Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Sebastian Hardie
Izdavač: Musea
Izlazak: 01.01.1976
Trajanje: 36:57
Ocjena: 4/5
»Windchase« bio je drugi i dugo vremena posljednji studijski album australskih entuzijasta simfonijskog proga Sebastian Hardie, koji su na sebe prvi put skrenuli pozornost odličnim prvijencem »Four Moments« (1975). Sebastian Hardie su sredinom sedamdesetih bili velika i prilično usamljena nada opskurne australske prog scene. Nakon pozitivnog odjeka domaće publike i glazbenih novinara na spomenuti prvijenac činilo se da ih čeka lijepa budućnost. Nažalost, lijeta očekivanja ubrzo su se izjalovila, ali ne prije nego što je članovima benda uspjelo stvoriti još jedno sjajno studijsko ostvarenje, koje je bilo gotovo na istoj kvalitativnoj razini kao kultni prvijenac. Najviše zasluga za to što je »Windchase« upisan među bolja ostvarenja u povijesti simfonijskog proga sedamdesetih imali su pjevač/gitarski virtuoz Mario Millo i svestrani klavijaturist Toivo Pilt, glavni skladatelji benda, dok je ritam sekcija u liku braće Plavsic, Petra (bas gitara) i Alexa (bubnjevi), pružala izvrsnu podršku brojnim jazzom obojenim ritmičkim varijacijama.
Elementi jazza su se na »Windchase«, i zahvaljujući braći Plavsic, nešto više razbuktali nego na prvijencu, iako su Sebastian Hardie na njemu nastavili stvarati melodično usmjeren simfonijski prog rock s pompoznim aranžmanima i melodramatičnim lirskim porukama, pri čemu su od britanske prog scene na njihov skladateljski pristup od svih slavnih imena vjerojatno najviše utjecali Camel, jer se usred pojedinih dionica i aranžmana može uočiti brojne srodnosti. Ambicioznosti ovom sastavu nikad nije nedostajalo, što dokazuju otvarajućim 20-minutnim epom »Windchase«, koji na određenim dionicama podsjeća na neke epove puno poznatijih progrockerskih veličina. Pompozna, gotovo svečana otvorna dionica svidjet će se svim ljubiteljima Camela i Santane, što posebno vrijedi za Millov razgranat i kompleksan pristup udaranju po gitarskim žicama, u kojem se miješaju utjecaji bluesa i jazza.
Njegove virtuozne gitarske pasaže prate raskošne simfonijske zavjese i savršeno tempirani bubnjarski prijelazi. Pilt polaganjem moćnih melotronskih zavjesa s lakoćom dočarava romantičnu atmosferu, dok se Millo jednako dobro kao na električnoj snalazi i na akustičnoj gitari. Slijedi melodična dionica u kojoj Mario, ponajprije za vrijeme pjevanja refrena, demonstrira svoje neosporne vokalne sposobnosti. Njegovih vokalnih upada na »Windchase« ima manje nego na prvijencu, ali je u tim rijetkim trenucima dobro obavio svoju zadaću. Bojom glasa uvijek je pomalo podsjećao na Johna Wettona (Asia, ex-King Crimson).
Ni četiri kraće skladbe koje zaokružuju album nisu za bacanje, iako je naslovni ep doista kvalitetno i ambijentalno poglavlje za sebe, na razini nekih od najboljih ostvarenja britanske, odnosno europske prog rock scene sedamdesetih. Eterični instrumental »At The End« obilježen je melotronskim bogatstvom i jazzovskim bas linijama, dok Millo oduševljava suptilnim pasažama na steel gitari, što u kombinaciji dočarava izrazito nostalgično ozračje. »Life, Love And Music«, koja je izašla i kao singl, kocka na odebljane bas linije i istaknutu melodičnu gitarsku frazu, dok orkestralno začinjeni sintesajzerski sloj lijepo podupire i usmjerava Mariov suptilni pjevački pristup.
Instrumental »Hello Phimistar«, koji je odsviran u brzom tempu, zanimljiv je i ritmički prilično kompleksan hibrid jazz rock fusiona i simfonijskog proga te dosta podsjeća na stil koji će Millo i Pilt dodatno intenzivirati na sljedećem studijskom projektu, »Symphinity«. Orkestralno usmjereni instrumental »Peaceful« obilježen je sakralno obojenim orguljaškim aranžmanima koji se brzo pretaču u prelijepe simfonijske valove na bazi klavira i melotrona, koji ponovno podsjećaju na zlatno doba Camela, dok Mario opet oduševljava svojom gitarskom raznolikošću, ponajviše kod kovanja suptilnih i nostalgično zvučećih pasaža.
»Windchase« je i danas zanimljiv svim ljubiteljima melodičnog pristupa simfonijskom prog rocku, a ujedno je i važan orijentir australske prog scene, iako Sebastian Hardie na njemu nisu ni pokušali prikriti snažan utjecaj srodnih, ali puno poznatijih britanskih bendova. Sebastian Hardie su 1976. doživjeli i posljednji veliki vrhunac svoje karijere, kad su bili predgrupa na australskom dijelu turneje Santane. Millo i Pilt su 1977., nakon prilično bizarne sudske odluke, izgubili pravo na korištenje imena Sebastian Hardie, pa su treći studijski projekt, uz pomoć nove ritam sekcije, izdali pod novim imenom Windchase. »Symphinity«, jedini album iz kratke, tek jednogodišnje ere Windchase, predstavljao je još dublji korak u svijet jazz rock fusiona, no ujedno je zadržao neke prepoznatljive, simfonijske elemente Sebastian Hardie. Od tada je moralo proći gotovo dva desetljeća prije nego što se opet išta čulo o Sebastian Hardie, koji danas ponovno nastupaju u originalnoj postavi, a 2011. su čak izdali i novi studijski album naslova »Blueprint«.
Postava
Mario Millo – vokal, gitara
Toivo Pilt – klavijature, melotron
Peter Plavsic – bas gitara
Alex Plavsic – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Sebastian Hardie
Popis skladbi
1. Windchase (20:37)
2. At the End (4:04)
3. Life, Love and Music (4:23)
4. Hello Phimistar (3:41)
5. Peaceful (4:10)
