što su se Mr. Big europskoj publici predstavljali na reunion turneji u jesen 2009., prethodne su godine odešli u studio, a plod toga je odličan album “What If…” objavljen u siječnju ove godine. Krajem svibnja krenuli su na novo dvomjesečno putovanje po Starom kontinentu i u sklopu turneje stali i na najvećem švedskom rock festivalu. Mr. Big pravi su glazbeni profesionalci i majstori svog posla, pa nastup na najvišoj izvedbenoj razini nije bio nikakvo iznenađenje. Koncert su započeli starijim skladbama, a tek su se s Undertow dotaknuli aktualne ploše. Blistao je dvojac Billy Sheehan (bas gitara) i Paul Gilbert (gitara), jer su glazbi pustili da im slobodno teče kroz žile, a rezultat su bili brojni solo ulomci, bez pretjeranih ekspadi i bez pomoći s mikserskog pulta, s potpuno prirodnim zvukom – kao što to rade najveći glazbenici. Kvartet na pozornici bio je predvođen frontmenom Ericom Martinom, u skladu s ugodnim sunčanim danom dobro raspoložen, i vidno je uživao u serviranju glazbe. Simpatični niski Martin znao je ukrotiti zamke velike pozornice, cijelo je vrijeme pozivao publiku na sudjelovanje i poticanje, a s potonjim je bio zaokupljen prije svega uz Gilbertove vratolomne gitarske podvige. Uz skladbe Just Take My Heart, Merciless i Price You Gotta Pay nastup čistokrvne glazbene poslastice brzo je tekao prema kraju. Profesionalan pristup i odrska kemija koja funkcionira, u usporedbi s mlitavim Steelheartom prije njih, djelovali su kao prava lekcija svim glazbenim nadobudnicima, a Mr. Big su se još jednom dokazali kao ekipa izvanrednih pojedinaca koja zna osobne kvalitete podrediti dobro nauljenom kolektivu. Rockeri su svoj nastup očekivano zaključili baladom To Be With You i njome, kako ne, oduševili prije svega nježniji dio publike.
ICED EARTH (Rock stage)
Odmah po završetku predstave Mr. Big, ispod pozornice na drugoj strani prizorišta već su zvali američki power metalci Iced Earth – na vrijeme za odmor trebalo je brzo zaboraviti! Nakon završetka ljetne festivalske turneje vokalist Matt Barlow oprostit će se od Iced Eartha po drugi put i navodno definitivno, pa je nastup za sve švedske obožavatelje Iced Eartha bio svojevrstan oproštaj od Barlowa – zaštitnog znaka udarne Iced Earth bojne linije devedesetih. Jon Schaffer i ekipa bez velikog su se pompa rasporedili po pozornici i dobrih sat vremena dugo druženje otvorili skladbom Burning Times (“Something Wicked This Way Comes”, 1998.). Već na početku dobri zvučni uvjeti bili su pretpostavka za čisti metalski entuzijastični užitak uz praćenje koncerta, a odnos između intenziteta gitarskih dvoboja, vokala i ritam mašine bio je dobro ugođen. Jon Schaffer je prepoznatljivim galopirajućim tempom i vječno smrtno hladnim pogledom diktirao zbivanje oko sebe te svojim karizmom zasjenjivao ostale članove banda. Vokalist Matt Barlow i dalje se odlično snalazi i u višim i u srednjim registrima, što se čulo primjerice u baladi I Died For You, gdje su uz mirnije akustične dijelove mogućnosti njegova vokala još čujnije stupile u prvi plan, a zavidno je parirao i ostavštini odsviranih skladbi Ripperove ere Declaration Day i Jack. Prepoznatljiv nabrzani tempo i dah oduzimajući višeglasni refreni nisu uspjeli probuditi festivalsku publiku onoliko koliko smo navikli na koncertima Iced Eartha, što uz odličnu predstavu luđačkih riffova, tehničke potkovanosti i uigranosti nije posebno smetalo. Za šlag na vrhu torte Iced Earth su nam poslužili jurišnicama The Hunter, Prophecy i Iced Earth te u velikom stilu zaključili jedan od najprivlačnijih metalskih nastupa festivala.
STRYPER (Sweden stage)
Iako su Stryper naizgled tipična američka hard rock skupina iz osamdesetih, njih je za razliku od brojnih ostalih predstavnika nešto lakše uhvatiti na europskim pozornicama. Stryper su poznati po svojoj snažno religioznoj pripadnosti, što se u njihovoj glazbi odražava kroz vjerom obojene tekstove, a na njihovim nastupima još i kroz usputna obraćanja s razotkrivanjem “božje istine”. Zbog u svijetu rocka prilično specifične pripadnosti Stryper imaju s jedne strane vojsku gorljivih obožavatelja, a s druge i mnogo protivnika koji mjestimice patetične Stryper tekstove ne mogu probaviti. U nadi u što bolju koncertnu predstavu s što manje “božje” komponente i ja sam se uputio u novo melodično hard rockersko iskustvo.
Odmah na početku u oči je bubnjarski set Roberta Sweeta, koji je bio okrenut prema desnoj strani pozornice, tako da smo originalnog bubnjara cijelo vrijeme gledali sa strane, a on se nijednom nije osvrnuo prema publici. Zbog čega je tako, ne znam, možda sad ima kakvu fobiju od mnoštva ljudi, tko zna. Nakon uvertire Stryper su odmah zabili jednu od svojih najboljih skladbi, Murder By Pride, naslovnu pjesmu studijskog albuma od prije dvije godine “Murder By Pride”, nastavili s Loud ‘n’ Clear, prije nego što je frontman Michael Sweet odložio svoju gitaru i se u obradi Ozzyjeve Over the Mountain posvetio samo vokalnim zadaćama. Dok se Sweet pripremao, prve riječi “objave” tog dana publici je posvetio Oz Fox, glavni gitarist Strypera odjeven u prepoznatljivu žuto-crnu kombinaciju. U skladu s albumom “The Covering” objavljenim u veljači, američki su nam rockeri u nastavku od obrada poslužili još Breaking The Law (Judas Priest) i Heaven & Hell (Black Sabbath), prije nego što su se posvetili svojim najprepoznatljivijim melodično rockerskim pričama. Karizmatični Michael Sweet iskoristio je raznolikost svojih vokalnih sposobnosti i uz pomoć back vokala u refrenima i odličnih gitarskih dvoboja brinuo za prave melodične eksplozije po kojima su Stryper poznati. Čak je i izbor odsviranih skladbi bio izrazito podređen melodičnijem materijalu, koji tek na koncertu zaživi u punom svjetlu i pobrine se za one neopisive ekstatične trenutke među publikom. Skladbe All For One, The Way, izvanredna To Hell With The Devil te metalska Soldiers Under Command zaključile su po mom mišljenju jedan od (naj)boljih nastupa ovogodišnjeg SRF-a, ako u njega naravno ne ubrajam stalno bacanje mini Biblija u mnoštvo ispod pozornice.
HELLOWEEN (Rock stage)
Nakon uspješne zimske europske “7 Sinners” turneje, koju smo gledali i u Kinu Šiška, Helloweenovo lutanje naokolo prevagnulo je u festivalsku fazu. U skladu sa zvučnim imenom utemeljitelja europskog power metala nastupili su u udarnom večernjem terminu rock pozornice, dakle tik prije headlinera večeri. Slučaj je htio da su u točno istom terminu na Zeppelin pozornici žarili thrash metal prvaci američke istočne obale, Overkill, s kojima su Helloween krajem osamdesetih odradili zajedničku turneju po Starom kontinentu, a više od dva desetljeća poslije mi, pristaše oba banda, bili smo postavljeni pred situaciju da se moramo odlučiti za praćenje ljubšeg.
Helloween su se držali provjerenog setliste s prethodnog dijela turneje, pa je početak, još prije klasika Eagle Fly Free i March of Time, pripao prvom singlu aktualnog albuma Are You Metal?. Od Helloweena nisam očekivao nikakve veće nepoznanice, a kamoli iznenađenja, jer sam ih na aktualnoj turneji gledao već četvrti put. Skupina je te večeri bila jako dobro raspoložena, što se vidjelo prije svega u jedva primjetnim pozorničkim ludorijama i međusobnom bockanju, u čemu su prednjačila oba starca, gitarist Michael Weikath i basist Markus Grosskopf. Spontani i podsmješljivi umeci dobro su se uklopili u općenito pozitivnu energiju u postavi, koja se naravno brzo proširila među brojnom publikom. U prvoj polovici simpatični su Nijemci poslužili solo točkama, prvo gitarista Sasche Gerstnera, a zatim i bubnjara Danija Löblea, prije nego što su odjurili dalje sa svojim klasičnim materijalom iz osamdesetih, skladbom I’m Alive i medleyem Keeper of the Seven Keys / The King for a 1000 Years / Helloween. Vrijeme je uz praćenje hirovitog ponašanja na pozornici brzo prolazilo, a nažalost su Helloween zbog nešto kraćeg raspoloživog termina u odnosu na solo koncerte izostavili priličan broj skladbi, umjesto da su primjerice izostavili Derisovo maratonsko zagrijavanje publike prije izlaska iz skladbe I Want Out. Za pretjerano Derisovo brbljanje i brojne solo izlete na račun manjeg broja odsviranih skladbi Helloween bi zaslužili krepku zaušnicu, a nastup s crno-bijelim prizvukom njemački su heavy metal ambasadori zaključili Doctorom Steinom.
WHITESNAKE (Festival stage)
Nakon medijske hajke na Davida Coverdalea 2009., koja mu je predbacivala uporabu snimljenih vokalnih linija na nastupima uživo, idejni frontman Whitesnakea prijetio je prekidom glazbene karijere i raspuštanjem skupine, no srećom se naposljetku nije odlučio na radikalan potez. Dobro je da nije, jer su Whitesnake nakon ne najuvjerljivijeg albuma “Good to be Bad” (2008.) utišali sve zle jezike iznenađujuće dobro zvučećim nasljednikom “Forevermore” (2011.), koji je skupinu i u smislu studijskih dosega vratio među aktualne izvođače. Nakon kratke svibanjske turneje s onu stranu Atlantika i još prije početka zajedničke turneje s Judas Priest, Whitesnake su se kao nositelji petkove večeri predstavili švedskoj zajednici na festivalu na kojem su oduševili već 2006.
Nastup su Whitesnake iznenađujuće otvorili udarnim singlom prethodnog albuma, Best Years. Očito je David Coverdale vrlo ponosan na plošu iz 2008., jer je na prethodnoj turneji redovito bio zastupljen s tri do četiri pjesme, od kojih se jedna do danas zadržala na tako važnom mjestu kao što je sama uvertira u koncert pri dolasku na pozornicu. Desnu je stranu zauzimao plavokosi gitarist Dough Aldrich, krajnje lijevo nastupao je Winger gitarist Reb Beach, uz njega pridošlica u postavi, basist Michael Devin, a iza njih još bubnjar Brian Tichy i gotovo neprimjetni klavijaturist Brian Ruedy. Postava je tijekom nastupa, uz iznimku naravno solo točaka pojedinih članova, ostajala u sjeni karizmatičnog i svojevoljnog vođe Davida Coverdalea, apsolutnog poglavara zbivanja na pozornici. Vokalno se danas već gotovo 60-godišnji slavuj snašao razmjerno suvereno, iako je cijelo vrijeme primjetno štedio energiju gdjegod se dalo.
