Tanniyan Oreyssom

0 7

Autor: Sandi Sadar Šoba

Izvođač: Vatomica
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2011
Trajanje: 52:46
Ocjena: 1.5/5

Iskreno rečeno, ime Vatomica do ovog ljeta predstavljalo je u mom glazbenom poznavanju veliku prazninu, a to je sasvim razumljivo jer je skupina novost na slovenskom glazbenom nebu, a cijela priča i idejno i izvedbeno gravitira oko multiinstrumentalista i glazbenog zanesenjaka Sebastjana Bartola. U ruke mi je tako slučajno stigla i prva cjelovečernja orkestracija milijun ideja koje su Vatomica u posve subverzivnom obliku saželi u cjelinu bez razglabanja o komercijalnim razmjerima glazbe te nam dobacili još jednu poprilično tvrdu kost za glodanje.

Tanniyan Oreyssom je album koji je najprije najavila cijela plejada asocijacija na sastave poput Depeche Mode, usput su neki čuli čak i Roberta Frippa, malo Camela, Spock’s Beard, za povrh mi je idejni otac projekta spomenuo da su Vatomica u svojoj osnovi još djeca stare škole thrasha. Puno svega, što ne govori baš ništa dok si ne daš priliku i ne zagrizeš u tu tajanstvenu jabuku spoznaje.

Ne dopuštam si da stvar ne rezonira u mojim ušima i duši prije nego što počnem donositi sudove, ali kod albumskog prvijenca skupine Vatomica doživio sam težak rascjep svog kritičkog bića. Konfuzni ispadi polomljenog engleskog koji zvuči kao da su ga izgovarali previše uobraženi oratori s istočne strane željezne zavjese u doba sivih osamdesetih, glazbeni niz provokativnih pretjerivanja s presušenim, gotovo industrijaliziranim gitarama, ponavljajući obrasci i teška tjeskobna svjetobolnost našeg ionako izrazito deprimiranog mentalnog rječnika ne daju dobar putokaz. No idemo korak dalje – činjenica je da Vatomica ne zvuče kao ništa što se trenutno događa na domaćem plesnom podiju dehidriranih ideja, koje su se radije kameleonski prilagodile zbivanjima u anemičnom svijetu. Vatomica si dopuštaju drugačijost, svidjelo se to svijetu ili ne. I tu je pozitivno polazište za konstruktivno čeprkanje po labirintima neuhvatljivog ideala ljepote.

Vatomica zvuče sirovo i neotesano, a prilično hladan zvuk gitara i digitaliziranih bubnjeva na način koji asocira na kritična i plodna osamdeseta godine slovenskog punka krči si put u današnji svijet na sebi svojstven način. Gotovo posve svojstven, jer se usput prikradu priviđenja psihodeličnih klanja Borghesie, samo što je ovdje cjelina prezentirana kao poluproizvod, a ne kao konačni rafinirani proizvod. Druga stvar koja zna smetati jest činjenica da je cjelina prilično slična, pa teško nalazite uporišnu točku iz koje bi stvar disala i dala vam neki vodeći motiv koji bi se nadograđivao. Vatomica naprosto pripovijedaju priču o anđelu čuvaru koji pokušava pomoći čovječanstvu da zaživi bolje, ali što ćeš, kad je čovječanstvo u komi i ne čini korak naprijed. Tako se motivi ponavljaju te žderu energiju i živce.

Od uvodne skladbe Vatomica pa do završnog čina skladbe Servitude Sorrow nudi se napetost, a u frustrirajućem moru sivila ima jedva malo svjetla koje bi ponudilo konačnu katarzu. Teatralnost poprilično suhoparnih skiciranih zamisli skladbi može imati veliku idejnu težinu, ali čini mi se da je takva forma pomalo preživjela i vremenski zastarjela. To može biti dobro, ali nije korisno, jer takva glazba može dotaknuti jedva nekoliko ljudi, a one koje dotakne može dotaknuti ili zato što se i sami vole stigmatizirati kao umjetnički nonkonformisti ili zato što je naprosto super kad čovjek može dati do znanja da je shvatio nešto što je široj masi nerazumljivo. To može davati dašak buržujske uzvišenosti, snobovske nadmoći ili tek intelektualne superiornosti nad glupim svijetom u kojem naprosto čamimo i čekamo svoj posljednji sud. Glazba je ovdje upotrijebljena kao sredstvo za postizanje svoje pokore i izazivanje patnje. Ne znam, možda sam tu fazu preskočio ili mi se još tek sprema, ali tu me obraćanje anđela koji bi želio pomoći svijetu na nerazumljiv način ne dira. Boga smo već ubili, očito je vrijeme da bezumni svijet počne obarati i anđele. U svakom slučaju mogu potvrditi samo to da je prvi čin intelektualnog otpora postigao svoj cilj, jer je gnjev u mojim mislima sve veći … Nadam se da će nastavak priče i glazbenog oratorija u budućnosti biti barem za nijansu podnošljiviji.

Postava

– Rok Matek – vokal
– Sebastjan Bartol – gitara, klavijature, bas, tekstovi i glazba, aranžmani, drum padovi, prateći vokal
– Katarina Novak – prateći vokal
– Gašper Salobir – klarinet
– Matic Nareks – prateći vokal
– Sandi Petrej – klavijature

Produkcija

Sebastjan Bartol

Popis skladbi

1. Vatomica
2. Tanniyan Oreyssom
3. Violent Shade
4. Through My Faceboard
5. Wi-23Y-He
6. Compact Plus
7. Where We Fear To Reach
8. Exceptiomally Combat Uninvented
9. You Can Find Me
10. Servitude Sorrow

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići