Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Dream Theater
Izdavač: Roadrunner Records
Izlazak: 2016
Trajanje: 130:23
Ocjena: 4/5
Dvostruki konceptualni album »The Astonishing« najambiciozniji je projekt u dosadašnjoj povijesti američkih progmetal prvaka Dream Theater. Tako ambiciozan pothvat nisu poduzeli još od konceptualnog majstorstva »Metropolis Pt. 2: Scenes From a Memory« (1999.), koje prema mišljenju velikog dijela sljedbenika i dalje ostaje njihovo vrhunsko ostvarenje. S »The Astonishing«, koji traje više od dva sata, Dream Theater opet su pokušali nešto novo i prvi put do sada upotrijebili prave orkestralne aranžmane, jer im je u pomoć priskočio filharmonijski orkestar iz Praga. Idejni tvorac distopijskog koncepta o nadziranom društvu budućnosti, u kojem je prava glazba zabranjena od strane tiranskog policijskog režima, a protiv kojeg se buni tek šačica pobunjenika, bio je gitarist John Petrucci, koji je zajedno s klavijaturistom Jordanom Rudessom napisao svu glazbu koja povezuje pojedina djela ove prilično složene priče. Petruccija su pri osmišljavanju koncepta nadahnuli razni klasici znanstvene fantastike, a ujedno je to njegov obračun, odnosno podsmijeh suvremenom društvu, u kojem ubrzana, digitalno usmjerena automatizacija sve više zamjenjuje normalne međuljudske odnose. Usto se Petrucci narugao modernoj glazbenoj industriji, kojoj je dobar i neuvredljiv glazbeni sadržaj posljednja briga, dok ljude na svakom koraku hrani ‘antiglazbom’.
Nažalost, Petruccijev koncept, unatoč pohvalnom motivu koji ga je gonio pri pisanju, nipošto nije majstorstvo, nego je riječ o prilično naivnoj (‘za kosu povučenoj’) priči s posve nevjerojatnim preokretima i tipičnim ‘hollywoodskim’ sretnim krajem. Više nego na SF klasike u stilu ‘1984’, ‘Matrixa’ ili ‘Ratova zvijezda’ podsjeća na neku dječju animiranu bajku, poput, recimo, stare jugoslavensko-američke crtane serije ‘Čudesna šuma’, u kojoj se zli i ružni Kaktus car uz pomoć čudotvornog napitka na kraju pretvara u ljubaznog i pravednog vladara, nakon čega su svi sretni i zadovoljni. Kratak sažetak priče ide otprilike ovako: u dalekoj budućnosti sjeveroistočnim dijelom nekadašnjih SAD-a zavladalo je distopijsko Veliko sjevernoameričko carstvo u kojem je zabranjena svaka glazba, dok iznad glava stanovnika lete nadzorni mehanički uređaji NOMACS (Noise Machines). Njihov elektronički zvuk jedini je izvor zabave porobljenih podanika brutalnog sjevernoameričkog carstva. Njime tiranskom rukom vlada lord Nafaryus, čiji je najveći ponos njegova lijepa kći, princeza Faythe. Ona se zaljubljuje u ikonu pobunjeničkog pokreta Gabriela, koji posjeduje rijedak dar stvaranja i sviranja glazbe kojom nadahnjuje porobljeno stanovništvo.
Nafaryus, koji u stvarnosti ima daleko mekše srce nego što se čini s obzirom na njegov brutalni, feudalistički policijski režim, nakon nenajavljenog pogleda na koncertni nastup pobunjeničke ikone i nakon završetka početne ganutosti, ubrzo shvaća da bi Gabriel mogao ugroziti njegovu vladavinu, pa ga pokušava na svaki način ukloniti, pri čemu se u zavjeru upliće i njegov prilično odvratan i častohlepan sin, princ Daryus, koji očajnički žudi za očevom naklonošću. On tijekom lova na vođu pobunjenika ubija Gabrielova brata Arhysa te slučajno, nakon što je mislio da mu se približava glavni protivnik, teško ranjava vlastitu sestru Faythe. Na kraju mu razjareni Gabriel zaglušujućim krikom oduzima sluh te na molbu očajnih roditelja upotrebljava svoju moć kako bi izliječio umiruću Faythe. Ona se potpuno oporavlja, nakon čega s Gabrielom sretno zaživi zajednički život i odgajaju Arhysova sina, dok se ganuti car Nafaryus od tada nadalje osobnošću potpuno promijeni i postane mudar i pravedan vladar. Glazba je od tada opet dopuštena, dok su NOMACS uređaji zauvijek uklonjeni iz carstva i veselo se slavlje može početi. Još sreća da je Petrucci daleko bolji glazbenik i skladatelj nego pisac, jer bi inače konačni rezultat vjerojatno bio vrijedan sažaljenja, a ovako treba priznati da njegova i Rudessova glazba uglavnom uvjerljivo povezuje pojedina djela ovog ni po čemu inovativnog i dubokoumnog koncepta. Usput, prvi glazbenik koji je došao na ideju o konceptualnom albumu o distopijskom svijetu u kojem je glazba najstrože zabranjena bio je nitko drugi nego legendarni Frank Zappa s majstorijom »Joe’s Garage« (1979.).
