Lokacija: Backstage / München / Njemačka
Datum: 05.10.2011
Symphony X, predstavnici progresivnog metala iz New Jerseyja (SAD), objavili su ove godine novi briljantni studijski album naslovljen “Iconoclast”. Na njemu održavaju magiju prethodnika “Paradise Lost” (2007) i čak produbljuju riffovsku agresiju. Iako smo Symphony X mogli uhvatiti baš na ljubljanskom nastupu u ožujku ove godine, u tadašnjem društvu co-headlinera Nevermore usred dvorane Cvetličarna MediaPark njihov nastup nekako nije došao do optimalnog učinka. Zato se trebalo ugristi za jezik i nadati se da će dečki krenuti na samostalnu koncertnu turneju.
Nagovještaji su postali stvarnost i listopad je opet bio onaj sretni mjesec kad smo nakon četiri godine, koje su se munjevito brzo odvrtjele od 20.10.2007. i prvog RockLineovog razgledavanja bečkog nastupa Symphony X, dobili novu priliku da se nauživamo neprijeporne unikatne koncertne magije artističnog karaktera ovog sastava.
Symphony X su za europski dio turneje pozvali u ulozi predgrupa norveške prog metal predvodnike Pagan’s Mind sa svježim albumom “Heavenly Ecstasy” (2011) i opet razarajuće talijanske prog metalce DGM, koji su svoj posljednji studijski album “Frame” objavili 2009. godine.
Uvijek do u tančine točni Nijemci pripremili su sve potrebno da koncertna večer počne u skladu s najavom! U osam i petnaest navečer na pozornicu su istupili DGM u postavi Mark Basile (Mind’s Key) na vokalu, gitarist Simone Mularoni, klavijaturist Emanuele Casali, basist Andrea Arcangeli i jedini originalni član postave DGM Fabio Costantino na bubnjevima. U pola sata predstavili su strogo materijal s albuma “Frame” i naišli na odličan prijem publike, koja do tog trenutka nije posvećivala punu pozornost pozornici. DGM su majstori svog zanata. Briljantna komunikacija, osobito u unakrsnoj vatri proggy dijaloga klavijature i gitare, cijelo je vrijeme održavala zanimanje za to što se događa na pozornici, a svoje je dodao i odlični Mark Basile, koji je bojom glasa malo vukao na Stevea Walsha (Kansas) ili Teda Leonarda (Enchant). Nadajmo se da će DGM izdržati u ovoj iznova pronađenoj učinkovitoj kemiji i što prije izdati novi studijski album, jer je već i zrelošću nadograđeni album “Frame” vrijedan pozornosti svakog ljubitelja čistokrvnih prog metalskih vragolija.
Pagan’s Mind su nedvojbeno važili za pravu malu atrakciju prije nastupa Symphony X. Teško ih je naime uhvatiti uživo jer su njihovi nastupi uglavnom usmjereni na sjeverni dio Europe. Te večeri im, međutim, nije bilo suđeno da odsviraju svoj nastup optimalno. No treba spomenuti još jednu činjenicu u vezi s Pagan’s Mind, koja je još težeg značaja za stanje duha u sastavu na trenutnoj turneji. Vokalist Nils K. Rue morao je neposredno prije početka turneje ostati kod kuće zbog neodgodivih obveza prema obitelji. Sastav se obratio za pomoć sunarodnjacima Circus Maximus. Tako smo naišli na zanimljivu situaciju. Već četvrtu godinu zaredom mirujući odlični progresivni metalci Circus Maximus naime nisu Pagan’s Mindu posudili samo pjevača Michaela Erriksena, nego za vokal i bubnjara Circus Maximusa Trulsa Haugena. Tako su Pagan’s Mind nastupili s čak dvojicom vokalista na pozornici. E, i tu se pojavio problem. Tehničari nikako nisu uspjeli riješiti zavrzlamu s funkcioniranjem mikrofona, što je u dugovječnoj karijeri kluba Backstage, gdje bi ekipa trebala biti spremna na sve, prilično nečuvena greška, radije ću reći kar “malfunkcija”. Pagan’s Mind su tako trebali čak debelih 15 