Nakon uvodnog pipanja Whitesnake su svim topovima krenuli u napad sviranjem uvijek prisutnih Give Me All Your Love i Love Ain’t No Stranger, taktički serviranih od tehnički izbrušenog dvojca Aldrich / Beach i bluesovskom vokalnom interpretacijom Coverdalea. Jedva smo se oporavili od početnog udarca, a već je uslijedio klavijaturni uvod koji je prešao u lagan tempo balade Is This Love, u kojoj je šarmantni David Coverdale na vidjelo iznio sve svoje oružje. Odjeven u snježnobijelu lagano raskopčanu košuljicu u kombinaciji s crnim kožnim kaputom, ostarjeli je ljubavnik pogledima i seksipilnim gestama sasvim na rubu pozornice zavodio predstavnice nježnijeg spola.
Središnji dio koncerta bio je posve podređen predstavljanju aktualnog albuma “Forevermore”. Glas o grijeha vrijednom aktualnom proizvodu očito je došao do većine rockerski nastrojenih duša, jer je Sweden Rock suvereno vladao većinom novih tekstova i pridruživao se Coverdaleu u pjevanju. Steal Your Heart Away, akustična Forevermore i Love Will Set You Free s intenzivno razvučenim završnim dijelom bili su pogodak u sridu. Doug Aldrich i Reb Beach su se na izlasku iz aktualnog singla “zapleli” u pravi gitarski rat i iz vratova svojih ljubimica izmamljivali tehnički dovršene umetke, premda s jedva zamjetnom prisutnošću blues retorike – obojica su odraščala uz slušanje hard rocka, što se čuje i u tvrdom Whitesnake stilu posljednjeg desetljeća. U smislenu cjelinu središnji je dio nastupa zaokružila još jedna svježe diše skladba, My Evil Ways, ovaj put sa solo izletom na bubnjarskoj stolici sjedećeg Tichyja, koji je dokazao da kruh kod Whitesnakea ne zarađuje uzalud.
Slijedili su veliki trenuci, jer je Coverdale predstavio prvog gosta večeri. Bio je to nitko drugi nego Bernie Marsden, čovjek koji je su-odgovoran za bluesovski zvuk početnih Whitesnakea, u kojima je ostao do 1982. Stric je s godinama jako dobio na kilogramima, ali na pozornici to naravno nije bitno – računa se samo glazba. Ain’t No Love In The Heart Of The City i Fool For Your Lovin’ uz osjetljive i profinjene Marsdenove dodire djelovali su svježe i autentično, nasmijani Coverdale samo je još rutinski polagao stihove na gitarske fraze originalnog gitarista. Tijek događaja logično je tekao dalje sa zasla đenom američkom verzijom hita Here I Go Again, u kojem se Marsdenu pridružio drugi gost – cijenjeni Adrian Vandenberg! Iako dvojac nikad nije istodobno bio dio postave, suvereno je odradio zadaću, kao i u bisu s vječno zimzelenom Still Of The Night, u kojoj se na pozornici našlo mjesto za sva četiri gitarista. U vokalno zahtjevnoj epskoj klasici Coverdaleov je vokal čujno pješačio prema nižim registrima u odnosu na izvornik, godinama se jednostavno ne može pobjeći, koliko god se trudio.
Kako dakle ocijeniti nastup Whitesnakea 2011.? Nazočni smo mogli biti oduševljeni izborom gostiju, uživali smo u koncertnom predstavljanju albuma “Forevermore”, a razočarani smo mogli biti odsviranih svega trinaest skladbi u dobrih sat i pol dugom programu. Razlog tome treba tražiti u obilju solističkih umetaka, čiji je cilj barem na trenutak odmoriti Coverdaleovo opušteno grlo. Isplati li se dati puno novca za malo manje glazbe, prosudite sami.