Pjevača Jamesa LaBriea dočekao je posebno zahtjevan posao, jer je svoj vokal morao prilagođavati različitim likovima iz koncepta nakon što su članovi sastava odlučili da neće u pomoć zvati razne pjevačke ‘asistente’ koji bi se uživjeli u pojedine uloge. Može se reći da je LaBrie, koji kroz cijeli album pjeva u izvanrednoj formi, svoj težak zadatak izvrsno obavio. Činjenica da je »The Astonishing« izašao manje od godinu dana nakon ambicioznog dvostrukog albuma još jednog znamenitog metal sastava nije ostala nezamijećena. U usporedbi s »The Astonishing« aktualno ostvarenje Iron Maiden »The Book of Souls« (2015.) na razini je ‘dječjeg vrtića’ i u međusobnoj usporedbi ispada kao ‘sveta jednostavnost’ što se tiče aranžerske i ritmičke kompleksnosti te dovršenosti, tako da otpadaju sve pretjerane usporedbe dvaju albuma, osim što su oba sastava pri svojim vrlo ambicioznim planovima ponešto pregorjela.
»The Astonishing« odsviran je u prepoznatljivom, visokokompleksnom, ali pretežno melodičnom Dream Theater stilu, koji uglavnom ima ‘glavu i rep’ i kakav njeguju od dolaska bubnjara Mikea Manginija u bend. Većina skladbi nalazi se negdje između progresivnog metala i progresivnog rocka, pri čemu ne manjka melankoličnih balada (njih je čak i previše), ali ni nekih žešćih trenutaka s napadnim metalnim rifovima. Ritam linija inače izvanredne veze između basista Johna Myunga i Manginija ovaj je put kroz većinu skladbi za dlaku više u pozadini nego obično, što će neke ponešto razočarati, ali s druge strane oba virtuoza posve su mjerodavno obavila svoje zadatke.
U prvom su planu većinu vremena Petruccijeve gitarističke vragolije, koje se manje-više nekako uspijeva obuzdati da sve ne preraste u potpunu solističku zbrku, kako se rado događalo na nekim prošlim albumima, te kompleksni simfonijski aranžmani predvođeni Rudessovim klavijaturističkim orgijama, koje su ponekad čak i za ‘svega vidjele’ sljedbenike ponešto previše egocentrično napuhane. Takva Rudessova praksa nije pretjerano iznenađenje, zapravo je to već bilo gotovo očekivano, ali svejedno je riječ o blagom razočaranju, nakon što je na prethodna dva ostvarenja Dream Theatera već počeo pokazivati povoljne znakove timskog duha, suptilnosti i uravnoteženosti.
Pompozni orkestralni aranžmani ovaj su put u vezi s gitarističkim i klavijaturističkim vratolomijama pokretačka snaga većine skladbi, što vrijedi već za uvodnu instrumentalnu melodramu »Dystopian Oveture«, koja podsjeća na filmsku glazbu iz domene hollywoodske produkcije. Bez Petruccijevih i Rudessovih hiperaktivnih varijacija ta bi se skladba mogla upotrijebiti kao zvučna kulisa nekog filmskog epa. Na melodično-bombastičnom »The Gift of Music« sjajno se iskazuje LaBrie, koji svoj moćni pjevački pristup lijepo spaja s melodičnim gitarističko-klavijaturističkim pasažama, dok mu društvo u pozadini prave zborske vokalne harmonije. Naravno, Dream Theater ne bi bili Dream Theater da stvari u završnom dijelu ne zakompliciraju kompleksnim improvizacijama, koje srećom ne razrušavaju okosnicu ove vrlo dobre kompozicije. Pozitivistički »The Answer« sadrži vrlo lijep akustičnogitarski odnosno klavirski aranžman, dok LaBrieov vokal ovaj put dobiva dovoljno prostora da se razvije u punom sjaju.