minuta da puste u rad sve potrebne mikrofone. Truls i Michael dijelili su jedan, drugi je bio namijenjen pratećim vokalima gitarista Jørna Viggoa Lofstada. Set lista je tako bila prilagođena i iz korijena okrnjena. Pagan’s Mind su u preostalih pola sata na debelo predstavili novi album “Heavenly Ecstasy” s tri skladbe i obradovali obožavatelje izvedbom dviju s prethodnog “God’s Equation” (2007), a nastup su pri kraju izdašno začinili skladbom Thorugh Osiris Eyes s drugog studijskog albuma “Celestial Entrance” (2002). Truls i Michael izveli su odličnu vokalnu predstavu i iskreno se zabavljali preuzimajući mikrofon jedan od drugoga dok su dijelili vokalne dionice tijekom pjevanja. I još nešto. Truls je odličan pjevač koji bi bez problema vodio neki od sastava na mjestu frontmena. Ipak, osjetila se znatna razlika među pjevačima svaki put kad bi se glavnih vokala prihvatio nadodlični Michael Erriksen. Pagan’s Mind su previše iskusni glazbenici da bi ih 15-minutna stanka mogla izbaciti iz kolosijeka. U šest skladbi i pol sata nastupa podigli su cijeli Backstage na noge, a publika, koja se do kraja koncerta stisnula na kojih 350 glava, nedvojbeno je ostala pri odlasku tih norveških odličnjaka iz korijena nezadovoljena. Nadajmo se da će se uskoro ukazati druga prilika da se susretnemo s koncertnim optimumom ovog sastava.
Ljudi su pak većinom, naravno, došli na koncert Symphony X. Pred pozornicom smo ih čekali do 21.35. Pozornica se zatamni, obavije je magla, po desnom balkonskom prolazu vijugaju silhuete i silaze stubištem koje vodi na pozornicu. Euforija raste. Prvi na pozornicu stiže bubnjar Jason Rullo, a prvim se redovima posebno zasvijetli u glavama kad na pozornicu dotrči gitarist i prvi heroj te miljenik publike Symphony X, Michael Romeo, jer mu se šačica raspaljenih Nijemaca doslovno klanja rukama ispruženima ispred sebe i dubokim naklonima. Te su geste tijekom koncerta više puta ponovili, tako da je već pjevač Russell Allen iza Romeovih leđa zbijao šale na svoj račun oponašajući iste geste.
Napokon, to su ti Symphony X zbog kojih sam došao u München! Backstage je inače klub koji spada među akustično slabije lokacije iz ponude bavarske prijestolnice – ona se doista može pohvaliti brojnim izborom takvih koncertnih prostora. Tako si morao stajati posve uz mikseticu da bi nekako uhvatio ravnotežu instrumenata, što je kod zvučnih perfekcionista Symphony X od preliminarne važnosti. Russell Allen je “vokalna zvijer” i ostaje u životnoj vokalnoj formi. Brutalizirana verzija Ronnieja Jamesa Dija, koja si čak povremeno posuđuje “malocchio” fintu tjeranja vragova, osupnula je vokalnom predstavom koja u sat i pol nastupa nije posustala ni na tren. Russell je otpuhao prisutne snagom (Iconoclast), sofisticiranošću (When All Is Lost) ili ekstremnom agresijom (Heretic, Electric Messiah). Na desnom je balkonu nastup sastava cijelo vrijeme pratila zbijena šačica članova sastava Pagan’s Mind, DGM i Circus Maximus. U nekom je trenutku koncerta Russell Allen okrenuo se prema njima, pozdravio ih i bacio bocu s vodom prema kolegama na balkonu. Oni su podijelili gutljaj s njim i vratili mu bocu. Slijedilo je dobacivanje boce kroz zrak kluba na relaciji pozornica – balkon sve dok Jorn Viggo Lofstadt nije slučajno pogodio bocom reflektorsku konstrukciju iznad pozornice. Boca se odbila u sredinu dvorane i ipak našla put do Russella na pozornici, jer je za to vjerno pobrinuo netko iz publike, koji je bocu pažljivo pokupio i odnio do Russella.
