Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Windchase
Izdavač: Musea
Izdanje: 1977
Trajanje: 57:41
Ocjena: 3.5/5
»Symphinity« zapravo je bio treći studijski album australskih simfo prog rock veterana Sebastian Hardie, no band ga je zbog poprilično blesave sudske odluke morao izdati pod imenom Windchase, dakle po naslovu svog drugog studijskog uratka. Pravo na korištenje imena Sebastian Hardie sud je naime dodijelio bivšem članu, basistu Peteru Plavsicu, koji je 1976. napustio Sebastian Hardie kako bi se zajedno s bratom, bubnjarem Alexom, pridružio rock ‘n’ roll revitalistima The Studs. Gitarski virtuoz/pjevač Mario Millo i klavijaturist Toivo Pilt nisu namjeravali baciti pušku u žito, pa su se pod imenom Windchase upustili u potragu za novom ritam sekcijom.
U bubnjaru Dougu Blighu (ex-Galadriel) i basistu Duncanu McGuireu (ex-Ayers Rock) pronašli su čak kvalitetniju ritam podršku od hirovitih braće Plavsic, no »Symphinity« je unatoč tome bio potpuni stilski nastavak prethodnog albuma Sebastian Hardie, »Windchase«, uz važnu razliku da se usred raskošnih simfonijskih aranžmana moglo naći nešto više elemenata jazz rock fusiona. Utjecaje britanske prog rock scene predvođene bendovima Camel, Yes, ELP, Genesis, Pink Floyd i ELO moguće je pronaći u većini aranžmana pojedinih skladbi, a najbolje su one koje je napisao Millo, koji je kasnije postao cijenjen autor glazbe za australsku filmsku produkciju.
Instrumental »Forward We Ride« predstavlja kratku Piltovu klavirsku uvertiru u ambiciozni ep »Horsemen to Symphinity«, središnju i nosivu skladbu ovog stilski poprilično raznolikog albuma. »Horsemen to Symphinity« će mnoge već uvodnim taktovima i moćnim prelijevanjima gitarsko-orguljaških harmonija u tren oka podsjetiti na klasične Camel, dok jazzovske ritmičke nijanse cijelo vrijeme osiguravaju razigranu narav ovog simfonijskog epa. Millov vokal na tragu Johna Wettona (Asia, ex-King Crimson) lijepo čuva i povezuje melodijsku strukturu ove kompozicije, dok su njegove milozvučne gitarske improvizacije prava poslastica za uši.
Na »Glad to Be Alive«, gdje kraljuju moćni orkestralni aranžmani, Windchase se predstavljaju u nešto komercijalnijem svjetlu, a očiti ELO utjecaj u tom eksperimentu ni ne pokušavaju prikriti. Vokalne harmonije, osobito u refrenu, vrhunski su izvedene, što vrijedi i za nostalgične i pompozne orkestralne aranžmane, iako pozitivistički tekst na trenutke djeluje pomalo naivno. Bluesovska dionica na gitari, koja nastupa s prvim prijelazom, u tren podsjeti na klasične Yes, odnosno na nešto što bi mogao smisliti i Steve Howe, dok ‘ciciban cipelice’ veseljačka sekcija ispada koliko god je moguće pretenciozno.
Jedan od najboljih australskih gitarskih majstora sa svojim se potresnim improvizacijama osobito iskazuje na melankoličnom, melotronski obojenom instrumentalu »Gypsy«, na kojem se ne mogu previdjeti Santanini utjecaji. »No Scruples«, svojevrsni prototip onoga što je u znatno dotjeranijem obliku četiri godine kasnije demonstrirala skupina Asia, sadrži zabavne orguljaške varijacije i moćne melotronske zavjese. Taj neobični simfo prog/proto AOR hibrid, u kojem u pojedinim pasažama ne manjka ni utjecaja skupine Yes, sadrži kompleksnu instrumentalnu dionicu s orguljaškim i gitarskim improvizacijama.
Gotovo 10-minutna jazzfusionistička poslastica »Lamb’s Fry« u smislu progrockovske aranžerske i ritmičke smjelosti zasigurno je najdotjeranije (a time i najbolje) djelo na albumu »Symphinity«, iako će psihodelični uvod sa cvrčanjem jaja i blejanjem ovaca svakoga u tren podsjetiti na Pink Floyd. Bravurozne ritmičke eskapade i udaraljkaška raznolikost ovdje pomalo podsjećaju na uhodanu praksu tadašnjih aktualnih britanskih fusion sastava Pierre Moerlen’s Gong i Brand X, dok su pojedine improvizacije na električnoj gitari i klavijaturama pravi melem za sve jazz fusion sladokusce. »Non Siamo Perfetti« kratka je neoklasicistička solaža na akustičnoj gitari u režiji gitarskog virtuoza talijanskog podrijetla, kakva bi vjerojatno bila po guštu i Steveu Hackettu (ex-Genesis). Završni »Flight Call« izrazito je komercijalno usmjeren, a prije svega ne previše nadahnut uradak koji više nego na simfonijski progresivni rock podsjeća na filmsku podlogu za kakvu romantičnu limunadu iz sedamdesetih, pa je riječ o najzaboravljivijem djelu na albumu. CD verzija albuma »Symphinity« kao bonus sadrži i koncertnu, produljenu verziju skladbe »Horsemen to Symphinity« iz 1998. godine.
»Symphinity« bio je solidan (privremeni) zaključak stvaralačkog puta vjerojatno najprepoznatljivijeg australskog prog rock banda, iako je izašao pod imenom Windchase, a ne Sebastian Hardie (kako bi bilo uputno). Glavni problem Windchase odnosno Sebastian Hardie bio je u tome što sa »Symphinity« nisu stvorili ništa posebno novo ni posebno uzbudljivo, što njihovi europski simfo prog vršnjaci već ne bi napravili jednako dobro ili bolje, iako su pojedine skladbe s tehničkog i ambijentalnog stajališta briljantno odsvirane, a skladateljski dvojac Millo-Pilt imao je za australske prilike doista izniman potencijal za ‘velike pothvate’.
Postava
Mario Millo – vokal, gitara, mandolina
Toivo Pilt – klavijature, prateći vokal
Doug Bligh – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Duncan MgGuire – bas gitara
Produkcija
Gerry Stevens i Windchase
Popis skladbi
1. Forward We Ride (1:39)
2. Horsemen to Symphinity (8:33)
3. Glad to be Alive (8:06)
4. Gypsy (4:47)
5. No Scruples (6:29)
6. Lamb’s Fry (9:39)
7. Non Siamo Perfetti (1:57)
8. Flight Call (4:36)
Bonus skladba:
9. Horsemen To Symphinity (live performance – Mario Millo & Men From Mars 1998) (11:55)
Galerija slika