»A Better Life«, u kojem je prvi put predstavljena brutalna militantnost represivnog režima, pun je dramatičnih vremenskih preokreta i pjevačke melodrame, dok je u prvom planu epski motiv. »Lord Nafaryus«, u kojem je ovjekovječen prilično nestabilni Nafaryus, koji pod krinkom neumoljivosti i zategnutosti skriva meko srce, sadrži mračnu atmosferu i gotovo kaotične ritmičke preokrete, dok brzo zavladaju melodične harmonije. Zbog toga što se ubrzo doznaje da Nafaryus nije nikakav zli ‘baubau’ kojeg bi se trebalo bojati, nego samo zarobljenik vlastite dogmatičnosti i ponosa, dramatična poruka i tamna atmosfera nekako ne dolaze do pravog izražaja. »A Saviour in the Square«, koji predstavlja trenutak kad Gabriel pred pobunjenicima priredi solistički koncert, sadrži razigranu uvodnu gitarističku solažu, pri čemu se ne može riješiti osjećaja da je Petrucci dio sebe prelio u Gabrielov lik. Ugođaj postaje osjetno mračniji kad se uključi LaBrieov vokal, što predstavlja trenutak kad se na sceni pojavljuje Nafaryus sa svojom obitelji i pratnjom.
»When Your Time Has Come« sadrži sintisajzerske varijacije koje podsjećaju na zlatno doba neo-prog rocka, nakon čega sve zamijene klavirsko-orguljaške harmonije, dok je LaBrieov vokal ponovno glavni izvor prevladavajuće melodične usmjerenosti. »Act of Faythe«, u kojem se Gabriel prvi put susreće s princezom Faythe, pomalo je preslatka ljubavna balada da ne bi za sobom ostavila saharinski okus. »Three Days«, nagli trenutak potpunog ambijentalnog preokreta, opet je ponešto udarnija i mračnija kompozicija s nakostriješenim gitarskim pasažama i uvjerljivim LaBrieovim vokalnim kameleonstvom, dok uvjerljivo ‘odigrava’ više različitih uloga. Na »Brother, Can You Hear Me?« nakon uvodnog vojničkog marša zavladaju moćne simfonijske harmonije i dramatični klavirski pasaži, gdje LaBrie priređuje svoju najbližu moguću imitaciju Freddieja Mercuryja.
»A Life Left Behind«, koji neprestano pluta negdje između energičnog progmetal energetskog katalizatora i simfonijski usmjerene, melankolične balade, sadrži brojne kompleksne klavijaturističke varijacije i još jednu odličnu LaBrieovu pjevačku izvedbu. »Ravenskill«, jedan od mnogih pompoznih trenutaka albuma »The Astonishing«, bujа od melodramatičnih aranžmana i udarnih gitarskih pasaža, dok ponovno prevladavaju melodične harmonije na krilima izvrsnog pjevanja kanadskog pjevačkog prvaka. »Chosen« je još jedna klavirski usmjerena, vrhunski otpjevana balada, kojih na ovom albumu nikad ne nedostaje. Ta je za promjenu manje preslatka na račun Petruccijeve dugometražne, ali nenametljive i taman dovoljno suptilne gitarističke solaže.
»A Tempting Offer« sljedeći je preokret u mračnije vode s brojnim dramatičnim orkestralnim trenucima. Slično vrijedi za »The X Aspect«, koji će se svidjeti brojnim dugogodišnjim sljedbenicima, iako sadrži kratak završni aranžman s gajdama koji potječe iz škotske narodne glazbe. Epski »A New Beginning« jedan je od boljih trenutaka albuma »The Astonishing«, iako u trenucima već gotovo pretjerano podsjeća na ‘epski hollywoodski metal’ u stilu talijanskih simfometal ‘vitezova’ Rhapsody of Fire. Prvo djelo konceptualne odiseje zaključuje se s »The Road to Revolution«, koji je prožet dramatičnim simfonijskim aranžmanima, dok sve povezuje epsko i eklektično pjevanje za kakvo LaBrie zaslužuje sve čestitke.
Drugo djelo ovog opsežnog koncepta, odnosno drugi disk, otvara se orkestralnim instrumentalom »2285 Entr’acte«, kojem slijedi odlični »Moment of Betrayal«, koji je čak jedno od najboljih ostvarenja koje su Dream Theater stvorili u posljednjih nekoliko godina, jer je taman dovoljno kompleksan, udaran i nepretenciozan da svom snagom zasjaju svi najbolji zvučni elementi progmetal prvaka. »Heaven’s Cove«, koji je vođen kroz suptilne akorde akustične gitare uz pratnju zborskih vokalnih harmonija, ponosi se tajanstvenim ugođajem. Prvi dio kompozicije potpuno je simfoprogrockovski, nakon čega slijedi progmetal nastavak. »Begin Again« još je jedna ugodna, akustično usmjerena balada, kojih je na »The Astonishing«, iako nijedna od njih nije loša, već gotovo previše. Završni motiv ovaj put ispada ponešto preјeftino, jer podsjeća na glazbenu pratnju za Pepeljugin svečani mimohod kroz Disneyland. »The Path That Divides« ponešto je ozbiljnija i mračnija tvorevina s dramatičnim zapletom, još jednom epskom vokalnom izvedbom i bojnim povicima. Na »The Walking Shadow« LeBrie se uvjerljivo uživljava u ulogu pohlepnog ubojice, princa Daryjusa, kojeg naprosto razdire krvožednost. »My Last Farewell« melankolično je udarni trenutak u kojem ubojica Gabrielova brata prekasno shvaća i kaje se zbog svojih djela nakon što je gotovo ubio vlastitu sestru.