Symphnoy X su olujan sastav na pozornici. Njihova je predstava dah oduzimajuća. Pakleno brzi, u svemu nepogrešivi, a istodobno eksplozivni kad se to traži i sofisticirani, što vrijedi osobito za mjesta na kojima se ističu mini orkestralne dionice na klavijaturama Michaela Pinelle. Michael Romeo bio je deložan pravog fanatizma prvih redova, koji mu nisu dali disati ni na tren, nego su ruke iz gledališta cijelo vrijeme tražile put do gitarista, slobodno dodirujući njegovu gitaru, vrat gitare. Romeo, koji je već u prvoj polovici koncerta podijelio desetak trzalica među vruće glave, brzo je shvatio da ni to neće ohladiti uzavrele glave, pa se u drugoj polovici koncerta, do stanke prije bisa, primaknuo koji korak dalje od ruba pozornice. Zanimljivo je da se gitarist inače uopće ne da smesti stalnim dddovikivanjem, pozivima i drugim gromoglasnim poklicima, kao ni teatralnom klanjanju s ispruženim rukama, s publikine strane. Prije se vidno uživa u teatru koji izvodi gledalište. Tako intenzivan odziv publike doista nije bilo moguće očekivati, no očito je to već standard nastupa Symphony X u Njemačkoj. Michael Romeo je očito neosporni gitarski heroj njemačke publike.
Sastav je odsvirao gotovo cijeli “Iconoclast”. Od ukupno 12 skladbi koliko ih album sadrži, prihvatio se izvedbe čak osam. Jednu za drugom su ih mlatili. Tek nakon podivljalog Heretic prešli su na “Odyssey” klasik Inferno (Unleash The Fire), dok je Of Sins And Shadows (album “Divine Wings Of Tragedy”) najavila kraj regularnog dijela koncerta.
Bis od triju skladbi s albuma “Paradise Lost” vratio je u dvoranu izniman klimaks. Jedinstven je bio pogled na publiku, koja je bila posve prikovana uz performans sastava. Symphony X su uživali u tim pogledima. Po povratku na bis Russell Allen je teatralno i s dubokim osmijehom na licu nagovorio prisutne: “What the fuck do you want from us!” Čovjek koji po statusu zasigurno spada među prave gorštake rock i metal pjevača nove generacije naime je prirodni talent. Bez sata treninga disanja trbušnom ošitom, bez sata učenja tehnika pjevanja! Nevjerojatno je kako mu glas služi. Ni na tren nije pokazao pukotinicu slabosti, Russell je u svemu očarao svojom magijom!
Sastav koji veći dio koncerta, odnosno cijeli koncert provede tako da su svi reflektori zapravo upereni u leđa, nevjerojatan je u izbrušenosti pojedinaca. Oni su tako “uigrani” da ne mogu ni zatvorenih očiju zakazati, a ta gotovo robotska “izdrilanost” omogućuje im opušten nastup koji kapitalizira dinamična i neprekidna komunikacija s publikom. Očna komunikacija, kao i neprestano rukovanje s prisutnima. A to je ono najvažnije zbog čega slušatelj dolazi na koncert svog najdražeg sastava. U petnaest do ponoći… točnije, u petnaest nakon jedanaest bilo je svega kraj. Gotovo sat i tri četvrt paklenog marša koji konzumentu ne dopušta disati ni djelić sekunde! Symphony X su ovim koncertom upozorili da spadaju u scensko-izvedbeni vrh prog metala na planetu. Jedinstvena stvaralačka kemija koju je uhvatio novi studijski album “Iconoclast” dobila je novu koncertnu potvrdu. Očito je dakle da su dečki na vrhuncu svojih snaga!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
SYMPHONY X:
1. Iconoclast
2. End of Innocence
3. Dehumanized
4. Bastards of the Machine
5. Electric Messiah
6. When All is Lost
7. Children of a Faceless God
8. Heretic
9. Inferno (Unleash the Fire)
10. Of Sins and Shadows
—bis—
11. Eve of Seduction
12. Serpent’s Kiss
13. Set the World on Fire (The Lie of Lies)
PAGAN’S MIND:
1. Eyes Of Fire
2. Intermission
3. Walk Away In Silence
4. God’s Equation
5. United Alliance
6. Through Osiris’ Eyes
DGM:
1. Away
2. … In a Movie
3. Enhancement
4. No Looking Back
5. Not in Need
6. Hereafter