Fotografije: Anna Winberg (Steelheart, Whitesnake), Robert Helberg (Helloween, Whitesnake), Stefan Johansson (Stryper), Dejan Terzan (Mr. Big)
Setlista
Nastupaju: 11:30 — 12:15 HOUSTON (Zeppelin) 12:00 — 13:15 STEELHEART (Rock) 12:15 — 13:00 SLIDIN’ SLIM (Rockklassiker) 12:15 — 13:15 AGENT STEEL (Sweden) 13:30 — 14:45 MR. BIG (Festival) 13:45 — 14:45 The BREW (Zeppelin) 15:00 — 16:15 EVERGREY (Sweden) 15:00 — 16:15 ICED EARTH (Rock) 15:15 — 16:15 ALIEN (Rockklassiker) 16:00 — 17:00 JASON & The SCORCHERS (Zeppelin) 16:30 — 18:00 DOWN (Festival) 17:30 — 18:30 ELECTRIC WIZARD (Zeppelin) 18:15 — 19:45 MUSTASCH (Rock) 18:15 — 19:45 STRYPER (Sweden) 18:30 — 19:30 MATS RONANDER (Rockklassiker) 20:00 — 21:30 ROB ZOMBIE (Festival) 20:15 — 21:30 DOC HOLLIDAY (Zeppelin) 21:45 — 22:45 CHIPS & KANTFRAN SATOR (Rockklassiker) 21:45 — 23:15 HELLOWEEN (Rock) 21:45 — 23:15 OVERKILL (Sweden) 23:30 — 02:00 WHITESNAKE (Festival) 24:00 — 01:30 GHOST (Zeppelin) STEELHEART setlista: 1. Blood Pollution 2. Gimmie Gimmie 3. Like Never Before 4. Cabernet 5. Black Dog 6. We All Die Young 7. Sheila 8. ? 9. Everybody Loves Eileen 10. Stand Up ——————– 11. She’s Gone MR. BIG setlista: 1. Daddy, Brother, Lover, Little Boy (The Electric Drill Song) 2. Take Cover 3. Green-Tinted Sixties Mind 4. Undertow 5. Alive And Kickin’ 6. American Beauty 7. Just Take My Heart 8. Merciless & Guitar solo 9. Still Ain’t Enough for Me 10. Road To Ruin 11. Price You Gotta Pay 12. Colorado Bulldog 13. Around The World 14. As Far As I Can See & Bass solo 15. Addicted To That Rush 16. To Be With You ICED EARTH setlista: 1. Burning Times 2. Declaration Day 3. Vengeance Is Mine 4. Violate 5. Last December 6. Travel in Stygian 7. I Died for You 8. Jack 9. The Hunter 10. Prophecy 11. Birth Of The Wicked 12. The Coming Curse —————- 13. Iced Earth STRYPER setlista: 1. Sing-Along Song 2. Murder by Pride 3. Loud ‘n’ Clear 4. Over the Mountain 5. The Rock That Makes Me Roll 6. Reach Out 7. Calling on You 8. Free 9. More Than a Man 10. Breaking the Law 11. Heaven and Hell 12. Surrender 13. All for One 14. The Way —————— 15. Abyss 16. To Hell With the Devil 17. Soldiers Under Command HELLOWEEN setlista: 1. Are You Metal? 2. Eagle Fly Free 3. March of Time & Guitar Solo (Sascha Gerstner) 4. Where the Sinners Go & Drum Solo 5. I’m Alive 6. Keeper of the Seven Keys / The King for a 1000 Years / Halloween 7. Steel Tormentor 8. Future World 9. I Want Out —————— 10. Dr. Stein WHITESNAKE setlista: 1. Best Years 2. Give Me All Your Love 3. Love Ain’t No Stranger 4. Is This Love 5. Steal Your Heart Away 6. Forevermore 7. Love Will Set You Free 8. Guitar Duel 9. My Evil Ways 10. Ain’t No Love In The Heart Of The City 11. Fool For Your Lovin’ 12. Here I Go Again ———————— 13. Still Of The Night
Galerija slika