»Losing Faythe« još je jedna ljubavna power balada, dok je »Whispers On The Wind« samo njezin dodatak. »Hymn Of a Thousand Voices« za Dream Theater potpuno je neobičan eksperiment, jer sadrži gudački, folk rock aranžman i zborske vokalne harmonije. »Our New World« još je jedna pozitivistička skladba, bliža (neo)progresivnom rocku nego progresivnom metalu, te jedna od onih koje će vjerojatno polarizirati bazu sljedbenika Dream Theatera zbog neuobičajeno veselog ozračja. Album se zaključuje naslovnom skladbom, to jest »Astonishing«, koja je izgrađena kao neko ‘konačno otkrivenje’, iako je u osnovi, unatoč nekim zanimljivim zvučnim umetcima, riječ o još jednoj ljubavnoj baladi s jakom orkestralnom pozadinom, kojih na albumu doista mrgodi.
»The Astonishing« nedvojbeno je još jedan album Dream Theatera koji će podijeliti mišljenja njihovih sljedbenika, jer će ga neki kovati u zvijezde zbog iznimno bogate i orkestrom oplemenjene, kompleksne zvučne slike s nekoliko briljantnih trenutaka, dok će se drugi zgražati nad njegovom pretencioznošću, razvučenošću i plitkim konceptom. Petruccijeva konceptualna odiseja o distopijsko-futurističkoj tiraniji u kojoj je zabranjena svaka glazba kao cjelina svakako nije jednostavan slušateljski zalogaj, jer zahtijeva izuzetnu usredotočenost. Istina o kvaliteti albuma negdje je između, jer »The Astonishing« s vremenom, nakon što slušatelj u njega uloži dovoljno vremena, ipak ‘uđe pod kožu’ i nagradi takvo strpljenje, ali istodobno nije nikakvo majstorstvo, iako to očajnički želi postati, odnosno Petrucci je uložio praktički sve da bi njegov bend stvorio još jedan od svojih klasika. Možda bi mu to i uspjelo da su »The Astonishing« skratili na jedan disk i uklonili određene zvučne ‘masti’ koje sve pretjerano razvlače, ali tako je konačni rezultat ‘samo’ vrlo dobar album, koji je mogao biti i bolji da se Dream Theater nisu opili pretjeranom ambicioznošću, koja se na kraju pokazala dvosjeklim mačem.
Postava
James LaBrie – vokal
John Petrucci – gitara
John Myung – bas gitara
Jordan Rudess – klavijature
Mike Mangini – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Eric Rigler – škotske gajde na “The X Aspect”
Praški filharmonijski orkestar
Produkcija
John Petrucci
Popis skladbi
ACT I
1. Descent Of The Nomacs (1:11)
2. Dystopian Overture (4:51)
3. The Gift Of Music (4:00)
4. The Answer (1:53)
5. A Better Life (4:39)
6. Lord Nafaryus (3:28)
7. A Savior In The Square (4:14)
8. When Your Time Has Come (4:19)
9. Act Of Faythe (5:01)
10. Three Days (3:44)
11. The Hovering Sojourn (0:28)
12. Brother, Can You Hear Me? (5:11)
13. A Life Left Behind (5:49)
14. Ravenskill (6:01)
15. Chosen (4:32)
16. A Tempting Offer (4:20)
17. Digital Discord (0:48)
18. The X Aspect (4:13)
19. A New Beginning (7:41)
20. The Road To Revolution (3:35)
ACT II
21. 2285 Entr’acte (2:20)
22. Moment Of Betrayal (6:12)
23. Heaven’s Cove (4:20)
24. Begin Again (3:54)
25. The Path That Divides (5:10)
26. Machine Chatter (1:03)
27. The Walking Shadow (2:58)
28. My Last Farewell (3:44)
29. Losing Faythe (4:13)
30. Whispers On The Wind (1:37)
31. Hymn Of A Thousand Voices (3:39)
32. Our New World (4:25)
33. Power Down (1:25)
34. Astonishing (5:51)
